Miljenko Jergović: Malo je u čovjekovoj povijesti znatiželjnih ljudi kao sv. Franjo

Početkom idućeg mjeseca, točnije 3. listopada franjevci i franjevke, ali i mnogi drugi ljudi diljem svijeta obilježit će 800 godina od smrti sv. Franje Asiškog (1226. – 2026.), mirotvorca i brata svih ljudi i Božjih stvorenja. Papa Leon na razini cijeli crkve proglasio je ovu godinu godinom svetog Franje. Tim povodom na Polisu ćemo objaviti nekoliko tekstova i intervjua s ljudima iz kulturnog i vjerskog života, koji nam mogu iz svoje perspektive govoriti o sv. Franji i franjevačkoj baštini napose u Bosni. Započinjemo razgovorom s Miljenkom Jergovićem, bosansko-hercegovačkim i hrvatskim književnikom.

Ove godine obilježava se 800 godina od smrti sv. Franje Asiškog, čovjeka koji je u svom vremenu radikalno promijenio svoj život, ali i život crkve i društva, odrekavši se sigurnosti, imetka i društvenog položaja. Što Vas danas kao književnika najviše intrigira u njegovu liku? Je li Franjo za Vas prije svega vjerski svetac, književni lik ili čovjek koji je svojim životom postavio pitanje o tome kako bismo trebali živjeti?

Franjo iz Asiza iz moje perspektive najprije je povijesna ličnost, o čijem životopisu ostalo je malo pouzdanih saznanja, jer su ga njegovi neposredni suvremenici nastojali prepraviti i preudesiti po mjeri projektirane svetosti. Ali ponešto o njemu, ipak, pouzdano znamo, i to što znamo intenzivno provocira našu maštu. Franjo je, dakle, i lik iz mašte, naš imaginarni prijatelj. Kao takav, on je i svetac, i književni lik. Meni je on zanimljiv prvenstveno zbog svoje neobične znatiželje i zbog potpune suživljenosti sa stvarnošću svoga svijeta. Malo je u čovjekovoj povijesti znatiželjnih ljudi kao Franjo. Zanimali su ga svi i zanimalo ga je sve. Živio je u općem bratstvu i sestrinstvu sa živim i neživim svijetom, pa čak i sa sestricama svojim bolešću i smrću. Pritom, bio je protiv poretka, koji se u Europi uspostavljao u njegovo vrijeme. Riskirajući da će nas netko krivo razumjeti, mogli bismo reći da je Franjo u društveno-političkom smislu bio revolucionar.

U Vašim tekstovima franjevci i franjevačka književnost zauzimaju posebno mjesto. Bosanski franjevci stoljećima su živjeli između različitih svjetova, jezika, kultura i religija. Što su oni, po Vašem mišljenju, razumjeli o Bosni i njezinim ljudima što drugi možda nisu mogli razumjeti? I koliko je njihovo iskustvo danas još uvijek živo?

Stoljeća na koja se obično misli odavno su prošla, evo za dvije godine će tomu biti punih 150 godina. Onoga ljeta kada je barun Filipović sa svojom vojskom, te uz ovjereno čage s potvrdom međunarodne zajednice, osvojio Bosnu i instantno je europeizirao, završava jedna, a započinje druga povijest. U prvoj povijesti fratri su u Bosni bili praktično jedini njezini kroničari i svjedoci, i u tom su vremenu naučili nešto važno i o sebi i o svojoj zemlji. U to vrijeme, premda pojedinci, koji se međusobno razlikuju, bili su misijom i idejom snažno povezana skupina ljudi. Nakon toga započela je neka nova povijest, u kojoj će svaka, pa i fratarska zajednica u Bosni, postati nesiguran provizorij, sačinjen od vrlo različitih, međusobno često i skoro nespojivih ljudi. Među njima bit će velikih, vrlo snažnih ličnosti, s autentičnim darom proroštva, koji su svoju zajednicu proveli kroz dvadeseto stoljeće i koji su vješto i samopožrtvovno popravljali ono što su drugi pokvarili. Od fra Grge Martića preko fra Josipa Markušića, do fra Petra Anđelovića protekao je naš vijek, u kojemu su, ako to smijem primijetiti, ti fratri počesto popravljali nešto što su neki drugi fratri kvarili. Ovo govorim zato što nisam siguran da je dobra, a tačna sigurno nije, ta romantična generalizacija o bosanskim franjevcima kao jedinstvenoj, istomislećoj skupini čuvara Bosne. Uvijek je bolje, a na neki način i poštenije, govoriti o konkretnim ljudima.

Bosanski franjevci su oduvijek živjeli na granici, s njezine tamnije, siromašnije i zabačenije strane. Skupa sa svojim pukom i stadom oduvijek su živjeli istočno od svijeta za čijim su vrijednostima težili i žudjeli. Bolji među njima zavoljeli su te svoje tamne, siromašne i zabačene strane, i upoznavali su druge među kojima su živjeli. Kroz to upoznavanje drugih postajali su ono što jesu. Stjecali su svoju pripadnost i razumijevali okvire ljudske slobode. Umjeli su, čak i u vremena kada je to bilo zazorno, vidjeti sebe očima drugih. U svemu tome bilo je, za one nadahnutije, svetog Franje

Sv. Franjo nije želio mijenjati svijet putem moći i autoriteta, nego je krenuo putem siromaštva, blizine ljudima i nenasilja. U svijetu u kojem se sve češće naglašavaju identitet, pripadnost i granice između ljudi, ima li takav Franjo još što reći nama danas? Ili je njegova radikalnost postala toliko udaljena od našega načina života da mu se možemo samo diviti, ali ne i slijediti ga?

