Sveti Ivan Krstitelj – prorok Božje pravednosti

Lk 1,57-66.80: Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

U Bibliji nije nimalo neuobičajena pojava da ime pojedine osobe predstavlja ne samo osnovni biografski podatak, nego i životni program, koji se uvijek dovodi u vezu s Božjim zahvatom i djelovanjem. Tako je i s Ivanom Krstiteljem: njegovo ime dolazi iz božanske sfere, a njegovo „prezime“ iz onog djelovanja po kojem je on za svoga života bio prepoznatljiv i poznat. Ivan, hebrejski Johanan, znači otprilike Bog je milostiv ili Bog se pokazao milostivim, smilovao se. Krstitelj pak označava službu koja se ne tiče neke institucionalne forme, nego je proročko-karizmatski oblik poziva na obraćenje. To dvoje – milost i obraćenje – jesu središte osobe i djelovanja Ivana Krstitelja.

Uza što se Ivanovu životu veže Božja milost? U prvom redu uz ono svakodnevno, životno, ljudsko od čega zapravo polazi sve u Bibliji. Dvoje ljudi, Elizabeta i Zaharija, nemaju djece. Dvoje ljudi u poodmaklim godinama – koje za ono vrijeme nisu morale nužno biti duboka starost – ne samo da pomalo gube nadu u blagoslov potomstva, nego vjerojatno doživljavaju i ono što su u to doba i u njihovoj kulturi nerijetko doživljavali ljudi u sličnim situacijama. Blago sažaljenje, poneko došaptavanje i ozbiljni pogled, počesto i prikriveno podrugivanje. I kakvi smo mi ljudi, ne smo onda nego i danas, umjesto da u ljudskoj nevolji pružamo pomoć i utjehu, radije se postavljamo za istražitelje, dijagnostičare i suce svojih bližnjih. I Elizabeta i Zaharija, inače dobri ljudi i sasvim u redu, bili su predmetom takvih što prikrivenih što otvorenih govora i pogleda. „Da su oni pravedni pred Bogom, imali bi potomstvo? Da nisu nešto skrivili oni ili netko njihov, Bog bi pogledao na njih i darovao im djecu?“ Vjerojatno smo imali priliku doživjeti ili barem čuti za takvu ljudsku „pravedničku“, pa i vjerničku brutalnost nad nevoljom drugih ljudi. Ne mora to biti samo nemanje djece, nego može biti bolest, smrt bližnjih ili iznenadna nesreća.

Usred takvog ponašanja ispravnih koji sebe smatraju blagoslovljenima, a koji zapravo kvare Božji blagoslov, Bog se pokazuje kao onaj koji ne zaboravlja niti ostavlja nemoćni par, ljude koji se ne mogu – a budući da je riječ o intimi i njihovoj ljubavi – niti žele opravdavati. Onima koji su izloženi ljudskoj nemilosrdnosti, Bog se pokazuje kao milosrdni. I to vrijedi do dana današnjega za bezbrojne situacije svih onih koji svoju nemoć i nezaštićenost stavljaju u ruke Božje. Njegov zahvat onda izgleda ljudima, i onima koji su pogođeni, upravo kao čudo, kao nešto na granici ljudski mogućeg ili još dalje, na samom području nemogućega. Bog daruje budućnost kao jednu krhku mogućnost kakva je zapravo rođenje djeteta. Njegovi su darovi uvijek takvi: koliko god veliki bili, traže od nas najbolji angažman, zalaganje onog našeg najvrjednijeg, naše nježnosti, dobrote i zaštite. Elizabeti i Zahariji daruje Bog takvu milost, dijete koje je poput sjemenke za nešto veliko, poput onog zrna gorušičinog, u čijoj će sjeni utjehu i okrepu naći mnogi.

