Od Tijela ka tijelu

Ponekad je o velikim i nedohvatljivim stvarnostima najpotrebnije govoriti jednostavnim jezikom. Stoga, dok slavimo veliku svetkovinu Tijelova, možda je najbolje istaknuti ono na što nas sama riječ »Tijelovo« podsjeća, a to je: tijelo. Najuzvišenija Božja prisutnost na zemlji pojavila se – u tjelesnom čovjeku. Utjelovljenjem u Isusu iz Nazareta Božja prisutnost za kršćane postaje vidljiva u licu svakoga čovjeka. U tjelesnim ljudima pohađa nas Isus Krist, sam Bog. Stoga i sakramenti na poseban način u vidljivim znakovima, u materijalnom i tjelesnom, slave Božju nazočnost.

Isusova prisutnost u kruhu i vinu nije tek uspomena na nešto što se nekada dogodilo. Euharistija je susret sa živim Gospodinom koji je među nama ostao prisutan. Kruh i vino postaju njegovo Tijelo i Krv. U njih ulaze naše radosti i tuge, naši uspjesi i porazi, naše bolesti, nesnalaženja i polomljeni odnosi. U kalež se sabire cijeli naš život: svi dragi i manje dragi ljudi, živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, sva dobra i grješna djela, svi mali i veliki nemiri, ratovi i pomirenja. U ovo sveto Tijelo ulaze sva naša tijela, a naša krhka tijela primaju Tijelo da bismo postali sposobni dotaknuti tijelo drugoga, njegove rane, suze i krv. Kristovo Tijelo osposobljava nas da poput njega krenemo prema tijelu – prema čovjeku.

No kako ostati vjeran tom zadatku? Kako u sebi pronaći snagu za ljubav koja se ne umara, za praštanje koje ne odustaje, za dobrotu koja ne računa? Kako biti znak Božje prisutnosti u svijetu koji je često umoran, ranjen i izgubljen? Sami ne možemo. Zato nam Isus danas ne ostavlja samo zapovijed, nego nam daje samoga sebe.

U evanđelju govori riječi koje su tada izazvale sablazan, a ni danas nisu manje zahtjevne: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Ljudi se prepiru i pitaju: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Ni nama nije lako razumjeti veličinu toga otajstva. A Isus ne povlači svoje riječi. Ne ublažava ih. Naprotiv, govori još snažnije: »Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.«

To je možda najodvažnija tvrdnja cijelog evanđelja. Isus ne kaže da će nam njegova riječ biti samo nadahnuće. Ne kaže da ćemo se uz njega samo osjećati bolje. Ne kaže ni da će samo njegova uspomena održavati vjeru živom. On kaže da bez zajedništva s njime nemamo života u sebi. Kao što tijelo ne može živjeti bez hrane, tako nema života bez Boga.

Možda je upravo zato Tijelovo i svojevrsni ispit naše vjere. Jer, unatoč tome što vjerujemo da je Bog postao tijelom, mnogi kršćani i dalje se teško mire s tijelom. U nama često živi stari dualizam koji dijeli stvarnost na sveto i svjetovno, duhovno i tjelesno, nebesko i zemaljsko. Ponekad se čini da među kršćanima ima više vjere u bijeg od svijeta nego u Boga koji je ušao u svijet. Više povjerenja u duhovnost koja nas odvaja od ljudskoga nego u Krista koji se s ljudskim poistovjetio. Lakše nam je govoriti o spolnoj čistoći nego o ljudskoj nježnosti, o crkvenim pravilima nego o čovjekovim ranama, o anđeoskoj egzistenciji nego o čovjekovom životu. Nerijetko se stvara dojam da je tijelo prepreka svetosti, a ne mjesto Božjega dolaska. Kao da su emocije, ranjivost, umor, bolest, starenje i ljudska ograničenja znakovi manje vrijednog života. A Bog nije prezreo tijelo. Nije ga zaobišao. Nije ga smatrao tamnicom duše. Postao je tijelom. Dodirivao je bolesna tijela, grlio gubavce, plakao nad mrtvim prijateljem i dopustio da njegovo vlastito tijelo bude ranjeno i razapeto. Zato svaki prezir prema ljudskom tijelu, prema njegovoj krhkosti, ranjivosti i prolaznosti, postaje prezir prema samom otajstvu utjelovljenja. Bog se nije utjelovio u ideju, nauk ili moralni sustav, nego u ljudsko tijelo.

Zato u pričesti ne primamo nešto od Krista, nego Krista samoga – blagujemo ga. Ne primamo simbol njegove apstraktne ljubavi, nego njegovu konkretnu ljubav. Ne primamo davnu uspomenu na njegov život, nego njegov konkretan život. Onaj koji je prošao kroz smrt i uskrsnuo daruje nam udjela u svome uskrslom životu. Zato Isus i kaže: »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« Euharistija je mnogo više od pobožnog čina. Ona je život. Ona je zajedništvo s Kristom koje mijenja čovjeka iznutra.

Ali taj dar nije zatvoren samo u trenutak pričesti. Isus kaže: »Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.« Ostati u Kristu i dopustiti Kristu da ostane u nama – to je srž kršćanskoga života. Kao što krv teče tijelom i daje život svakom njegovom dijelu, tako Krist želi prožeti cijelo naše biće: naše misli, naše riječi, naše odnose, naše odluke i djela.

Tada pričest prestaje biti samo obred koji smo obavili i postaje život koji živimo. Nije malo onih koji se klanjaju Kristovu Tijelu na oltaru, a teško podnose tijelo čovjeka pokraj sebe. Nije malo onih koji kleče pred pokaznicom, a ne vide ranjenog čovjeka na ulici. Kristovo Tijelo koje primamo postaje snaga po kojoj u siromahu, bolesniku, osamljenom čovjeku, starcu, izgubljenom mladiću, migrantu prepoznajemo lice Gospodina kojega smo upravo blagovali.

Tko prepozna moć te hrane, postaje sposoban brinuti se za svoje bližnje. Tko u Crkvi pronađe Krista koji mu se daruje u euharistiji, postaje sposoban darovati se onima kojima je najpotrebnije. Tko otkrije Boga koji se do kraja predao za čovjeka, postaje sposoban i sam živjeti logiku dara. Tko prima Tijelo, daruje svoje malo i krhko tijelo – i postaje Tijelo.

Jedino nas Bog koji se u Isusu Kristu objavio kao kruh života može učiniti takvima. Zato naše tijelovske procesije ne žele biti samo pompozna slavlja, okićeni trgovi, svečana odijela i simboli nadmoći nad svijetom. Ako se Krist zaustavi u pokaznici, a ne nastavi živjeti u nama, promašili smo smisao današnjega blagdana. Nasićeni njegovim Tijelom želimo hodati ovim svijetom i doticati tijela, služiti, prati noge i liječiti rane.

Jer kad procesija završi, tek tada krećemo. Od Tijela Kristova prema tijelu čovjeka. Od oltara prema ulici. Od pričesti prema ljubavi. Od Boga kojega primamo u kruhu do Boga kojega susrećemo u čovjeku. Svakom čovjeku!

Ivan Jurin, polis.ba