Kršćanstvo u Japanu: skriveno endemsko cvijeće u močvari progona

Povod nastanku ovog teksta o kršćanstvu u Japanu je spomendan mučenika iz Nagasakija sv. Pavla Mikija i drugova (6. veljače), no moja fascinacija ovom temom traje već godinama, a počela je 2005. kad sam čitajući knjigu katoličkog teologa Hansa Künga „Postoji li Bog?“ naišao na kratku opasku o povijesnom romanu „Šutnja“ japanskog pisca Shusakua Enda, o progonima kršćana u Japanu. Nekoliko godina kasnije čitao sam knjigu protestantskog autora Philipa Yanceya „Isus kakvog nisam poznavao“ koja se na više mjesta bavi Endovim romanom. Nakon toga sam konačno pročitao „Šutnju“ i ostao zatečen meni dotada nepoznatim informacijama o surovosti progona kršćana u Japanu, ali i bogatstvom etičkih i moralnih pitanja koja se obrađuju u romanu. To nezaboravno iskustvo čitanja Endove „Šutnje“ produbio je istoimeni (sjajno napravljeni) film poznatog redatelja Martina Scorsesea koji sam 2016. pogledao čim je izašao u kinima.

Priča o kršćanstvu u Japanu počinje 15. kolovoza 1549., kada španjolski isusovac Franjo Ksaverski pristaje na Kyushu, najjužniji od četiri velika japanska otoka, s namjerom osnivanja kršćanske misije. U njegovoj pratnji su trojica japanskih katolika konvertita, od kojih je najpoznatiji bio Anjiro, nakon krštenja poznat i kao Paulo de Santa Fé.[i] Prvi kontakt isusovačkih misionara s Japanom nije bio pretjerano uspješan. Lokalni Japanci su europske misionare nazivali nanbanji[ii] („južni barbari“), smatrajući ih nepristojnim i neobrazovanim zato što nisu poznavali japanske običaje.[iii] Veliki problem kod prvih kontakata je bila i jezična barijera; spomenuti Anjiro je služio kao prevodilac, pri čemu je kršćanskog Boga nazivao Dainichi, što je riječ koja se može koristiti i kao drugo ime za Buddhu. Nakon što je kršćanske misionare nazvao pojmom koji se koristi i za budističke redovnike i nakon što je objasnio kako oni dolaze brodom iz kolijevke budizma Indije (s velikim brojem indijskih kršćana u posadi), lokalno stanovništvo je bilo uvjereno kako se radi o nekoj novoj egzotičnoj budističkoj sekti. Franjo Ksaverski je uvidio važnost prevladavanja jezične barijere pa je sagradio školu u Yamaguchiju u kojoj su Japanci učili portugalski jezik, a istodobno je pisao papi tražeći misionare s talentom brzog učenja jezika.

Nakon plućnog oboljenja i smrti Franje Ksaverskog na putovanju u Kinu 1552., misiju preuzima talijanski isusovac Alessandro Valignano, koji uvodi nove strategije evangelizacije u Japanu. Uz dozvolu šoguna Ode Nobunage[iv] Valignano diljem Japana osniva kršćanske škole u kojima se uz kršćanski nauk poučavalo i opće obrazovanje, a 1591. otvara i prvu japansku tiskaru u Nagasakiju.[v] Valignano je nastojao da misionari što bolje upoznaju jezik[vi] i kulturu Japana. Tako je zbog važnosti ceremonije čaja u Japanu naredio da se u svakoj isusovačkoj rezidenciji napravi prostor za čajne ceremonije. Zahvaljujući ovoj strategiji niz japanskih daimyoa (plemića) prelazi na kršćanstvo.[vii] Dugoročno fatalne posljedice za kršćanstvo u Japanu će ostaviti daimyoi koji su nakon prelaska na kršćanstvo uništavali budističke i šintoističke hramove i prisilno pokrštavali podanike, pri čemu su konvertitima davana portugalska imena. Japansko plemstvo uglavnom nije prelazilo na kršćanstvo iz vjerskih razloga, nego kako bi – u tzv. Sengoku-doba (1467-1615) ili doba političke fragmentacije Japana – poboljšali trgovačke odnose sa Španjolcima i Portugalcima, lakše došli do oružja i baruta, stvorili protutežu tada politički moćnim budističkim samostanima[viii] i tako što više proširili svoju moć. Sve te okolnosti su pogodovale širenju kršćanstva u Japanu i krajem 16.st. japanska misija je s više od 300.000 katolika i Nagasakijem kao središtem bila najveća kršćanska prekomorska zajednica koja nije bila pod vlašću neke europske sile, zbog čega povjesničari u kronologiji Japana 16. stoljeće nazivaju „kršćanskim stoljećem Japana”.

