Nudus nudum Christum sequi: Od crkvice Svetoga Damjana do Lateranske palače

Ponekad jedan nevažan zvuk pokrene događaje koji iz temelja mogu promijeniti nečiji život. Vraćajući se iz Porcijunkule u lazaret Marije Magdalene, Bernard Kvintavalski i Franjo svratili su u crkvicu Svetoga Damjana. Dok su molili pred križem, tišinu je narušavalo oštro udaranje metala o kamen s vanjske strane apside. Udarci su bivali sve češći i snažniji. Izašli su van. Ondje su zatekli don Petra kako čekićem uglavljuje manje kamenčiće u fuge iz kojih je ispao malter.

Obojica su zastala iza župnika. Primijetili su kako don Petar s mukom diže čekić. U trenutku kad ga je htio ponovno zamahnuti, Franjo ga je nazvao imenom. Čekić mu je kliznuo iz ruke i pao uz nogu.

„Don Petre, oprosti, taj posao je uzaludan. Bernard i ja ćemo to uraditi čim pronađemo bolji kamen“, rekao je Franjo. „Klesani kamen je preskup. Zamolio sam don Silvestra, komornika katedrale, da mi proda kamen za obnovu cijele apside, ali tražio je previše“, odvratio je župnik.

Sljedećega dana Franjo i Bernard zaputili su se k don Silvestru i zamolili ga da im proda kamen za svotu koju mu je nudio don Petar. On ih je promotrio kroz stisnute oči i odlučno odbio ponudu. Bernard je tada izvadio posljednji zlatnik namijenjen lazaretu te mu ga pružio. Svećenikove stisnute oči raširile su se te je prihvatio novac i zlatnik koji su nadilazili stvarnu vrijednost kamena.

Te iste večeri don Silvestro služio je misu u katedrali svetoga Rufina. Čitajući riječi evanđelista Mateja: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“, zastao je i stisnuo zlatnik u desnom džepu tunike. Okrenuo se prema kanoniku Rufinu i dao mu znak da ne može nastaviti. Uputio se u bočni prostor uz svetište, svukao misno ruho te se zaputio središnjom lađom prema izlazu. Vjernici su međusobno šaptali i pratili ga pogledima dok je napuštao tamu katedrale.

Žurno se zaputio prema crkvici Svetoga Damjana kako bi pronašao Franju. Iza crkvice je zatekao don Petra kako s dvojicom seljaka slaže kamen koji im je on prodao. Kad ga je don Petar ugledao, prenuo se. Pomislio je da će don Silvestro tražiti još novca. „Gdje je Franjo?“, upitao je. „Otišao je u lazaret Marije Magdalene“, odgovorio je župnik. Silvestro je vedra lica krenuo prema lazaretu. Don Petru je laknulo; shvatio je da se ne radi ni o čemu lošem.

Znao je gdje se nalazi lazaret, ali nikada nije ušao u njega. Sada je išao s jasnom namjerom: kazati Franji svoju odluku. Kolibe lazareta nazirale su se u polumraku poput tamnih sijena. Kad ih je ugledao, potrčao je prema njima. Nekoliko se puta spotaknuo i pao. Prošavši između dviju koliba, zaustavio se pred kapelicom i, zadihan, glasno viknuo: „Franjo!“ Iz jedne kolibe izašao je Bernard s kažiprstom na usnama dajući mu znak da šuti. Don Silvestro mu je prišao i pružio zlatnik koji mu je prije nekoliko sati dao za kamen. Bernard ga je pogledao blago otvorenih usta, uzeo zlatnik i uveo ga u kolibu.

U kolibi je Franjo klečao pokraj kreveta na kojem je ležao mrtvi gubavac Vinko. Uz uzglavlje gorjela je lampa; njezina slaba svjetlost obasjavala je Vinkovo izobličeno, ali smireno lice. Don Silvestro je kleknuo pokraj Franje, prignuo se njegovom desnom uhu i tiho šapnuo: „Franjo, želim služiti samo jednom Gospodaru.“ Franjo je čvrsto stisnuo njegove sklopljene ruke ne odvajajući pogled od pokojnikova mirnog lica.

