XXI. nedjelja kroz godinu | Identitet Isusov i naš

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.

---

Evo jedne priče! Zove se Kokoš i pačići.

Bila jednom jedna patka koja je snijela četiri jajeta. Dok je sjedila na njima, lisica je napala gnijezdo i ubila je. Ali, iz nekog razloga, nije pojela jaja prije no što je pobjegla i ona su ostala napuštena u gnijezdu. Onuda je prolazila kvočka i našla napušteno gnijezdo. Instinkt ju je natjerao da sjedne na jaja i grije ih.

Ubrzo nakon toga izlegli su se pačići i, kao što je bilo logično, mislili su da im je ona majka pa su hodali u redu iza nje. Kokoš, zadovoljna svojim novim mladuncima, odvela ih je na farmu. Svakog jutra prije pijetlova pjeva mama kokoš grebla bi tlo, a pačići su se trudili oponašati je.

Kad pačići nisu uspjeli izvući iz zemlje ni običnog crva, mama je pribavljala hranu svim pilićima, trgala svaku glistu na komade i hranila svoju dječicu dajući im hranu u kljun. Jednog dana, kao i uvijek, kokoš je izašla u šetnju sa svojim leglom u okolicu farme. Njezini su je pilići disciplinirano slijedili u redu. Ali iznenada, kad su stigli do jezera, pačići su u jednom skoku zaronili u rukavac, sa svom prirodnošću ovoga svijeta, dok je kokoš očajnički kokodakala zahtijevajući da izađu iz vode.

Pačići su sretno plivali praćakajući se, a njihova je mama skakala i plakala bojeći se da se ne utope. Došao je i pijetao, privučen majčinom vikom, i uočio o čemu je riječ. ”Mladima ne možeš vjerovati”, bilo je njegovo mišljenje. “Baš su nesmotreni.” Jedan od pačića, koji je čuo pijetla, približio se obali i rekao im: “Ne okrivljujte nas za svoje nedostatke.”

Pouka: “Nemojte misliti da je kokoš griješila. Ne osuđuj ni pijetla.
Nemoj misliti da su pačići umišljeni i drski.
Nitko od tih likova ne griješi. Samo vide stvarnost različitih gledišta. Jedina je pogreška, gotovo uvijek, misliti da je moje gledište jedino s kojeg se razabire istina.” Gluhi uvijek misli da su oni koji plešu ludi. (Jorge Bucay)

Mogli bismo započeti i s nekoliko rečenica iz Bonhoeferova Otpora i predanja? Iz jedne pjesme, jedne molitve.

Često mi drugi kažu da sam raspoložen, vedar i čvrst; kao da sam sam svoj gospodar.

Kažu mi također da s ljudima znam tako lijepo, jasno, slobodno i prijateljski razgovarati; i uvažavaju me.

Također mi kažu da se znam nositi s trenucima nesreće gotovo ravnodušno, pa i tad znam naći načina da se osmjehnem i nasmijem druge.

I u takvim momentima, kažu mi, držim se ponosno kao da sam isključivo na pobjede naučio.

Jesam li doista to što drugi o meni kažu? Ili sam samo ono što sam o sebi znam?

Nemiran, pun čežnje, bolestan, zatočen kao ptica u kavezu u borbi za životni dah, gotovo kao da me netko guši.

Vapijem za bojama, za cvijećem, za pjesmom.

Žedan toplih riječi i blizine ljudske.

Gnjevan zbog samovolje i najsitnije uvrede.

Opterećen iščekivanjem velikih stvari.

Bespomoćan i u strahu za prijatelje u beskrajnoj daljini.

Često umoran i prazan za molitvu, razmišljanje i stvaranje.

Utučen i spreman ostaviti se svega!?

Tko sam ja? Onaj prvi ili ovaj drugi?

Jesam li danas jedan, a sutra netko drugi?

Ili i jedan i drugi?

Pred ljudima hvalisavac, a pred sobom slabić prezira vrijedan?

Tko sam ja? Samotno pitanje izruguje se meni.

Ma tko ja bio, ti me poznaješ.

Tvoj sam, Bože moj!

Temeljno filozofsko pitanje jest: tko smo? Temeljno pitanje je pitanje ne samo pripadnosti (jer svaka je pripadnost neko svođenje i privođenje drugih, a samim tim i manjkavo). Nego još više ovo je pitanje identiteta. Nije tek filozofsko nego … metafizičko pitanje.

