Sveti Matej | Ustati iz podjela

Mt 9,9 -13: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« 

Sveti Matej govori kršćanima i u današnjoj Hrvatskoj. Njegova priča nije tek lijep biblijski događaj iz daleke prošlosti. Ona je priča o čovjeku kojega su drugi unaprijed odredili njegovim poslom, prošlošću i društvenim položajem. A onda je došao Isus i učinio nešto što ljudi često ne čine: pogledao je čovjeka prije nego što je presudio o njemu. »Pođi za mnom!« Matej je ustao i pošao. U toj kratkoj rečenici sadržana je velika poruka i za ovo vrijeme. Čovjek nije samo ono što je nekada učinio. Nije samo njegova politička pripadnost, obiteljsko podrijetlo, imovinsko stanje, pogreška iz prošlosti ili mišljenje koje o njemu imaju drugi. U Božjim očima čovjek nikada nije samo etiketa.

Hrvatska je umorna od podjela. Umorna je od toga da se ljude prečesto dijeli na „naše“ i „njihove“, podobne i nepodobne, lijeve i desne, bogate i siromašne, uspješne i neuspješne. Još uvijek teško razgovaramo o prošlosti, a nerijetko dopuštamo da nas stare podjele određuju više nego zajednička budućnost. Društvene mreže dodatno su olakšale osudu. Dovoljna je jedna rečenica, jedna fotografija ili jedan pogrešan stav da čovjek postane meta javnog prezira. Sve manje slušamo jedni druge, a sve brže donosimo presude. U takvu društvenu klimu sveti Matej unosi drukčiju logiku. Isus nije najprije gledao što je Matej bio. Pogledao je što može postati. To je pogled koji nam danas nedostaje.

Kršćanin nije pozvan slagati se sa svime što drugi govore i čine. Nije pozvan šutjeti pred nepravdom niti odustati od istine. Ali nije pozvan ni prezirati čovjeka. Istina bez ljubavi lako postaje oružje, a ljubav bez istine postaje prazna sentimentalnost. Kršćanski put traži i jedno i drugo. Nakon susreta s Isusom Matej priređuje gozbu. Za istim stolom nalaze se ljudi koje je društvo smatralo grešnima i nedostojnima. To nije slučajna pojedinost. Stol je u Evanđelju mjesto susreta. Mjesto na kojem se čovjeka ne pita najprije odakle dolazi, koliko ima novca ili što o njemu misle drugi. Takva bi trebala biti i Crkva. A takvo bi trebalo biti i društvo.

Matej je bio povezan s novcem i naplatom poreza. Njegov posao nije bio bezazlen u očima tadašnjega društva. Ipak, Isus ga nije sveo na njegovu profesiju. Tu se nalazi još jedna važna poruka za Hrvatsku. Novac je potreban. Gospodarstvo je potrebno. Poduzetništvo je potrebno. Uspjeh je vrijedan. Ali problem nastaje kada čovjek postane sredstvo za ostvarivanje tuđeg profita. Nije normalno da radnik radi puno radno vrijeme, a ipak teško živi. Nije normalno da mlada obitelj godinama ne može riješiti pitanje stanovanja. Nije normalno da se čovjek boji bolesti zato što ne zna hoće li moći podnijeti troškove liječenja. Nije normalno da mladi svoju budućnost traže tisućama kilometara daleko zato što kod kuće ne vide dovoljno sigurnosti i perspektive.

Pravedno gospodarstvo nije ono koje pita samo koliko je ostvarena dobit. Ono pita i kako je dobit ostvarena, tko je sudjelovao u njezinu stvaranju i može li čovjek od svoga rada dostojanstveno živjeti. Zajedničko dobro nije suprotnost gospodarskom razvoju. Ono je njegov smisao.

Jedna od najbolnijih hrvatskih stvarnosti jest odlazak ljudi, osobito mladih. Nije problem samo u tome što netko odlazi. Čovjek ima pravo tražiti svoje mjesto u svijetu. Problem nastaje kada zemlja ne uspijeva stvoriti dovoljno razloga da se ljudi žele vratiti. Domovina ne može biti samo mjesto iz kojega se odlazi. Ona mora biti mjesto u kojemu se može ostati, raditi, stvarati, osnovati obitelj i dostojanstveno starjeti. Zato pitanje budućnosti Hrvatske nije samo političko ni gospodarsko. Ono je duboko ljudsko. Kakvu Hrvatsku ostavljamo onima koji dolaze poslije nas? To pitanje ne mogu riješiti samo političari. Ne može ga riješiti samo Crkva. Ne može ga riješiti ni gospodarstvo. Riječ je o odgovornosti svih nas.

Sveti Ivan Pavao II. pozivao je Crkvu u Hrvatskoj da bude savjest društva, sol zemlje i svjetlo svijeta. Biti savjest znači govoriti istinu i kada nije popularna. Znači stati uz čovjeka kada je slab. Znači upozoriti na nepravdu, ali istodobno biti spreman nešto konkretno učiniti. Znači braniti život i dostojanstvo svakoga čovjeka, bez obzira na njegovu političku boju, društveni položaj ili osobnu priču. Crkva ne bi trebala biti mjesto u kojemu se ljudi dodatno dijele. Trebala bi biti mjesto na kojem se ponovno uči razgovarati. Ne znači to relativizirati istinu. Znači vjerovati da se do istine može dolaziti bez mržnje.

Sveti Matej danas ne dolazi pred nas samo kao svetac iz prošlosti. Njegova priča postavlja nam pitanja. Koga u Hrvatskoj olako otpisujemo? Jesmo li spremni ustati iz vlastite sebičnosti i krenuti putem promjene? Gradimo li društvo u kojemu čovjek vrijedi zbog onoga što jest, a ne samo zbog onoga što ima, proizvodi ili politički predstavlja? Matej je čuo Isusov poziv i ustao. Možda je upravo to ono što i nama danas treba – ustati. Ustati iz ravnodušnosti. Ustati iz podjela. Ustati iz sebičnosti. Ustati iz uvjerenja da se ništa ne može promijeniti. Hrvatskoj ne trebaju samo ljudi koji će tražiti što mogu dobiti od društva. Trebaju joj ljudi koji će se pitati što mogu dati drugome.

Sveti Matej podsjeća nas da novi početak nije samo moguć – on je često posljedica jednoga susreta. Isus je pogledao čovjeka kojega su drugi već bili odredili njegovom prošlošću i rekao mu: »Pođi za mnom!« Matej je ustao. Možda je danas red na nama. Jer Hrvatska se neće obnoviti samo promjenom vlasti. Neće je obnoviti ni novac, ni zakoni, ni velike riječi. Obnovit će je ljudi koji su spremni dopustiti da se najprije promijeni njihovo vlastito srce. A kada se promijeni srce čovjeka, onda se može početi mijenjati i obitelj, i zajednica, i Crkva, i društvo. Tada Evanđelje svetoga Mateja više neće biti samo tekst koji slušamo u crkvi. Postat će život koji živimo.

Krešimir Cerovac, polis.ba