Unatoč obećavajućem početku misije u Japanu, položaj kršćana u Japanu se počinje naglo pogoršavati u razdoblju kada tri ujedinitelja Japana šoguni Oda Nobunaga (1534–1582), Toyotomi Hideyoshi (1537–1598) i Tokugawa Ieyasu (1543–1616) počinju ujedinjavati Japan i stavljati pod kontrolu svaku vojnu, ekonomsku i religioznu moć u zemlji. Šoguni su tolerirali kršćane dok god su im bili potrebni trgovački odnosi s Portugalom i Španjolskom, istovremeno smatrajući kršćane produženom rukom ekspanzije kolonijalnih sila u istočnoj Aziji.[ix] Sukobi između budističkih i katoličkih klanova Shimazu i Otome 1586. i saznanja o sukobu katolika i protestanata u Europi učvrstili su nepovjerenje šoguna prema kršćanstvu kao stranoj religiji koja dijeli japanski narod. Stoga je šogunat 1587. donio edikt „paterentsuihōrei” o protjerivanju misionara iz zemlje[x]. Bio je to prvi u nizu edikata s ciljem suzbijanja kršćanstva u Japanu. Već 1591. Toyotomi Hideyoshi izdaje dekret o zabrani kršćanstva koji se doduše još uvijek nije toliko strogo provodio.[xi]

No, incident sa španjolskim brodom San Felipe 1596. na otoku Shikoku naglo će pogoršati položaj kršćanstva u Japanu. U pokušaju da povrati svoj teret koji je zaplijenio lokalni daimyo Chosokabe Motochika, kapetan nasukanog trgovačkog broda se obratio osobnom prijatelju šoguna Hideyoshija Mashiti Nagamoriju. Na zajedničkoj večeri na kojoj se mnogo popilo brodski pilot Francisco de Olandia je Nagamoriju rekao kako misionari pripremaju Japan za stranu invaziju i da su slične stvari Španjolci već napravili u Americi i na Filipinima. I ne samo to: de Olandia je Nagamoriju pokazao mapu utjecaja Španjolske i Portugala[xii] te otkrio kako su Španjolska i Portugal trenutno u personalnoj uniji sa zajedničkim vladarem, što su misionari prešutjeli šogunu. Šogun je pobjesnio na ove vijesti i dao je uhititi 24 kršćana (šest franjevaca, tri isusovca, 15 laika), među kojima je najpoznatiji bio japanski isusovac Pavao Miki. Uhićenici su bili prisiljeni hodati bosi po snijegu od Kyota do Nagasakija putem dugim gotovo 1000km, a u selima kojima su prolazili stanovništvo ih je vrijeđalo i tuklo. Na putu su uhićena još dvojica kršćana jer su pratili povorku. Uhićenici su u Nagasakiju mučeni, osakaćeni (odsječen im je po komad lijevog uha) i na kraju osuđeni na smrt razapinjanjem[xiii] na brdu Tateyama iznad Nagasakija nakon što se nisu htjeli odreći kršćanske vjere[xiv]. Prema predaji mučenici su cijelim putem do Nagasakija pjevali Te Deum („Tebe Boga hvalimo“), a po dolasku na mjesto pogubljenja su zagrlili križeve na kojima će biti razapeti. Nakon što su 5. veljače 1597. u 10h razapeti, Pavao Miki se s križa obratio okupljenom mnoštvu, oprostivši ubojicama i ispovijedajući svoju katoličku vjeru.[xv] Pavla Mikija i drugove mučenike blaženima je proglasio 1627. papa Urban VIII., a svetima 1862. papa Pio IX. Njihov spomendan se slavi 6. veljače, kako je već rečeno na početku teksta.