Ubrzo je Franjo među Asižanima postao glavna tema razgovora. Neki njegovi bivši prijatelji ostavili su svoje bogatstvo i obitelji te pošli za njim. Među sljedbenicima bilo je plemića, imućnih građana, klerika i ljudi skromnog podrijetla.

Bogati Asižanin Rufin di Scipione pripadao je asiškoj plemićkoj frakciji koja je 1202. godine ratovala na strani Peruđe. Ratovao je protiv Franje. Poznavali su se. Znao je da je Franjo bio u peruđanskom zatvoru. Susretali su se nakon Franjina oslobađanja, ali o tome nikada nisu pričali. Franjo ga je često viđao i znao je iz koje je obitelji.

Rufin je 1202. godine vjerovao da je stao uz pravedniju stranu Peruđana. Osjećaj za pravednost bio mu je orijentir u važnim životnim odlukama. Ubrzo je spoznao da i njegova obitelj izrabljuje seljake u vinogradima i maslinjacima. Nije više mogao sudjelovati u takvoj nepravdi. U njemu je rastao raskorak između privilegija u kojima je živio i patnje koju je gledao oko sebe. Kršćansko licemjerje boljelo ga je više nego otvorena nepravda. U jednom trenutku bio je spreman na vlastitu žrtvu kako bi ostao vjeran sebi. Kojim putem krenuti? pitao se.

Dok je hodao gradom, na sjevernoj strani trga ugledao je Franju i još dvojicu braće na stubištu među elegantnim korintskim stupovima nekadašnjeg rimskog hrama božice Minerve. Stajali su ispruženih ruku i molili prolaznike za milostinju. Upravo je tako zamišljao Isusa i njegove učenike.

Ispred Franje zaustavila se omanja grupa prolaznika. Rufin je primijetio da im Franjo nešto govori, ali riječi nisu do njega dopirale. Primaknuo se grupi, okrenuo joj leđa i napregnuo uši ne bi li uhvatio koju riječ. Odjednom je Franjo umuknuo. Rufin se naglo okrenuo prema stupovima i susreo se s njegovim pogledom. Brzo je skrenuo oči, ali nije uzmaknuo. „Rufine“, doviknuo mu je Franjo. „Mene zoveš?“ zbunjeno je upitao. „Da, tebe“, odgovorio je Franjo.

Rufin mu je prišao i zastao dvije stube niže. „Što želiš?“ upitao ga je Franjo. „Želim živjeti kao ti“, odgovorio je Rufin. „Misliš li da je moj život odgovor na tvoja pitanja?“ „Da.“ „Ako si spreman, reci to sada pred svima“, kazao mu je Franjo. Rufin je pogledom prešao preko okupljenih lica. Usne su mu zadrhtale; nekoliko je puta pokušao progovoriti, ali glas nije izlazio. „Rufine, kad budeš mogao pred svima izreći ono što nosiš u sebi, dođi, čekam te“, rekao je Franjo i položio mu lijevu šaku na desno rame.

Franjo je prema subraći bio blag. Nije se ustručavao pred svima zatražiti oprost. Kada bi njegov način života nekome od braće postao nepodnošljiv, birao je milosrđe prije nego žrtvu.

Jedna od najutjecajnijih crkvenih osoba u Italiji početkom 13. stoljeća, kardinal iz Ostije i Velletrija Ugolin, došao je k asiškom biskupu Guidu II. Glas o Franji Asiškom već je bio dopro do njega pa je želio vlastitim očima vidjeti tko je taj čovjek i kamo vodi druge. Biskup je imao podvojeno mišljenje o Franji i njegovu načinu života. U njegovim je riječima prepoznavao svježi dah evanđelja, ali je smatrao da je njegov život prezahtjevan, ne samo za one koji žele živjeti poput njega nego i za samu Crkvu.

