Velika Gospa – Bog proslavlja one koji ne odustaju od povjerenja u njega

Nekoć se koristio jedan pobožni izraz koji glasi: „O Mariji nikad dosta!“ To znači: govoriti, pričati, pisati, pjevati o Mariji nije nikad dosta i nikad se dovoljno ne može izreći koliko je ona velika i važna. Da je tako bilo svjedoče kroz povijest brojne pobožnosti, svetkovine, pjesme i molitve, vrhunska umjetnička djela, mnoge knjige i spisi napisani o Mariji. Sve je to nastalo iz poštovanja prema majci Isusovoj, prema onoj koja je u svom životu vršila Božju volju i utjelovila Božju riječ. I sve je to doista imalo jasno utemeljenje u Marijinu životu. Ipak, u takvom govoru bilo je puno pretjerivanja pa čak i krivog razumijevanja Marijine osobe i njezina mjesta u životu vjernika i crkve.

Prije svega Marija je kao i svi mi Božje stvorenje i ona koja je u svom običnom ljudskom životu pozvana na vjeru. Baš zato je Marija, kao obična žena i ljudsko biće, i nama izazov i poticaj da i mi u svom životu odgovaramo na Božji poziv, na Božju riječ. Pri tome znamo: Marijina vjera, to životno povjerenje u Boga, nije bilo laka niti jednostavna, ali baš zato i jest velika. Ponekad se Mariju krivo zamišlja kao zaštitnicu od Božje stroge pravednosti, kao onu koja štiti od Božje srdžbe i kod Boga ustrajno moli milost za ljude. Krivo je to shvaćanje prije svega zato što Bog u kojeg je Marija vjerovala i u kojeg mi vjerujemo nije strašni i sitničavi sudac, niti je njegova sveta pravednost razlog za strah i tjeskobu, nego naprotiv za utjehu i radost. On je Otac nebeski koji hoće da se svi ljudi spase, koji nam je u Isusu dao od svog života, od sebe, da bi nam pokazao koliko mu je stalo do nas, da bi pokazao da njegova pravednost nikoga ne isključuje i da s radošću očekuje povratak zalutalih. Pred tim Bogom stojimo s povjerenjem i nadom. U tome od Marije možemo puno naučiti jer se ona u svom životu na Boga oslanjala i u njega imala povjerenja. Od Boga je očekivala i primila ono što svatko od nas u svom vjerničkom životu može očekivati i primiti. I zato je  Marija zajedno s nama naša sestra u vjeri, na životnom putu s njegovim usponima i padovima. Ona je žena hrabre i odvažne vjere i stoga primjer i doista znak nade za sve ljude koji vjeruju i nadaju se Božjem spasenju.

Bog u kojeg je Marija vjerovala je Bog njezina izraelskog naroda, Bog saveza i obećanja, Bog zakona, ali i milosrdne ljubavi, Bog svetih obreda, ali i glasa i nastupa velikih proroka ondje gdje se Božja riječ izvrtala i zarobljavala u mrtvo slovo i zakon bez milosti. Taj veliki Bog stvoritelj i spasitelj nije za Mariju i njezin narod bio samo nedostupni i daleki sveti Bog, nego su ga susretali u svom životu i povijesti. Bog koji je vodio svoj narod, ali ga i vraćao s njegovih krivih putova, šaljući mu neprestano one koji su opominjali i govorili riječi koje nisu uvijek bile slatke riječi niti ih je bilo lako slušati. Bog koji nije odustao od svog obećanja, makar je ono s ljudske strane bezbroj puta bilo prekršeno. U tog Boga vjerovala je Marija i on je bio njezin Bog: ne samo u hramu ili u trenutku molitve, nego u životu, svakodnevnom životu. Tu se osjećala njegova blizina, njegova prisutnost koja nosi, ali ujedno i poziv na obraćenje i promjenu. Tu je on bio njezin Bog spasitelj kojem je klicala i radovala se, pred kojim je ona bila ponizna službenica. Marija je služila Božjoj riječi i volji, ali ne ropski i u strahu, nego slobodno, s ljubavlju i svojim najboljim snagama. I zato je Marija Bogu na poseban način dala mjesto u svom životu i dala mu svoj život. Od njezine slobode i vjernosti, od njezina povjerenja i nade, od njezina vjere u dobro i njezine poniznosti satkan je život Gospodina našega Isusa Krista, onoga koji je po svetom obećanju S nama Bog.

