Što je za nobelovca Jona Fossea izazovno u katoličkoj vjeri

Vjera je duboko povjerenje, a manje znanje. Tako je opisuje jedan od najvažnijih europskih književnika današnjice, norveški nobelovac Jon Fosse. On o svojoj osobnoj vjeri ima puno toga kazati – od doživljaja u protestantskim bogoslužjima, preko katoličkih misa do obraćenja krajem 1980-ih godina. O ovoj temi Norvežanin razgovara s katoličkim teologom Eskilom Skjeldalom u knjizi „Tajna vjere“ (Il mistero della fede), izdanoj u prosincu na talijanskom jeziku.

Knjiga vodi čitatelja kroz Fosseov svijet misli, pri čemu ne govori samo o vlastitim iskustvima vjere, nego su prisutna i filozofska promišljanja. Knjiga ni u kojem slučaju nije obrana katoličanstva, kojeg je autor tijekom svojeg života prihvatio, nego je više poziv za ulazak u trag Božjoj tajni u svoj njezinoj višeslojnosti.

Tko je ustvari Jon Fosse? Rodio se 1959. godine u norveškom primorskom gradu Hagesundu i smatra ga se jednim od najvažnijih suvremenih europskih autora. Od 2022. godine član je Akademije za umjetnost u Berlinu. Već je 2015. godine za prozno djelo „Trilogija“ dobio uglednu skandinavsku nagradu za književnost. Djela mu odražavaju duhovnu potragu za tajnom, koje se često ne da izreći. Put njegove vjere nije uvijek bio pravolinijski, vodio ga je preko različitih mjesta – od gnosticizma, pa onda preko kršćanskih mistika do kvekerskog pokreta i konačno do katoličanstva. Pisanje mu je pritom pomagalo. „Sve što pišem, neka je vrsta molitve“, kaže on i izriče svoje uvjerenje da umjetnost i vjera idu zajedno. Njegov misaoni svijet snažno je prožet djelima velikih mislilaca poput Martina Heideggera, Meistera Eckharta, Ludwiga Wittgensteina. On vjeru u Boga ne poima kao krutu dogmu, već kao živo, otvoreno kretanje, uvijek novi izazov.

Romani poznati po reduciranom stilu

Fosse smatra da je izazovno govoriti o Bogu. I kada o Bogu govori, on ima jednu teoriju: O Bogu se ne može ništa kazati zato što on stoji iza stvari. „Ne možemo reći što je bilo  prije nego što smo rođeni. Ne možemo reći kamo idemo. Možemo samo reći da prije nismo bili na ovom svijetu i da ćemo jednog dana s njega otići.“ Bog bi bio na jednoj strani, sve drugo na drugoj strani, smatra Norvežanin.

Na jednom drugom mjestu u svojoj knjizi on to opisuje malo drugačije, tako što kaže da umjetnost izriče i pokazuje neizrecivo. I upravo to neizrecivo igra općenito veliku ulogu u njegovom djelu – tako veliku da je švedska akademija to navela kao argument da mu 2023. uruči Nobelovu nagradu za književnost. Romani su mu širom svijeta poznati po reduciranom stilu, kojeg se označava i kao „Fosseov minimalizam“. Na taj način on pokušava, kako sam kaže, dati glas „Neizrecivom“.

Kako je Norvežanin dospio do Neizrecivog? Priča je počela prisustvom na katoličkoj misi krajem 1980-ih u norveškim brdima. Svidjela mu se, kaže, više nego protestantsko bogoslužje s kojim je odrastao, ali u kojem mu je nešto nedostajalo, što je on, nakon duhovnog traženja i kratkog boravka kod kvekera – religijska zajednica kršćanskih korijena u Engleskoj iz 1650. godine –, konačno ponovno pronašao u katoličkoj liturgiji. U stalnom ponavljanju riječi u liturgiji on vidi „razvijenu čar, razvijeni duh“.

Nije to, međutim, uvijek tako bilo. U knjizi sa Skjeldalom pripovijeda da se ne može sjetiti da je ikada poželio da vjeruje. Uvijek je u kršćanskom svijetu vidio nešto odbojno, posebno „način na koji su kršćani htjeli mene i druge privoljeti vjerovati u nešto što je bilo apsolutno nerazumno i što je isključivalo svaki zdravi ljudski razum“. On stoga savjetuje da se nikom ništa ne nameće, „niti vjeru, niti druga uvjerenja“. Posebno treba biti pažljiv kod djece.

Kad izostane zadivljenost

Iskustva vjere bi svatko morao osobno doživjeti. U njegovom pak iskustvu je malo zajedničkog s otkupljenjem i paklom, zabranama i zapovijedima, malo s dogmatskim kršćanstvom luteranske državne crkve. Zbog toga je i istupio. Ali i zbog toga što mu je ondje nedostajalo ono što on naziva „Tajnom“. K tomu još pridolaze i propovijedi koje mu se nisu dopadale: „Kod protestanata se moralo puno slušati brbljanja često ograničenih pastora. U katoličkom bogoslužju se govori samo malo izvan utvrđene liturgije.“

Zbog toga je istupio iz državne crkve i luteranima okrenuo leđa. „Napisao sam pastoru pismo u kojem sam mu priopćio da više neću biti član državne crkve“, sjeća se književnik. Kod kvekera je pronašao mir, kaže, da bi se konačno obratio na katoličanstvo, među ostalim i kroz pisanje. Pisanje uspoređuje s usredotočenom molitvom ljudi, koje je vidio u crkvama i katedralama na svojim putovanjima. Naglašava da je to na njega ostavilo dubok utisak. „Ali to nije srž. Tajna vjere je središnje. Sve se ostalo može zaboraviti.“

U svim iskustvima koja se zrcale u njegovim romanima i dramama kristalizira se jedan temeljni pojam: misterij. Ova tajna za njega ostaje pokretačkom snagom, koju se ne može ni definirati niti u potpunosti shvatiti. Njegova zaključna misao bi svakako mogla glasiti ovako: „Riječ Božja bez zadivljenosti nema nikakvog značenja.“ Ova zadivljenost nije za Fossea samo ključ za njegov duhovni svijet, nego i srž njegove književnosti – neprestano istraživanje Neizrecivog, koje nas vodi na granice našeg razumijevanja.

Autor: Mario Trifunović; izvor: katolisch.de; prijevod: Josip Andrić