Kardinal je predložio biskupu da Franju pozove na ručak. Biskup se samo nasmiješio, uvjeren da će mu sam Franjin dolazak biti dovoljan da o njemu stvori jasan sud. Njegova neobičnost i odstupanje od uobičajenoga nisu ostavljali nikoga ravnodušnim.

Kada je Franjo kročio u biskupsku pravokutnu blagovaonicu kamenih zidova i drvenog stropa, čitav je prostor dobio novu dimenziju. Kardinal Ugolin, koji je sjedio na čelu stola, ustao je kako bi ga bolje vidio. Kada je biskup, s njegove desne strane, vidio da je uzoritost ustala, pridigao se i on. Franjo je zastao nekoliko koraka od masivnih drvenih vrata koja je otvorio biskupski ostijarij. Stajao je u tunici sašivenoj od raznoga materijala, bosih nogu na kamenome podu i praznih šaka.

Na trenutak je sve zastalo. Nitko nije progovarao. Svi su se našli zatečeni: crkveni dostojanstvenici izgledom koji je odgovarao evanđeoskom poslanju učenika, a Franjo prostorom i pojavom Isusovih glasnogovornika.

Stolni služitelj rukom je pokazao Franji da sjedne na sredinu dugoga hrastova stola, gdje mu je već bilo pripremljeno mjesto. „Brate u Kristu, ponizno vas moli da sjednem na donje mjesto stola“, bile su prve riječi koje su prekinule šutnju. Biskup je pogledao kardinala. „Da, Franjo, ako je samo to tvoja želja, sjedni ondje“, rekao je kardinal.

Sadržaj jela postao je za dvojicu crkvenih velikodostojanstvenika nevažan. Nisu ni primijetili da je Franjo pojeo tek krišku kruha, a činilo im se kao da stalno nešto jede. Kardinal je Franji postavljao mnoga pitanja. Oduševila ga je njegova neposrednost i jasnoća odgovora kakvu nije pronašao u svojoj teološko-pravnoj izobrazbi.

Franjini odgovori na kardinalova i biskupova pitanja postajali su sve opširniji i životniji, a njihova pitanja sve kraća, kao da mu žele ostaviti više prostora. Prve svijeće na stolu dogorjele su i utrnule. Noć se već spustila. „Franjo, zašto želiš živjeti u tolikom odricanju i siromaštvu?“ postavio mu je kardinal posljednje pitanje. „Brate kardinale, ja se ne odričem i nisam siromašan. Ako uspijem živjeti prema evanđeoskim zapovijedima koje je Gospodin dao svojim učenicima, bit ću dobitnik i bogataš“, odgovorio je Franjo. Nakon tih Franjinih riječi prostorijom je ponovno zavladala tišina, kao i u trenutku njegova ulaska u blagovaonicu.

Franjina zajednica manje braće iz dana u dan rasla je oko Porcijunkule. Bez jasnih pravila i ustaljenog dnevnog reda, odluke su donosili spontano, u hodu. Nisu bili ni svećenici ni redovnici, a ipak su sve snažnije uznemiravali ustaljeni poredak Crkve i društva.

Dok se Crkva nadmeće za prevlast nad vjerom, politikom, kulturom i društvom, Franjo prepoznaje u siromaštvu, jednostavnosti i poniznosti jedini put autentičnoga evanđeoskog života. Uznemirene ugledne obitelji ostaju bez sinova koji odbacuju nasljedstvo i biraju živjeti poput Franje. Franji je potrebno priznanje od službene Crkve. A gdje ga potražiti nego kod najmoćnijega čovjeka.

Prije nego što je sa svojom braćom krenuo prema Rimu, Franjo je zatražio savjet biskupa Guida II. Da bi mu olakšao put do pape, biskup ga je uputio svom prijatelju, benediktincu kardinalu Ivanu od Svetog Pavla, i predao mu pismo.