Smrt mučenika iz Nagasakija označila je početak velikih progona kršćana koji jačaju s novim šogunom Tokugawom Ieyasuom. Ieyasu sklapa trgovačke ugovore s Nizozemcima i Englezima koji nastojeći istisnuti Portugalce i Španjolce obećavaju kako neće misionirati u Japanu.[xvi] Ubrzo nakon sklapanja ugovora šogun izdaje edikt o rušenju svih crkava u Japanu (1612.) a onda i izjavu o „Izgonu svih misionara iz Japana“ (1614.) koju je sastavio budistički redovnik Konchiin Suden. Nakon ovog edikta dvije trećine misionara napušta Japan, a ostatak je bio ili protjeran ili ubijen ili prisiljen na apostaziju. Ti progoni su još uvijek pogađali prvenstveno misionare, ne toliko i obične japanske kršćane. Prekretnica nakon koje se šogunat obrušio na sve kršćane u Japanu je bila pobuna u Shimabari u južnom Japanu, najveća pobuna u povijesti Japana. Daimyo okruga Shimabara Matsukura Katsuie je 1637. u vrijeme gladi nametnuo previsoke poreze seljacima kako bi skupio novac za izgradnju novog dvorca, nakon čega izbija pobuna seljaka i ronina (samuraji bez gospodara) koju je predvodio sedamnaestogodišnji kršćanski samuraj Amakusa Francisco Shiro. Pobunjenici su iz zasjede uništili vojsku od 3.000 samuraja i zauzeli dvorac Hara. Nakon toga stiže šogunova vojska od 125.000 vojnika koja nakon duge opsade uz pomoć nizozemskih topova i izdajnika iz redova ustanika zauzima dvorac i krvavo guši pobunu; čak 37.000 pobunjenika je pogubljeno, a glava vođe ustanka javno izložena u Nagasakiju.[xvii] Kako su se pobunjenici okupljali pod zastavama s portugalskim kršćanskim geslom „Louvado Seia o Santissimo Sacramento!“ (Slava svetomu sakramentu!), šogunat je prekinuo sve trgovačke odnose s Portugalom, a kršćani su označeni kao glavni krivci za ustanak. Dekretom „sakoku“ („oklopljena zemlja“) šogunat uvodi politiku potpune izolacije Japana koja će potrajati dva stoljeća. Japan je svojim državljanima zabranio napuštanje zemlje, svi su stranci protjerani osim Nizozemaca kojima je ustupljen mali otočić kao trgovačka baza, koju su godišnje posjećivala svega tri trgovačka broda.