A tu opet priča o Božjoj milosti ne prestaje. Ona se ne očituje samo u daru djeteta, potomstva koje će s dvoje ljudi skinuti nekoć uobičajenu sramotu, nego se polako utjelovljuje, uobličuje u jedan neobičan život. Neobičan zbog krajnje skromnosti i reduciranja svih onih životnih potreba i odnosa, a sve radi jedne stvari koja je krajnje neodgodiva: poziva na obraćenje i blizine Božjega suda. Ivan nije samo Božja milost iskazana njegovim roditeljima, nego je Božja milost koja poziva narod u cjelini, Božji poziv da ljudi promijene smjer svojih života i djelovanja. Pri tome ne na ekstravagantan način, kako se i onda a i danas kod mnogih „duhovnih“ shvaća, već na jedan jednostavan, skroman i ponizan način. Promijeniti svoje srce, pročistiti ga iskrenom pokorom za svoje grijehe, odreći se svoga uznošenja pred Bogom i osluškivati njegove korake u vlastitom životu, možda upravo u onoj situaciji nevolje kad od buke osuda ili vapaja ne čujemo Božje ohrabrenje, možda u onoj sreći koja nam se čini da seže do neba i za koju nam nitko ne treba jer smo je tako lijepo ostvarili da više i ne slutimo kako je sreća dar i blagoslov i kako je krhka poput jutarnjeg sna.

Ivan svoj narod poziva na obraćenje kao na posljednju priliku Božje milosti. Ali Ivan – jer se u njegovu životu Bog pokazao milostiv – sluti da Božje pranje nečistih ljudskih života u krštenju obraćenja nije smo prijetnja, nije samo konačna odluka jednom zauvijek, nego je otvaranje jednog prostora koje tek predstoji, jednog novog horizonta prema Bogu koji pravednost voli i pravdu traži, a koji već pokazuje svoje novo, a opet tako staro, ono trajno Božje lice, lice milosti, milosrđa. Lice koje pokazuju otac i majka svome djetetu, kojim ga prihvaćaju, podržavaju, hrabre i vole. To lice Ivan naslućuje ne samo iz svoje obiteljske priče, nego i iz riječi i nastupa onoga pred kojim on zastaje, osjeća se maleno i nedostojno. A opet upravo ta poniznost Ivanu daje veličinu i važnost.

Stoga Ivan govori i vidi, kao što uvijek vide ljudi ispunjeni Božjim duhom i blizinom, Božjom milošću, o onome što dolazi, što je Božja prisutnost na jedan novi način, koji zbunjuje stručnjake za lociranje Boga i koji pokazuje gotovo nezamislivu Božju poniznost. Božja milost, njegova blizina ljudima čije srce nije pretrpano pobožnim „predmetima“, već je otvoreno za njegov iznenađujući pohod, zahvaća ne samo nevoljna stanja pojedinaca i čitavog naroda, nego se konkretizira u jednom životu, do te mjere da se doista moglo reći: Ovakvo nešto se još nije čulo i vidjelo; ovako još nitko nije govori; odakle dolaze te poznate, a tako nove riječi!? Ivan je vidio tu snagu i otvorio joj put. Božju snagu i milost koja nije bučala, nije osuđivala, nije upropaštavala, nije izvodila predstavu za ljudsku znatiželju i refleksnu potrebu. Ivan, čovjek milosti, osjetio je trenutak kad se Božja milost pokazala kao sloboda i praštanje, kao poziv na povjerenje i dobrotu, kao strpljiva ljubav Oca nebeskog koji daruje ne bilo što, nego samo svoje središte.

Ivan Krstitelj, moćni i nepokolebljivi prorok Božje pravednosti, otkrio je novo lice Božje milosti. I mi koji smo ga doživjeli i koji vjerujemo u njega, pozvani smo da neprestance u svom osobnom i zajedničkom životu otkrivamo to milosrdno i milostivo Božje lice, puno smilovanja. Lice Isusovo, čije ime znači Bog je spasitelj, nama blizak, prisutan u našem životu, Bog koji ne zaboravlja i ne ostavlja.

Miro Jelečević, polis.ba