U svojoj kancelariji Ivan od Svetog Pavla polako je pročitao pismo, zatim je dugo šutke promatrao Franju. Na kraju mu je obećao susret s papom Inocentom III.

Kardinal Ivan pred papom je pročitao pismo asiškoga biskupa s molbom da Franji dopusti život po evanđelju. U njemu su stajale i riječi papina prijatelja, kardinala Ugolina, koji je Franju opisao kao nudus nudum Christum sequi — onoga koji je želio gol slijediti gologa Krista. Papa je na trenutak zašutio i zamislio se.

„Ipak, kako dopustiti prosjacima da propovijedaju evanđelje, a nisu ni svećenici ni učeni u teologiji?” rekao je papa. “Sveti Oče, kako zabraniti čovjeku da živi po evanđelju?”, tiho je uzvratio kardinal. Papa je nakratko ostao zamišljen, zatim je lagano podigao ruku, dajući mu znak da može otići.

Te noći, 16. travnja 1209., papi se u snu ukazala majka Klarisa. Koračali su središnjom lađom Lateranske bazilike, a ona mu se obraćala krsnim imenom, Lotar. Vidio je sebe kao dijete uz nju, kako ga čvrsto drži za ruku. „Lotare,” govorila je, „živi u strogoj pobožnosti i samodisciplini te uvijek imaj na umu da si pozvan na visoku službu Crkvi i učenju.” Kada su stigli do sredine crkve, stavila je ruku na njegovu glavu i nastavila: „Lotare, usnila sam san u kojem mi je jedan prosjak rekao da prenesem svome sinu vijest kako će mu biti poslan Božji čovjek koji će mu kazati važne stvari o životu Crkve. Poslušaj ga, sine!” „Poslušaj ga!” ponavljala je majka, što ga je probudilo usred noći.

Budući da je Franjin susret s papom bio privatne naravi, kardinal Ivan od Svetog Pavla uveo je Franju u cameru papalis Lateranske palače; obojica su se duboko naklonila. Inocent III. je sjedio na kraju dvorane na uzdignutom prijestolju. Pred sobom je ugledao onoga koji je želio nudus nudum Christum sequi.

Za Franjom su po šarenim mramornim pločama ostajali tragovi bosih stopala, a prostorijom se širio miris njegova znoja. Desnom rukom, na čijem je prstenjaku bljesnuo zlatni prsten, dao je obojici znak da stanu. Franjina blizina zategnula mu je lice: kapci su mu ubrzano treptali, a usne su se stisnule.

U papinim rukama nije bilo ni dekreta ni povelje, što je kardinala iznenadilo. Pogled mu se zadržao na papinim nemirnim prstima i odsječenim pokretima, ali uzrok nije mogao dokučiti. Ipak, nešto je papu zadržalo da ih ne otjera.

Nije ga ganula ni pismena preporuka ni majčine riječi iz sna. U Franji je prepoznao priliku za obračun s neistomišljenicima i protivnicima. Siromah je tražio dopuštenje da živi po evanđelju upravo od najmoćnijega čovjeka kršćanskoga svijeta. Poklonio se papi i dobio je što je tražio. Isto je papa očekivao od vladara, heretika, redovnika i klera.

Čovjek koji je u veličini i sjaju papinstva gledao odraz Božje moći i crkvenoga autoriteta rekao je Franji: „Franjo, idi i živi u siromaštvu prema evanđelju. Propovijedaj pokoru ljudima koje susrećeš. Ostani poslušan Crkvi i njezinim učiteljima. Gospodin će blagosloviti tvoj put budeš li ponizan.“

Nakon izgovorenih riječi dao je Franji znak da izađe, a kažiprstom desne ruke pozvao kardinala da mu se približi.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---

Ovo je sedmi od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis

---