Marija nije postala nikakva senzacija kad je pristala da Božja riječ uzme mjesto u njezinu životu, sasvim konkretno i vidljivo. Ona nije trčala za čudesima, kao što danas mnogi, pa i oni koji štuju Mariju, trče za čudesima i spektakularnim znakovima. Marija je čitavog svog života ostala ona koja u svom srcu razmišlja o Božjim djelima i riječima, ona koju i kad sve ne razumije Bog proslavlja i čini je velikom. I u tome je primjer svima nama: vjera se ne živi po bijelome svijetu, u trci i galami, samo u velikom mnoštvu. Vjeri treba životno tlo pod nogama, treba joj vremena, treba joj smirenosti i sabranosti, treba joj trenutaka u kojima ćemo susresti riječi svoga Boga

Marija je bila žena vjere u takvog Boga i nije se bojala pustiti ga u svoj život. Ondje gdje čovjek pušta Boga u svoj život, nije sigurno da će njegov život više ostati isti. No, to ne znači, naravno, da se od svog života pravi cirkus i čudo neviđeno. Marija nije postala nikakva senzacija kad je pristala da Božja riječ uzme mjesto u njezinu životu, sasvim konkretno i vidljivo. Ona nije trčala za čudesima, kao što danas mnogi, pa i oni koji štuju Mariju, trče za čudesima i spektakularnim znakovima. Marija je čitavog svog života ostala ona koja u svom srcu razmišlja o Božjim djelima i riječima, ona koju i kad sve ne razumije Bog proslavlja i čini je velikom. I u tome je primjer svima nama: vjera se ne živi po bijelome svijetu, u trci i galami, samo u velikom mnoštvu. Vjeri treba životno tlo pod nogama, treba joj vremena, treba joj smirenosti i sabranosti, treba joj trenutaka u kojima ćemo susresti riječi svoga Boga. Kao i u Mariji i u nama se Božja riječ treba utjeloviti, roditi u našem srcu. A da bi se to dogodilo potrebno je dati joj od svog života, odvažiti se na korak koji će nas sigurno mijenjati na bolje.

To ipak ne znači da je Bog u kojeg Marija vjeruje samo neki intimni, moj Bog koji se ne tiče drugih. To je Bog koji progovara i opominje nas čak i usred naših pobožnosti, i usred našeg života za kojeg lako mislimo kako je savršen i najbolji. Taj Bog se susreće u tišini našega srca, ali ne ostaje samo tu. On nas poziva i upućuje, šalje drugima, kao što Mariju šalje da posjeti Elizabetu. Biblijski Bog nas čini ljudima osjetljivim za druge. Ne čini nas dovoljnima sebi samima: onima koji su dovoljni sebi, njima ne treba ni bližnji ni Bog. Oni su zatvoreni u svoj svijet laži i prevare, neosjetljivosti i tuposti, oholosti i sebičnosti. Bog u kojeg vjerujemo je upravo potpuno i na smrt protiv toga, jer to je leglo grijeha, to je ono mjesto odakle nastaje nesreća u našim životima, u našem zajedništvu i zajednici, u našoj crkvi i društvu. Gdje se sve to zavlači u ljudsko srce, u naše srce, prije ili kasnije donijet će plodove zla. I zato biti Božji službenik i službenica, znači bdjeti nad svojim srcem i životom, da se u njega ne zavuče i ne ukorijeni zlo.

Danas živimo u svijetu koji ima bezbroj dobrih stvari i ima također dosta problema. Ima problema i s vjerom u Boga koji poziva na promjenu. I to ne samo moga srca, nego i na promjenu našeg društva i naših zajednica, naših obitelji ondje gdje su one postale nepravedne, bešćutne, hladne i sebične. Isus nas ne prestaje opominjati i govoriti protiv ljudskog licemjerja i zla, koje je spremno upropastiti druge, samo da bi sačuvalo svoju moć i vlast. Pozvani smo vjerovati poput Marije u Boga koji nas oslobađa od vlastite skučenosti i tjeskoba. To nije mlitava, sladunjava vjera, nego čvrsto povjerenje u smisao života i kad ne znamo sve odgovore i kad ne možemo promijeniti stvari, čak kad više ništa ne možemo promijeniti.

Marijina svetkovina za nas današnje vjernike poziv je da krenemo putem kojim je ona išla: biti pravedni u svome društvu i svojoj crkvi, pokazivati milosrđe onima koji milosrđe trebaju za život i koji su posrnuli pod teretom što su ga sebi natovarili ili su ga na njih svalili drugi, smjerno s Bogom svojim ići kroz život, svjesni da je vjera i zahtjevna i radosna, i osobna i zajednička, i sabrana u srcu i proročki glas protiv zla i nepravde. To je dosta što se o Mariji može reći: jer tu počinje, tu se začinje i rađa Božja prisutnost i Božje kraljevstvo među nama. Tu Bog proslavlja i čini velikima one koji su pred njim ponizni i maleni, i koji ne odustaju od povjerenja u njega.

Miro Jelečević, polis.ba