Sveti Justin Mučenik | Krist pripada svakom vremenu i kulturi

Mk 12,1-12: Uze Isus svećenicima, pismoznancima i starješinama zboriti u prispodobama:
»Čovjek vinograd posadi, ogradom ogradi, iskopa tijesak i kulu podiže pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. I u svoje vrijeme posla vinogradarima slugu da od njih uzme dio uroda vinogradskoga. A oni ga pograbiše, istukoše i otposlaše praznih ruku. I opet posla k njima drugoga slugu: i njemu razbiše glavu i izružiše ga. Trećega također posla: njega ubiše. Tako i mnoge druge: jedne istukoše, druge pobiše.«
»Još jednoga imaše, sina ljubljenoga. Njega naposljetku posla k njima misleći: ‘Poštovat će sina moga.’ Ali ti vinogradari među sobom rekoše: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i baština će biti naša.’ I pograbe ga, ubiju i izbace iz vinograda.
Što li će učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare i dati vinograd drugima.
Niste li čitali ovo Pismo:
Kamen što ga odbaciše graditelji,
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo,
kakvo čudo u očima našim!«
I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva. Razumješe da je protiv njih izrekao prispodobu pa ga ostave i odu.

Evanđelje od dana donosi poznatu prispodobu o vinogradarima: gospodar iznajmljuje svoj uređeni vinograd ljudima koji – zvuči vrlo suvremeno – prisvajaju nešto što nije njihovo i što im je povjereno. Kao u nekom kratkom trileru zlostavljaju i čak ubiju sluge koje gospodar šalje da uzmu njegov prihod; kad na kraju gospodar pošalje svoga sina jedinca, oni ubijaju i njega smatrajući da će se tako dokopati posjeda koji više nema baštinika. Gospodarev obračun s vinogradarima završava citatom iz starozavjetnog Psalma 118 s ključnim riječima: „Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni“. U pozadini ove prispodobe stoji Isusovo razračunavanje s ondašnjim svećenicima, pismoznancima i starješinama, kojima u bitnome prigovara neosjetljivost za narod, formalističko pridržavanje propisa i licemjerno prikazivanje pravednima pred drugima. A vjerojatno pravi povod ove prispodobe jest raspravljanje prve kršćanske zajednice sa Židovima o Isusovu značenju za židovski narod i o Isusovu statusu pred Bogom.

Današnjim kršćanima nije lako razumljiva ta rasprava, dapače sukob, između onodobnog židovstva i ranog kršćanstva; a tu je zapravo bila riječ o biti ili ne biti i jednog i drugoga. Židovi nisu moglo prihvatiti da bi Isus iz Nazareta za njih bio išta više doli varalica i manipulator koji je zaslužio sramotnu smrt i prokletstvo, a njegovi sljedbenici otpadnici od otačkih predaja i svetog Zakona. Kršćani su pak otkrili sve one starozavjetne tekstove koji su na Isusovu sudbinu bacali novo svjetlo, kojim prosvijetljeni vide da Isus ne samo nije bio daleko od Boga, nego je bio potpuno na Božjoj strani, po Božjoj volji i namisli. Od Isusa Krista kao točke spora linije su išle u divergentnim smjerovima i stvarale potpuno različite perspektive. Dok su kršćani prvih stoljeća još uvijek osjećali svoje židovsko podrijetlo, bilo tjelesno bilo duhovno, nastojali su kao u nekoj obiteljskoj svađi ukazivati svojoj židovskoj braći na spomenute biblijske tekstove i barem na mogućnost još jednog, drukčijeg čitanja te im dokazati da Isus nije debakl, nego samo srce Božje objave i njegove povijesti s ljudima.

Takav poduhvat poduzeo je i današnji svetac Justin, rođen početkom 2. st. po. Kr. u gradu Flavia Neapolis, današnji Nablus. Po podrijetlu Rimljanin, po obrazovanju filozof, po duhu tražitelj i nalazitelj istine u Isusu, uvjereni i nepokolebljivi kršćanin sve do mučeničke smrti 165. u Rimu. U svom Razgovoru s (Židovom) Trifunom Justin brani pravo kršćana da koriste Stari zavjet kao svoju knjigu i na temelju prijevoda Biblije na grčki, glasovite Septuaginte, dokazuje da je sve Pismo usmjereno prema Kristu kao konačnoj objavi. U evanđeoskom odlomku citiranim psalmom i brojnim drugim mjestima iz Starog zavjeta kršćani brane svoju vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega i Pomazanika-Spasitelja. Justin je bio jedan od tih važnih branitelja, apologeta, kršćanske vjere koji su djelovali uglavnom u drugom i trećem stoljeću. Krist je za njih upravo onaj kamen koji Židovi odbacuju a koji za kršćane – već u Justinovo vrijeme ne više podrijetlom samo iz židovskog naroda – onaj s kime sve stoji i pada, u kojem je sabrana sva sveta povijest i u kojem se zrcali sam Božji život.

No, Justinova obrana kršćanstva nije ciljala samo Židove kao protivnike i osporavatelje, nego i pogane. Osim spomenutog Razgovora sačuvane su i njegove dvije Apologije (Obrane) formalno upućene rimskom caru Antoninu Piju. U tim spisima Justin tadašnjim vlastima i poganima iznosi svjedočanstvo o vjeri i životu kršćana. Odbacuje ismijavanja ondašnjih filozofa i učenih ljudi da se kršćanstvo bavi bajkama i pričama koje su fantastičnije od poganskih mitova. Također odbacuje klevete na račun kršćana da žive nemoralno: razlog klevetanja bio je u namjernom (a ponekad i nenamjernom) krivom shvaćanju kršćanskog govora o braći i sestrama, o uzajamnoj ljubavi i prihvaćanju – optužba za incest, kao i o blagovanju euharistije u kojoj Isus u simbolima kruha i vina daruje svoj život, sebe samoga, svoje tijelo i krv – optužba za kanibalizam. Justin brani kršćane i poziva se na pravednost i pravedno ispitivanje, a ne na anonimne prijave i progone bez razloga.

Osim toga, Justin pokušava prikazati kršćanstvo kao pravu istinu i smatra da kršćanstvo i filozofija nisu nespojivi, nego da naprotiv idu zajedno. To pokazuje koristeći pojmove ondašnje filozofije i kulture kao i uvelike cijeneći stare filozofe koji su nastojali oko istine. Takav njegov odnos otvorio je put za korištenje znanja i filozofije u tumačenju istina vjere, što je kroz stoljeća vodilo do prepoznatljive kršćanske teologije koja je u svakom vremenu pokušavala dati odgovor o „razlozima svoje nade“. Justin je začetnik takvog pristupa u kojem Krist progovara i pripada svakom vremenu i kulturi. U tom smislu je Justin Mučenik, dakle svjedok za Isusa do kraja, do smrti, i putokaz i opomena mnogim današnjim kršćanima koji preziru i odbacuju razum kao nešto što nasljedovanju Krista i kršćanstvu ne pripada. Justin je pokazao drukčiji put, koji nije bio bez opasnosti zbog gnostičkih iskrivljivanja, ali jest bio put prema Istini, prema Kristu, i put za Kristom. Uski put utjelovljenja vjere u svaku kulturu i vrijeme.

Miro Jelečević, polis.ba