XXXII. nedjelja kroz godinu: U srcu je bogatstvo: lekcija iz Evanđelja

Mk 12, 38-44: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

---

Priča o siromašnoj udovici, koja je u hramsku riznicu ubacila sve što je imala, iako je to bilo vrlo malo, pokazuje da prava vrijednost dara leži u veličini žrtve i u iskrenosti namjere. Bez obzira na materijalne mogućnosti, svatko može darovati ono najdragocjenije – dio sebe. Ova nas priča poziva da preispitamo svoj odnos prema novcu i materijalnim dobrima, te nas podsjeća da se istinsko bogatstvo krije u našim srcima i u odnosima koje gradimo s drugima.

Novac je danas postao veliki ispit za čovjeka. On budi snažne emocije i traži od nas donošenje moralnih odluka. Kao sredstvo velike moći, novac oblikuje naše živote, ali i mi oblikujemo njega. Strah od siromaštva, pohlepa i želja za materijalnim dobrima često nas odvode od važnijih vrijednosti i istinskog smisla života.

Novac ima središnju ulogu u gotovo svakoj važnijoj etičkoj odluci. Način na koji ga zarađujemo, trošimo ili darujemo duboko oblikuje uspomene koje nosimo u sebi. Najplemenitija djela milosrđa, kao i najokrutniji postupci, gotovo uvijek dijele jedan zajednički čimbenik: sredstvo preko kojeg su ostvareni često je upravo novac.

„Neuredna pohlepa za novcem redovito proizvodi opake učinke. To je jedan od uzroka mnogih sukoba što smućuju društveni red“, napisao je papa Ivan Pavao II. u enciklici „Radom čovjek“.

Nažalost, mnogi vjeruju da im novac može osigurati moć, utjecaj, sreću i važnost. Zbog toga su novac i materijalna dobra među najcjenjenijim vrijednostima današnjice. No, u takvom uvjerenju često se skriva opasna zabluda: novac ne mijenja unutarnje stanje duha. Osoba koja se u siromaštvu brine oko malih stvari, nastavit će se brinuti oko velikih u bogatstvu. Zabrinuti će ostati zabrinuti, bez obzira na svoje materijalno stanje. Novac, doduše, može promijeniti život, ali ne uvijek na način koji ljudi očekuju ili u koji vjeruju.

Današnja kultura novca ljudima nudi iluziju ostvarenja snova, utječe na međuljudske odnose i mijenja vrijednosti, koje su se donedavno smatrale temeljnim. Tako nastaje lažna duhovnost, koja sugerira da se ljudski život temelji na „imati” a ne na „biti”. Novac postaje velika prepreka, koja sve više udaljava ljude od Boga:

„Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima“ (1Tim 6,10).

Sveto pismo, posebno Novi zavjet, promatra novac u dvijema dimenzijama: kao opipljiv (stvaran) objekt i kao neopipljiv (nematerijalni) subjekt. Iako je ta druga dimenzija manje očita, često je naglašena u evanđeoskoj poruci. Isus i apostoli, govoreći o novcu, ukazuju na ljudsku pohlepu, tjeskobu i zabrinutost koju novac izaziva. Za Isusa i ranu Crkvu društveni karakter novca podrazumijevao je obvezu njegove uporabe za dobrobit drugih i opće dobro. Pohlepa za novcem, odnosno težnja za posjedovanjem isključivo radi osobnog zadovoljstva, označena je kao sramotno izopačenje svrhe kojoj novac treba služiti.

Novac je tako organski povezan s gospodarskim sustavima društva da su pojedinci potpuno upijeni u taj sustav. Iako su gospodarski sustavi usmjereni na profit, pojedinci unutar njih ipak imaju moć izbora. Mogu odlučiti donositi poslovne odluke koje su u skladu s njihovim vrijednostima i koje uzimaju u obzir dobrobit šire zajednice. Međutim, pritisak za ostvarivanjem profita često otežava donošenje takvih odluka, postavljajući izazove pred one koji žele djelovati etično.