Nakon gušenja pobune u Shimabari svi preostali kršćani su se morali javno odreći svoje vjere. Dio kršćana to nije htio učiniti pa su se pokušali skriti od vlasti i oni su nazivani „skriveni kršćani“ (kakure kirishitan). Kako bi otkrio skrivene kršćane, šogunat je uveo instituciju terauke seido prema kojoj se svaki odrasli Japanac godišnje morao registrirati u obližnjem budističkom hramu kao vjernik i trajni posjetitelj. Budistički su svećenici tako sastavljali popise stanovništva i vršili pritisak na potencijalne kršćane.[xviii] Guverner Nagasakija Mizuno Morinobu je 1626. uveo praksu gaženja kršćanskih simbola (fumi-e ili „nagazna slika“)[xix] kao potvrdu o apostazi lokalnog stanovništva, ali i o prisutnosti skrivenih kršćana. Daimyo Sakai Tadakatsu je izumio „grupe petorice“ ili goningumi kao sredstvo uzajamne kontrole i otkrivanja kršćana, podijelivši poglavare svih obitelji u grupe po petero i kažnjavajući cijelu grupu ako itko iz grupe bude otkriven kao kršćanin.[xx] Šogunat je 1633. ponudio novčane nagrade svima koji su bili spremni odati skrivenog kršćanina[xxi], a 1640. je osnovan Shumon aratame-yaku, Ured za inkviziciju s ciljem otkrivanja i istrebljenja kršćana koji je djelovao sve do 1792. Veliki progon kršćana se desio 1658. kada je na vlastelinstvu Omura nakon apostazije lokalnog daimyia smaknuto 600 kršćana, a tom prigodom su čak otkopani grobovi i bačeni posmrtni ostaci kršćana u more. Repertoar metoda mučenja kršćana je bio veoma raznolik i uključivao je razapinjanje, vješanje naopačke s glavom u jami punoj izmeta (tsurushi)[xxii], kuhanje u vrelim izvorima Unzena kod Nagasakija, probadanje i rezanje bambusovim štapovima, postavljanje na drvenog konja pri čemu se na noge svežu utezi, amputiranje ili drobljenje dijelova tijela, umotavanje u slamu natopljenu uljem i spaljivanje[xxiii], vezanje u trsku pa bacanje na morsko dno, bacanje u jamu punu zmija, prisiljavanje žena da gole pužu ulicama dok se ne odreknu kršćanstva. Do 1650. je 2.128 kršćana umrlo mučeničkom smrću a da nisu pogazili fumi-e ili odrekli se svoje vjere. Drugi su se pretvarali da su se odrekli vjere i pokušavali tajno prakticirati kršćanstvo, ali su i mnogi od njih na kraju uhvaćeni, mučeni i pogubljeni. Mali broj europskih misionara je u nekoliko desetljeća nakon progona pokušavao ilegalno ući u zemlju, ali su bili brzo uhvaćeni i ili mučenički ubijeni ili natjerani na otpad od vjere.

