XXXI. nedjelja kroz godinu | Bližnji kao smisao ljubavi

U modernom vremenu život od nas neprestano zahtjeva sve ubrzaniji tempo koji nas često umara. Mnogi svoje olakšanje i smisao tražimo posjećujući crkveni prostor s nadom kako ćemo upravo tamo naći svoj spokoj i mir i barem na trenutak se isključiti od svakodnevnih obaveza, problema i stresa. Obredi i sveta misa nam dođu kao određeni oblik terapije jer se nadamo kako će nam Bog svojom dobrotom, ljubavlju i milosrđem podariti olakšanje i unutarnju stabilnost kako bismo mogli još bolje i radosnije ispunjavati svoje obaveze. Više nego ikada je potrebno da čovjek brine o sebi i svom načinu življenja, međutim život nas nekada odvede u totalno drugom smjeru pa brinemo samo o zemaljskom i materijalnom koji nas odvlače od Boga i ljudi pored nas tj. naših bližnjih. Prema bližnjima, drugima i drugačijima najviše zakažemo, a Isus nas neprestano poziva da svoju ljubav upravo usmjerimo prema bližnjima.

Danas kada svi na sebi svojstven način govore o ljubavi, bilo da je uzvisuju ili omalovažavaju nezgodno je govoriti o ljubavi a kamoli ljubav ostvariti u praksi. Jer ljubav naprosto nema granica, ona se ne može objasniti i podrediti ljudskom zakonu ili našim željama. Ljubav ne trpi kalkulacije. Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi. Ljubeći jedni druge učenici nasljeduju Isusovu ljubav koja osigurava i čisti našu dušu kako bi bila ispravna pred ljudima i Bogom. Ljudi obično imaju problem s ljubavlju prema bližnjemu. Mnogi smatraju kako drugi ne zaslužuju njihovu ljubav nego samo mržnju i prezir. Danas kao da živimo u vremenu u kojem ako bi netko i htio ljubiti drugoga onda ga ljubi samo zato jer mu isti iskazuje poštovanje, laskanje i simpatiju. Sve više i više se ljube istomišljenici jer se oni uklapaju u naš sustav djelovanja i razmišljanja.

Međutim, Isus na proputovanju prema Jeruzalemu susreće i razgovara s različitim ljudima koji mu postavljaju škakljiva i teška pitanja na osnovu kojih se lako zaplesti i uvući u zamku. Isusa pitanjima najviše obasiplju pismoznanci. Jedan od njih ga pita koja je zapovijed najveća na što mu Isus odgovara kako je potrebno ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe i ne činiti drugomu ono što ne želimo da nama drugi čini. Isus postavlja ljubav kao temelj svim zakonima. Jer ne možemo ljubiti Boga, a ne ljubiti bližnjega, tj. konkretnog čovjeka. Isus zapravo izjednačava ove dvije zapovijedi, a pojam bližnjega koji je Židovima označavao njihove sunarodnjake proširuje na sve ljude i daje mu univerzalni karakter. Bližnji, smatra Isus, nije samo naš sunarodnjak već svaki čovjek kojemu je potrebna naša ljubav , pažnja i pomoć.

Isus je svjestan kako svatko od nas ljubi sebe jer očigledno polazi od urođene potrebe svakoga čovjeka koji je spreman učiniti baš sve kako bi sačuvao svoj život i učinio ga ljepšim i ugodnijim. Želi nas naučiti da trebamo biti spremni istom mjerom kojom se brinemo za sebe znati brinuti i za druge. Preduvjet za istinsku ljubav, kakvu traži Isus, znači prihvatiti svoj život i živjeti ga. Ako toga nema, drugi čovjek ne može biti dio naše ljubavi. Jer gledajući i voleći samo sebe jednako je biti natmuren, mrzovoljan i neprijateljski raspoložen prema bližnjemu. Ljudi koji vole sebe nisu zadovoljni sobom i svojim životom jer su odgojeni krivo. Nisu zadovoljni ni primljenim darovima od Boga kao ni svojom ulogom u životu i ne mogu osjetiti unutarnji mir nakon postignutih uspjeha. Uspoređujući i takmičeći se s drugima najzad ne nalaze razlog da budu zadovoljni sobom. Neosporno je voljeti sebe, ali Isus zahtjeva od čovjeka da sebe voli kroz druge ljude, a ljude kroz sebe i što želimo sebi da želimo i drugima.

Svjesni smo koliko je teško ljubiti drugoga i drugačijeg bez kalkuliranja. Ljudskost, a onda i vjera u Isusa Krista od nas zahtijevaju konkretnu i djelotvornu ljubav iz srca i duše. Ljudi vjernici često žive svoju vjeru kako bi se tobože u pobožnosti i ljubavi takmičili s drugima. Ta naša takmičenja u ljubavi i vjeri su providna i često dobro odglumljena. Čovjek vjernik je danas više nego ikada u opasnosti da izgubi svoje središte, onaj temeljni, ljudski odnos prema Bogu i ljudima. Ljudi su često  prepuni različitih maski prema drugima. Mnogi vjernici gubeći ljudskost i odnos prema bližnjima zapravo su razlog zašto se mnogi udaljavaju i izlaze iz Crkve jer u takvim zajednicama i sredinama nažalost ne nalaze ni utjehu ni radost, ni ljudskost ni solidarnost.

Sveti Franjo je zoran primjer kako treba živjeti na ovom svijetu. Formirajući svoju zajednicu nastojao ju je suobličavati  Isusovoj zajednici. Često je govorio kako mu je Bog dao braću a time je želio svojoj braći i bližnjima poručiti kako on nije gospodar nikoga, nego da svaki čovjek ostaje dio Božje tajne koju je on poštivao. Nama je Bog ne samo dao braću nego i bližnje koji nisu naše vlasništvo, nego Božja slika i prilika prema kojoj se trebamo ponašati odgovorno i s ljubavlju na Isusov način.

Stoga u malim gestama ljubavi prihvaćajmo, pomažimo i brinimo jedni o drugima i svojim primjerom u svijetu pokažimo kako se još uvijek može kršćanski i bezinteresno živjeti a biti na korist svakom čovjeku živeći po Božjim zapovjedima i čineći dobro radi drugih i Isusa.

Ivan Pilić