Zaokupljenost pojedinaca gospodarskim sustavom posebno se očituje kroz vremensko siromaštvo današnje kulture. Unatoč desetljećima tehnoloških otkrića, koja su trebala uštedjeti vrijeme, ljudi ga imaju sve manje. Kao da se tempo ubrzava, društvo postaje vremenski osiromašeno, a taj gubitak vremena narušava kvalitetu života. Postupno se gube vrijednosti i osjećaj onoga što znači biti ljudsko biće, a obitelj se sve više rastače. U vrlo stvarnom smislu, mnogi životi postaju sve kraći i kraći, unatoč medicinskom produženju životnog vijeka. Samo novi pristup razumijevanju novca može vratiti izgubljeno vrijeme u ljudske živote.

U nedavno objavljenoj enciklici „Dilexit nos“ („Ljubio nas je“) papa Franjo upozorava:

„U svijetu gdje se sve može kupiti i prodati, osjećaj vlastite vrijednosti sve se više oslanja na ono što možemo nagomilati snagom novca. Neprestano smo potaknuti na kupnju, trošenje i udaljavanje od sebe, zarobljeni u ponižavajućem sustavu koji nam priječi sagledavanje izvan vlastitih trenutnih i sitnih potreba. Kristova ljubav nema mjesta u tom izopačenom mehanizmu, a ipak jedino ta ljubav može nas osloboditi od besmislene potrage u kojoj nestaje prostora za nesebičnu, besplatnu ljubav. Kristova ljubav može našem svijetu podariti srce i ponovo oživjeti ljubav ondje gdje vjerujemo da je sposobnost voljenja nepovratno izgubljena.“

Riječ je o ozbiljnim kulturnim i moralnim izazovima o kojima bi Crkva trebala više govoriti. Duhovnost koja ignorira pitanje novca, ima mali utjecaj na svakodnevni život, budući da je tema novca toliko važna da je ne bi trebalo prepustiti isključivo ekonomistima. Moralne dimenzije novca, i sve što je s tim povezano zahtijevaju značajnija i češća promišljanja teologa i etičara. S obzirom na današnju opsjednutost materijalnim i činjenicu da su sve poslijekoncilske pape o tome govorili, očekivao bi se snažniji stav Crkve na lokalnim razinama. Potrebno je suočiti se sa svim aspektima ljudskog života, koji izjedaju, ili zbunjuju ljude u potrazi za smislom. Nažalost, katolički poristup trenutno ne pruža učinkovitu protutežu snažnim pritiscima kulture u kojoj dominira novac, iako o tome često govori papa Franjo, a govorili su i njegovi prethodnici. Da bi društvo ozdravilo potrebno je ozdraviti i novčani sustav.

Ključno je pitanje hoće li vjernici-katolici biti na čelu inicijative kako bi se sa svima ljudima dobre volje založili za stvaranje jednog humanijeg društva, ili će i dalje njihova uloga biti marginalizirana.

„Ako se sve do danas mnoge kršćanske predstavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj. Paradoks je da je u mnogim slučajevima socijalni nauk Crkve napredan, ali ga ne prati i svjedočanstvo pojedinih vjernika… Politički manjak potječe od etičkog siromaštva onih koji imaju moć. No, odgovornost je na svima, na svim razinama. U tom smislu potrebna je etička revolucija, odnosno kršćanskim riječima jedno ‘obraćenje na solidarnost'”, rekao je kardinal Dionigi Tettamanzi.

Da bismo reafirmirali Božje obećanje o brizi za svaku našu potrebu, a bez pretjerane brige za skupljanje novca, trebamo češće meditirati, i dopustiti Bogu da govori našim srcima. U tome nam mogu pomoći neke misli iz Svetog pisma:

• „Siromaštva ni bogatstva ne daj mi; hrani me kruhom po obroku mom. Da ne bih najedavši se odrekao se tebe i rekao: Tko je Gospodin?“ (Izr 30:8)
• „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu, molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem, očitujte svoje molbe Bogu.“ (Fil 4:6)
• „Jer oni koji se hoće obogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zatvor i propast.“ (1 Tim 6:9)
• „Ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti. Zato možemo pouzdano reći: Gospodin mi je pomoćnik, ja ne strahujem: Što mi tko može?“ (Heb, 13:5-6)

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---