Vjerojatno najpoznatiji misionar koji je u to vrijeme u Japanu uhićen i mučenjem natjeran na otpad od vjere[xxiv] je bio portugalski isusovac Christavao Ferreira koji nakon apostazije postaje naturalizirani Japanac s novim imenom Sawano Chuan, dobiva kuću u Nagasakiju, ženi udovicu smaknutog kineskog trgovca i radi kao prevoditelj u državnoj službi. Svjedočanstva o Ferreirinoj apostazi su potresla katolički svijet, pa su 1642. i 1643. dvije grupe misionara poslane ilegalno u Japan kako bi spasili njegovu dušu. Prva grupa umire mučeničkom smrću, druga se odrekla vjere. Ova priča je poslužila kao predložak već spomenutog romana Shusakua Enda (1969.) i istoimenog filma[xxv] Martina Scorsesea (2016.) „Šutnja“ (Chimmoku). Središnji lik romana/filma je isusovac Sebastiao Rodrigues[xxvi] koji s jednim subratom iz družbe 1638. odlazi na tajnu misiju u Japan, kako bi ostvario kontakt s progonjenim kršćanima i potvrdio (ne)istinitost glasina o apostaziji njegovog nekadašnjeg učitelja Ferreire. Na početku romana Rodrigues je pun entuzijazma i spremnosti na herojsko mučeništvo, a onda i njemu i čitatelju/gledatelju romana/filma slijedi brutalno prizemljenje. Roman i film su puni mučnih scena progona kršćana i teških moralnih pitanja i dilema na koje nema lakih odgovora i s kojima se svatko od nas mora pohrvati. Centralno pitanje je ono o Božjoj šutnji pred zlom, patnjom i mučeništvom, no ništa manje teška nije ni završna dilema u romanu/filmu s kojom se susreće otac Rodrigues: nakon što je izdržao fizičke muke i suočavanje s bivšim učiteljem koji ga nagovara na otpad od vjere, samuraji počinju ubijati nedužne kršćane sve dok on ne pogazi sliku Krista i otpadne od vjere. Da li je u takvoj situaciji opravdano ostati nepopustljiv u vjeri ili se treba izvanjski odreći vjere i spasiti ljudske živote? Da li je opravdano pustiti da drugi pate zbog vlastite vjere? (Tko je zainteresiran pročitati Endov roman ili pogledati Scorseseov film, neka preskoči iduću fusnotu u kojoj se govori o tome kako se u romanu i filmu razrješuju gore postavljena pitanja.[xxvii]) No, ima tu i drugih teških tema, poput pitanja inkulturacije kršćanstva u Japanu, kojega otpali isusovac Ferreira opisuje kao „močvaru u kojoj stablo kršćanstva ne može opstati“ (Endo često koristi metaforu Japana kao duhovne močvare u kojoj ništa tuđe, strano i drukčije ne može pustiti korijene), pitanja povijesne ispravnosti misija koje su bile isprepletene s kolonijalizmom i kulturnom hegemonijom Zapada, pitanja smisla mučeničkih smrti japanskih kršćana koji su često umirali za iskrivljenu verziju kršćanstva, brkajući kršćanskog Boga kojeg su nazivali Deus s orijentalnim bogom sunca Dainichijem.

Nakon događaja opisanih u Endovoj „Šutnji“, tj. nakon što su posljednji misionari koji su pokušali ući u Japan ili ubijeni ili apostazirali, izgubio se svaki kontakt japanskih kršćana s ostatkom svijeta i smatralo se kako je nakon brutalnih progona kršćanstvo u Japanu u potpunosti propalo do kraja 17. st. Uslijedilo je dugo razdoblje šutnje i zaborava nekada naprednog japanskog kršćanstva. Tek 1858. pod pritiskom stranih sila šogunat dozvoljava ograničeno prakticiranje kršćanstva samo za strance unutar njihovih trgovačkih i diplomatskih prostora i četvrti. Japanska policija nije smjela vršiti represiju nad strancima kršćanima, ali je progonila Japance koji su pohodili mise. Među japanskim intelektualcima je bilo različitih mišljenja o potrebi kršćanstva u Japanu.[xxviii] Tek 1873. pod pritiskom stranih sila prestaju svi progoni kršćana, a 1888. su zakonski priznate vjerske slobode (koje će u praksi istinski zaživjeti ipak tek nakon 2.svj.rata). Tih godina je u nekadašnjem centru kršćanstva u Nagasakiju podignuta katolička katedrala na inicijativu francuske carice Eugenije, nakon čega u Japan dolaze francuski misionari iz Pariškog društva stranih misija, laičke organizacije koja je propovijedala po Aziji. Njihov cilj je bio krenuti ispočetka i propovijedati kršćanstvo koje je, kako se smatralo, potpuno iščeznulo prije više od 200 godina. I onda – čudo. Na Veliki petak 17. ožujka 1865. u župnoj crkvi posvećenoj Pavlu Mikiju i mučenicima u Nagasakiju francuskom misionaru Bernard-Thadée Petitjeanu (1829–1884) prilazi grupa od 15 Japanaca iz Urakamija. Jedna starica mu je rekla: „Mi imamo isti osjećaj u srcima kao i Vi!“ Radilo se o kakure kirishitan, skrivenim kršćanima za koje se mislilo da su nestali pod progonima, a zapravo su preživjeli skoro 3 stoljeća tajno prakticirajući kršćanstvo u katakombama! Bilo je to veliko iznenađenje za katolički svijet, ali i za japanske vlasti. Nakon tog prvog kontakta s ocem Petitjeanom iz skrovišta je izašlo 30.000 japanskih katolika. Bio je to hrabar iskorak; iako tada nije više bilo zakonskih represija i dalje je u japanskom društvu bilo nepopularno biti kršćanin.

