Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Zlostavljanje zlostavljanih
Slučaj seksualnog zlostavljanja u đakovačko-osječkoj nadbiskupiji pokazuje da se nadbiskup Đuro Hranić ne želi suočiti sa zlodjelima i zlikovcima u vlastitim redovima. Pritom najviše zaprepašćuje činjenica da nadbiskup više razumijevanja ima za počinitelje i njihov dobar glas, nego za žrtve i njihovu tešku traumu
Za razliku od svojih prethodnika, pape Ivana Pavla II. (1920-2005) i nedavno preminulog pape Benedikta XVI. (1927-2022), koji su uglavnom šutjeli o seksualnim zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi, nanijevši tisućama zlostavljanih maloljetnih i punoljetnih osoba tešku i u nebo vapijuću nepravdu, a cijeloj Crkvi nepopravljivu štetu, sadašnji papa Franjo od početka svoga pontifikata konstantno ponavlja da prema seksualnim zlostavljanjima ne smije biti nikakve tolerancije.
Papa Franjo je početkom rujna 2016. godine uputio crkvenim pastirima apostolsko pismo Poput brižne majke u kojem ističe da „Crkva posvećuje brižljivu njegu zaštiti djece i najranjivijih odraslih osoba“ te stoga „dijecezanski biskupi, eparsi i svi oni koji su odgovorni za partikularne Crkve, trebaju biti posebice marni u zaštiti najslabijih među osobama koje su im povjerene“. U tom kratkom pismu papa Franjo upozorava na mogućnost udaljavanja tih osoba iz crkvene službe ukoliko su „učinili ili pak nisu spriječili čine koji su prouzročili veliku štetu drugima, bilo da je riječ o fizičkim osobama bilo o svekolikoj zajednici“. To pismo je u Katoličkoj crkvi uglavnom prešućeno, kao što se prešućuju i papine kritike drugih devijacija u Crkvi.
Tri godine poslije, papa Franjo je u svibnju 2019. godine uputio novo apostolsko pismo u obliku motuproprija (lat. motu proprio – iz vlastite pobude, na vlastitu inicijativu) pod naslovom Vi ste svjetlo svijeta u kojemu ponovno, ovaj put odlučnije i ozbiljnije, osuđuje zlodjela spolnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Zlodjela spolnog zlostavljanja, piše papa Franjo, „vrijeđaju našega Gospodina, zadaju fizičku, psihološku i duhovnu bol žrtvama i nanose štetu zajednici vjernika“. Crkveni i redovnički poglavari prije svih, a onda i svi drugi u Crkvi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici, imaju dužnost takva zlodjela prijaviti nadležnim crkvenim i građanskim vlastima. Prijavitelji pritom moraju biti zaštićeni, a žrtvama (povrijeđenim osobama) se mora pružiti podrška, „liječnička pomoć, uključujući i terapijsku pomoć, u skladu s konkretnim slučajem.“
Uz spomenuta pisma, papa Franjo je i u drugim prigodama govorio i govori o seksualnim zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi, ali mu se s pravom prigovara i u Crkvi i u društvenoj javnosti da njegove riječi, upozorenja i pisma uglavnom ostaju na formalnoj razini budući da crkvene vlasti na nižim instancama ne slijede papine upute. Naprotiv, čest je slučaj i danas da se zlostavljanja zataškavaju i da crkveni pastiri i redovnički poglavari više razumijevanja imaju prema počiniteljima (grešnicima) u vlastitim redovima nego prema žrtvama.
Hranić se pred novinarima neuvjerljivo pravdao da je sve radio prema propisima, prebacujući odgovornost na državne vlasti i žrtve.
Crkvene vlasti na nižim razinama često daju neistinite informacije te ponekad ni papa Franjo nema stvarnog uvida u ono što se dogodilo. Pokazao je to slučaj u Katoličkoj crkvi u Čileu kad je prije nekoliko godina i papa Franjo teško pogriješio braneći čileanskog biskupa Juana Barrosa, osumnjičena da je šutio o zločinima svećenika pedofila Fernanda Karadime, izjavivši kako je uvjeren u nevinost biskupa, tražeći od „navodnih žrtava“ dokaze o krivici. Papa Franjo je kasnije priznao da je napravio „velike greške“ u procjeni situacije u Čileu. Lako je moguće da slučajeva kao što je čileanski ima i u drugim dijelovima Katoličke crkve i da papa Franjo ne dobiva točne informacije s terena.
Pretpostavljamo da je s oba spomenuta pisma pape Franje upoznat i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić jer mu služba nalaže da prati i ispunjava naredbe iz Vatikana. Unatoč tome, nadbiskup Hranić je šutio o zlostavljanju u svojoj nadbiskupiji i tek nakon što su o tome pisali mediji (novinar Hrvoje Šimičević u tjedniku Novosti), sazvao je konferenciju za medije i javno progovorio o slučaju zlostavljanja u toj nadbiskupiji. Hranić se pred novinarima neuvjerljivo pravdao da je sve radio prema propisima, prebacujući odgovornost na državne vlasti i žrtve.