Danas već i sam pojam radikalnosti sugerira nešto posve drugo. Franjo je bio radikalan, jer je bio dubok i jer ni sebe, ni svoju misiju, a ni Isusa Krista, nije zamišljao u dekorativnim i ceremonijalnim oblicima, kakvi su zavladali upravo u vremenu u kojem je živio, te se grozio pozlate, raskoši i materijalne moći koja je postala mjera svemu. Danas radikalizam je isto što i ekstremizam. Premda je ekstremizam sve samo ne – dubok. Franjo ni u čemu nije bio ekstreman, a doba u kojem živimo po mnogo čemu je slično njegovu dobu. I, na neki način, njegov radikalizam može biti blizak našem osjećaju svijeta, pa i našem načinu života. Naravno, sve to shvaćeno u kontekstu vremena. Franjo, recimo, nije volio knjige, jer su knjige za njega prvenstveno bile dragocjeno i skupo materijalno dobro, i mogući izvor moći, a ne prvenstveni izvor znanja. Tako je to bilo u njegovo vrijeme, u dubokom srednjem vijeku. Danas, ono što su za Franju bile knjige, skupi su mobiteli i kompjutori, društvene mreže i spektakularni svijet digitalnih platformi, skupa s umjetnom inteligencijom. Sve to nas odalečuje od naše ljudskosti, u najširem smislu riječi, premda jednoga dana i sve to, kao i knjige danas, može postati koristan i oljuđujući izvor dragocjenih znanja. Uglavnom, važno je razumijevati ljude unutar vremena u kojima su živjeli.

U franjevačkoj književnosti Bosne često susrećemo ljude koji su živjeli na rubu velikih povijesnih događaja, a ipak su nastojali sačuvati sjećanje i jezik. Može li se u toj književnosti prepoznati nešto od duha sv. Franje? I što Vama kao književniku ona govori o odnosu između vjere, pripadnosti i ljudske slobode?

Sjećanje je čovjeku sve. Naša svijest sačinjena je od onog čega se sjećamo. Na kraju, nije krivo ni reći da smo mi ono čega se sjećamo. Bosanski franjevci su oduvijek živjeli na granici, s njezine tamnije, siromašnije i zabačenije strane. Skupa sa svojim pukom i stadom oduvijek su živjeli istočno od svijeta za čijim su vrijednostima težili i žudjeli. Bolji među njima zavoljeli su te svoje tamne, siromašne i zabačene strane, i upoznavali su druge među kojima su živjeli. Kroz to upoznavanje drugih postajali su ono što jesu. Stjecali su svoju pripadnost i razumijevali okvire ljudske slobode. Umjeli su, čak i u vremena kada je to bilo zazorno, vidjeti sebe očima drugih. U svemu tome bilo je, za one nadahnutije, svetog Franje.

Kada se govori o sv. Franji, često se ističu njegova ljubav prema prirodi, siromaštvo i mir. No Franjo nije bio samo blagi svetac koji razgovara s pticama, pripitomljuje vuka, nego čovjek koji je ozbiljno shvatio Kristovo evanđelje i zbog toga postao neugodan vlastitom vremenu. Što mislite, jesmo li od Franje napravili pitomog i bezopasnog sveca, a zaboravili ono što je u njegovu životu bilo najradikalnije?

Pitom i bezopasan Franjo iz Asiza na trenutke se pojavi čak i kod velikog Jacquesa le Goffa, u njegovoj historiografskoj monografiji. Osim što za takvim, pitomim i bezopasnim svecem čeznu i vjerujući, i nevjerujući, osim što je takav bajkovit i bajkotvoran lik potreban čovjeku da bi preživio unutar svojih često smrtonosno ozbiljnih i obavezujućih vjerovanja – onih koji se tiču države, nacije, a često i službeno certificirane figure Boga – takav je Franjo marketinški privlačan. Onaj stvarni Franjo, kojeg samo naslućujemo kroz tragove njegova životopisa, čovjek krhka i bolešljivog tijela, koje je teško podnosilo njegovu strogost u vjeri i mišljenju, znao je biti grub prema suradnicima, da ne kažemo bližnjima, govoriti im stvari koje se ne govore ljudima koje volite, i u ime viših ciljeva znao je u paramparčad lomiti i razbijati ljudske slabosti. Pritom, usudimo se misliti i o ovom: Franjo je imao sreće s biskupima i papama, i s društveno-političkim prilikama pred kraj svog života. Lako mu se, kao i drugim crkvenim revolucionarima, moglo dogoditi da, u nekoj drugoj kadrovskoj konstelaciji, završi kao heretik upravo zbog onog za što je proglašen svecem. Poneki vjernik će ovakvu tvrdnju odbaciti s gnušanjem, smatrajući da je svemu presudilo Božje proviđenje. Ali ni takvom nije loše o svemu promisliti iz blata povijesti i iz živog sirotinjstva one zbiljske i žive Porcijunkule.

Razgovarao: Ivan Tučić