Skriveni kršćani su se našli pred velikom dilemom: ponovno se priključiti Katoličkoj crkvi ili nastaviti svoje jedinstveno prakticiranje kršćanstva u tajnosti. Većina ih se pridružila Katoličkoj crkvi i napustila dotadašnje tajno prakticiranje kršćanstva. I kao da sve patnje kroz koje su ti kršćani prošli u svojoj povijesti nisu bile dovoljne, 9. kolovoza 1945. u 11.02h doživjeli su novi strašan udarac: upravo na Nagasaki je bačena atomska bomba i to direktno iznad dijela grada u kojem je živjela većina kršćana. Bomba je eksplodirala blizu katedrale i skoro ju potpuno uništila, a od 12.000 katolika u najvećoj kršćanskoj zajednici u Japanu na licu mjesta je poginulo njih 8.500.[xxix] Katedrala u Nagasakiju – sagrađena na mjestu nekadašnjeg ribarskog sela u kojem se desio veliki progon kršćana – je danas obnovljena kao simbol dvostrukog stradanja japanskih kršćana od vjerskih progona i od atomske bombe. Procjenjuje se kako danas u Japanu živi oko milijun kršćana svih poznatih denominacija (svega 0.73% ukupne populacije Japana)[xxx], a Japanci danas imaju pretežito pozitivnu sliku kršćanstva; posebno je popularno slavljenje kršćanskih blagdana i prakticiranje kršćanskog vjenčanja (oboje ne iz vjerskih kršćanskih razloga, nego više na sekularan i japanskoj kulturi prilagođen način).[xxxi]

Za razliku od većine skrivenih kršćana koji su se nakon prestanka progona priključili Katoličkoj crkvi, manji broj njih nastavlja prakticirati svoju u izolaciji nastalu verziju kršćanstva. Tijekom skoro 3 stoljeća u ilegali, kirishitani su se održali u manjim skupinama zvanim confraria („bratovština“, naziv potječe iz vremena portugalskih misionara) a vodili su ih starješine zvani chokata (glavni predvodnici zajednice), mizukata (krstitelji koji su vjerno očuvali autentični obred krštenja) i kikikata (zaduženi za usmenu predaju). Razvili su razne strategije prikrivanja od progona, inkorporiravši mnoge elemente japanske kulture u svoje prakticiranje kršćanstva kako bi izbjegli da ih se prepozna kao kršćane. Tako su njihove Gospine slike izgledale kao slike budističke božice Kannon, slike Krista su kamuflirane likom Bosatsua, njihove himne na pseudolatinskom i pseudoportugalskom su sličile budističkim napjevima. Skrivali su križeve u budističkim kipovima koji su postavljani kod sprovoda, urezivali su križeve u arhitekturi svojih kuća[xxxii], a posude s čajem su za vrijeme japanskih ceremonija čaja tri put okretali prije ispijanja, kako bi simbolički častili Sveto Trojstvo. Tehnika posebnog savijanja ubrusa je bila neka vrsta tajnog jezika kojim se komuniciralo kad se smije izgovarati kršćanske molitve i da li je prisutan neki izdajnik ili špijun. Kirishitani su postili petkom i u korizmi, slavili Božić (Gotanyo) i Uskrs (Agari), djeci davali svetačka imena. Javno su poricali vjeru, moleći uvijek iznova djelo pokajanja (konkirisan i orašio). Kirishitani ne grade crkve, a obrede (slične katoličkim misama, ali i šintoističkim ritualima) vrše u privatnim kućama. U euharistiji koriste sake, rižine kolačiće i ribu umjesto kruha i vina. Temeljna vjerska knjiga koja objedinjuje kirishitansko vjerovanje zove se „O postanku Neba i Zemlje“ (Tenchi Hajimari no Koto). Osim te knjige, postoji malo pisanih izvora o njihovom vjerovanju, ponajviše od straha da ih vlasti ne uhvate. U toj knjizi je biblijska priča toliko isprepletena s pojmovima i motivima iz japanskih religija da se jedva može prepoznati izvorna priča.[xxxiii]