Čim je saznao za prijavu, nadbiskup Hranić je morao optuženog župnika, u međuvremenu preminulog vlč. Zlatka Rajčevca (1942-2021) ukloniti sa župe na kojoj je djelovao i udaljiti posve od crkvenih službi koje mu omogućuju kontakt s maloljetnicima. On to nije učinio iz sažaljenja, jer bi se optuženom, kaže brižni nadbiskup, „srušio svijet“. Time je nadbiskup Hranić nedvosmisleno potvrdio da su njegovi empatije i simpatije u ovom konkretnom slučaju bile na strani institucije (Crkve) i potencijalnog počinitelja (optuženog), a ne žrtava. Pritom je, kako to često biva i u Crkvi i u društvu, zloupotrijebio presumpciju nevinosti (nitko nije kriv dok se ne dokaže), osnažio poziciju optuženog, s mogućnošću da se broj njegovih potencijalnih žrtava poveća. Činjenica da je nadbiskup Hranić i nakon prijave ostao u kontaktu s optuženim svećenikom, hvaleći njegovu zauzetost i rad u Crkvi, ukazuje na to da ga ni u jednom trenutku nije uznemirila činjenica da je taj čovjek upropaštavao živote drugih osoba.
Nadbiskup Hranić, jasno je to iz njegovog javnog očitovanja, više je razumijevanja pokazao za grešnika, nego za njegove žrtve. To je čest slučaj u Katoličkoj crkvi u kojoj, primjerice, ima više empatije za optužene i presuđene ratne zločince, nego za njihove žrtve, pogotovo ako te žrtve nisu katoličke i hrvatske. Crkva mora voditi brigu i o grešnicima u vlastitim redovima, ostaviti otvorenom mogućnost njihova obraćenja, ali ne smije nikad pritom zanemariti i povrijediti žrtve. Upravo žrtve moraju biti najveća briga Crkve.
Činjenica da je nadbiskup Hranić i nakon prijave ostao u kontaktu s optuženim svećenikom, hvaleći njegovu zauzetost i rad u Crkvi, ukazuje na to da ga ni u jednom trenutku nije uznemirila činjenica da je taj čovjek upropaštavao živote drugih osoba.
Proteklih tjedana je novinar Hine Ivo Lučić u suradnji sa svojim kolegicama i kolegama proveo istraživanje o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Hina je svim članicama Hrvatske biskupske konferencije (14 nadbiskupija i biskupija) poslala upite vezane uz rad povjerenstava za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Neki od njih su odgovorili na upite, a neki su ih posve ignorirali. Pri kontaktu su korišteni brojevi telefona i mail adrese koje su na raspolaganju potencijalnim prijaviteljima, a kako od nekih povjerenstava nisu dobili nikakvu povratnu informaciju, istraživači zaključuju da već i samo „uspostavljanje komunikacije može biti problem za žrtve“. Neka povjerenstva, prema istraživanju Hine, „postavila su kontakte na koje se žrtva može javiti na prvoj stranici biskupije“ (Varaždin, Rijeka, Dubrovnik), a kod nekih su „kontakti tek na trećoj ili četvrtoj razini od naslovne stranice i vrlo ih je teško pronaći“.
Već sama činjenica da neka nadbiskupijska i biskupijska povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba nisu uopće odgovorila na postavljene upite ili su to samo djelomično učinila, dovoljan je razlog za sumnju da se slučajevi seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja žele zataškati kako bi se zaštitili počinitelji. Iz jednog su se povjerenstva, navode novinari Hine, žalili da se u medijima uglavnom piše o zlostavljanjima u Crkvi, iako je, prema tvrdnji ljudi iz tog povjerenstva, daleko više zlostavljanja u obitelji, školi, sportskim klubovima i drugim institucijama i organizacijama. Takvoj izopačenoj vrsti opravdanja skloni su mnogi u Crkvi. Umjesto da se suoče sa zlodjelima koja se događaju u njihovoj zajednici, oni upiru prstom u druge, optužujući pritom javnost da je neprijateljski raspoložena prema Crkvi.
Govorio je Isus i o tome da bi onima koji zavode „njegove malene“, misleći pritom upravo na djecu, maloljetnike, psihički i mentalno oboljele ljude, dakle, „ranjive osobe“, bolje bilo „da o vrat objese mlinski kamen i da potonu u dubinu morsku“.
Takve, a oni su većina u Crkvi, treba podsjetiti da je Isus snažno inzistirao na tome da se svaki čovjek susretne ponajprije s vlastitim zlima – da „ne gleda trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne opaža“. Govorio je Isus i o tome da bi onima koji zavode „njegove malene“, misleći pritom upravo na djecu, maloljetnike, psihički i mentalno oboljele ljude, dakle, „ranjive osobe“, bolje bilo „da o vrat objese mlinski kamen i da potonu u dubinu morsku“. Govorio je također i o tome da je čovjeku bolje da odsječe ruku koja ga sablažnjava, misleći pritom da se rukom ne smije činiti nikom nasilje, da se ne smije krasti i otimati tuđe, ali također, da se rukom ne smije nikoga napastovati. Govorio je Isus i o sablazni očiju, da se ne smije s požudom i pohotom gledati druge osobe. U ovom konkretnom slučaju, da se ne smije s požudom gledati djecu i mlade koje roditelji s povjerenjem u Crkvu šalju na župni vjeronauk, na pripreme za sakramente prve pričesti i krizme, na susrete ministranata i mladih.
Slučaj seksualnog zlostavljanja u đakovačko-osječkoj nadbiskupiji pokazuje da se nadbiskup Đuro Hranić ne želi suočiti sa zlodjelima i zlikovcima u vlastitim redovima. Pritom najviše zaprepašćuje činjenica da nadbiskup više razumijevanja ima za počinitelje i njihov dobar glas, nego za žrtve i njihovu tešku traumu.
Drago Bojić, polis.ba