Ovo gore je iskustvo jednog teologa i pjesnika koji je završio u konclogoru, i okončao u njemu. Zar se i mi ponekad, čak i rado, ne upitamo što to ljudi misle o nama, što drugi govore o nekom našem djelu, o našim postupcima. To nije loše ako je namjera da vidimo radimo li kako valja ili ne. Međutim, može biti, čak većinom i jest, naša taština: stalo nam je do priznanja i hvale.

Imamo strašnu, štoviše neodoljivu potrebu da se pravdamo i opravdamo pred drugima. A možda najviše pred samima sobom. Dovoljno je tek zapaziti kakvi se samo razlozi ne donose ili ne nalaze da se ostane pri zlu?

Što mislimo je li Isusu bilo stalo do titule, do naslova, do pohvala, do komplimenata? Bio je čovjek, a ljudski je sve to.

Što drugi govore tko je Sin Čovječji? Ovim Isusovim pitanjem započinje današnje evanđelje. Isusa zanima što ljudi kažu tko je on? Isus je upitao svoje učenike da sazna što su to oni čuli da drugi govore o njemu, o njegovoj pojavi, njegovom nauku, radnjama, o njegovom životu uopće.

Jer mnogi su htjeli vidjeti Isusa na riječi ili na djelu.

Ovo je pitanje upućeno i nama. Mi smo ti koji bismo morali osluškivati svijet i čuti što je Isus danas u svijetu. A osluškujemo li mi današnju kulturu, današnje vrijeme (osluškujemo li ekonomiju, znanost i tehnologiju; o tome se najviše priča)? Osluškujemo li da čujemo što to Isus danas predstavlja.

Slušamo li što o Isusu misle ljudi drugih religija? Ili još bolje slušamo li što to o Isusu misle ljudi koji uopće ne vjeruju i koje ne zanimaju ovakva okupljanja i slavlja (kao ovo naše euharistijsko). Jer to je prvi zahtjev koji se stavlja pred svakog kršćanina: da osluškuje svijet u ovom vremenu. Jako se puno toga nudi svakom čovjeku. Koliko za nekoga – u toj silnoj raznolikosti ponude – vrijedi Isusova ponuda bezuvjetne ljubavi. Što ako za one koji nisu pobožni niti se svakodnevno lupaju u prsa, niti se ispovijedaju pred velike svetkovine Isusova poruka o ljubavi prema Bogu i bližnjemu puno više znači nego ovima koji to tako profesionalno rade (kao po traci). Dakle, prvi je zadatak: osluškivati što to čovjeku treba, što je njegova patnja i radost, što je njegova nada i čežnja. I upravo u tom osluškivanju nalazi se prvi korak vjere, prvi korak priznanja Božjeg prvenstva i Božje vlasti u svijetu i u vremenu.

Ima i drugo pitanje u današnjem evanđeoskom tekstu: ono je upućeno izravno bliskim Isusovim prijateljima, i glasi: a vi, što vi držite tko sam ja? Prvi odgovorni odgovoriti na ovo pitanje, dakle, prvi nositelji kršćanstva i evanđeoske poruke, su oni koji se zaklinju njegovim vjernim sljedbenicima. To su oni koji nose u Crkvi vodeće i odgovorne službe. Slušaju li oni što drugi misle tko je On? Zbog lošeg slušanja kršćanstvo je na rubu autentičnosti, vjerodostojnosti, smislenosti. Danas se dosta često čuje u jednoj rečenici dobro opisana situacija: postoji deklarativni pristanak, postoji i „visok stupanj posjete crkvama i vjerskim manifesticajama“, ali nedostaje jasnog priznanja, kako je to Petar rekao: „Ti si Pomazanik – Krist“. Netko je rekao: nama, suvremenim kršćanima ne nedostaje riječi, nama nedostaje jasnoće i iskrenoga pristanka uz ono što riječima ispovijedamo.

Neozbiljno doživljavamo ova dva pitanja, a onda se odgovara previše jeftino. No, odgovori su jako važni. Jer odgovori na oba Isusova pitanja, i na ono o slušanju što drugi govore o Isusu i na ono što od nas svaki o njemu drži vezani su s identitetom kako Isusa i njegove poruke, tako i s identitetom nas koji se po istom tom Kristu nazivamo kršćanima. A kršćanski život mora biti uklopljen u svijet i njegove prilike. On je satkan u trajnom odgovaranju na oba pitanja, kao i življenju tih odgovora u našoj svakodnevnici.

---

Mišo Sirovina

---