Kako bi sačuvali svoju vjeru skriveni kršćani su stvarali mala sela na obali ili udaljenim otocima u koja su se doseljavali progonjeni kršćanski Japanci. Danas preostaje između 1.500 i 3.000 kirišitana na arhipelagu Goto, u okolici Sotomea i na otoku Hirado. Oni još uvijek vrše rituale na svoj autohtoni način i izabiru svoje vjerske starješine. Radi se o jedinstvenoj endemskoj kršćanskoj i autentično japanskoj mikrokulturi koja se razvijala kroz skoro 3 stoljeća progona i života u katakombama, izolirano od ostatka kršćanskog svijeta i unutar te kulture nastao je jedinstven amalgam religioznih motiva i narativa.[xxxiv] Iako se radi o brojčano maloj kulturi, u njoj se razvio veliki diverzitet i široka lepeza praksi, običaja i vjerovanja ne samo zbog izolacije od ostatka kršćanskog svijeta nego i malog ili nikakvog međusobnog kontakta pojedinih seoskih kršćanskih zajednica budući da je bilo kakvo javno djelovanje i kontakt zajednica bio opasan.

U kutku „močvare u kojoj stablo kršćanstva ne može opstati“ (C. Ferreira) i u kojoj „ništa tuđe, strano i drukčije ne može pustiti korijene“ (Endo) raslo je u tajnosti, skrovitosti i šutnji endemsko cvijeće japanskih kirishitana koje nikad nije postalo velikim stablom, ali je ipak opstalo sa svojom jedinstvenom ljepotom. To je cvijeće često zalijevano krvlju mučenika, između ostalog i krvlju mučenika iz Nagasakija i sv. Pavla Mikija koji je u svojim posljednjim riječima poželio da njegova prolivena krv bude kao plodonosna kiša koja će omogućiti daljnji rast kršćanstva u Japanu. No, jednako velike zasluge za opstanak, puštanje korijena i rast cvijeća kirishitana u japanskoj močvari imaju i skriveni kršćani: da su svi japanski katolici odbili pogaziti fumi-e i umrli mučeničkom smrću, kršćanstvo u Japanu bi zaista potpuno umrlo i nestalo. Paradoksalno, ali samo zbog toga što su neki napravili mučnu i tešku egzistencijalnu odluku da pogaze fumi-e i nastave tajno prakticirati kršćanstvo, cvijeće kirishitana je moglo preživjeti u japanskoj močvari.

_____________________

[i] Anjiro je bio osoba veoma kontroverzne prošlosti: radilo se o vako-u, gusaru koji je iz Japana pobjegao zbog optužbi za ubojstvo, skrivši se na portugalskom trgovačkom brodu zajedno sa svojim bratom i rođakom. Upravo taj Anjiro je u Makau, portugalskoj trgovačkoj koloniji u Kini, u susretu s Franjom Ksaverskim pokazao interes za kršćanstvo i nagovorio ga da poduzme put u Japan. Franjo Ksaverski najprije putuje s Anjirom i njegovim bratom i rođakom u portugalsku koloniju u Goi (Indija), gdje ova trojica postaju prvi Japanci koji prelaze na kršćanstvo.

[ii] Nanbanjin je u to vrijeme bio uvredljiv pojam, danas diljem Japana postoje Nanban festivali kao proslava mostova kultura i veza Japana i ostatka svijeta.

[iii] Osim ponašanja, ni fizički izgled europskih misionara nije impresionirao Japance. U očuvanim dokumentima iz vremena prvih susreta s Europljanima Japanci ih opisuju kao ljude koji „imaju oči velike poput tanjura, produžene ruke poput pandži i duge zube“. Isusovačke frizure s tonzurom su im nalikovale na leđa mitoloških žabolikih stvorenja kappa, a njihovi nosovi su im izgledali poput surle demona tengu-a.

[iv] Šogun je naslov u feudalnom Japanu koji se odnosi na vojskovođe koje su imale veće političke ovlasti od cara koji je bio samo simbolička figura. Riječ šogun je sastavljena od dvije riječi: sho– general i gun – vojska. Puni naziv tog čina je sei-i-taishogun što označava „generala koji je pobijedio istočne barbare“.

[v] Prve knjige tiskane u Nagasakiju bile su portugalsko-japanski rječnici i prve japanske gramatike poput „Umijeća japanskog jezika“ (Arte da Lingoa de Iapam). „Umijeće japanskog jezika“ jedini je poznati izvor za japanski jezik i njegova narječja tog doba. 1591.-1611. uglavnom su tiskane liturgijske, ali i brojne knjige iz matematike i povijesti.

[vi] Zahvaljujući Valignanovim naporima početna je jezična barijera prevladana. Bilo je sve više domaćih misionara, prevedeno je dosta svetih tekstova a i sami isusovci su sve bolje pričali japanski. Za kršćanskog Boga se počela koristiti riječ Deus, a njegovi službenici su nazivani padres (port. „otac“ ili „svećenik“) kako bi se razlikovali od budističkih svećenika. Japanci to nisu mogli izgovoriti pa su padres postali bataren. Osim toga za redovnike se koristila i riječ iruman (od portugalske riječi irmão – „brat“). Sljedbenik kršćanstva je nazivan Kirishitan, a taj je pojam uključivao japanske kanji znakove za sreću i napredak. Japanska riječ za kršćanstvo Kirisuto-kyō je složenica iz kirisuto, japanskog luzitanizma za Krista, te japanske riječi za nauk (kyō), usporedivo s japanskom riječju za budizam Bukkyō.

[vii] U razdoblju 1553.-1620. krstilo se 68 japanskih velikaša. Prvi daimyo koji se pokrstio bio je Omura Sumitada (Dom Bartolomeu), a njegova motivacija je bila da njegova vlastelinstva ojačaju uz pomoć Portugalaca, kojima je dao porezne olakšice. Sumitadu je fascinirao car Konstantin Veliki, koji je uz znak Krista došao do pobjede nad svojim suvladarom i rivalom Maksencijem. Sumitada je štovao bodhisattvu Marishiten sve dok nije prešao na katoličanstvo, nakon čega je srušio njezin hram i umjesto njega podigao veliki križ; 1563. je dao sagraditi crkvu i počeo tjerati svoje kmetove da se pokrste. Sumitada je 1570. odredio do tada nebitnu seosku luku Nagasaki kao glavnu trgovačku luku za posjetitelje iz Europe pa je Nagasaki brzo izrastao u veliki centar međunarodne trgovine i katoličanstva u Japanu. Nagasaki je postao prvi japanski kozmopolitski grad u kojem su se spajale portugalska i japanska kultura i arhitektura. Plan grada je bio inspiriran portugalskom prijestolnicom Lisabonom.

[viii] Budizam je u Japan došao u 6.st. i bio je veoma utjecajan. Budistički redovnici su aktivno sudjelovali u vojnim i političkim sukobima velikaša. Hram „Brdo Hiei“ je bio centar budizma, a diljem zemlje je postojala mreža hramova, od kojih su mnogi djelovali kao lokalni centri moći. Bilo je i budističkih škola i sekti koje su imale političku kontrolu nad cijelim provincijama u Japanu u kojima su onda uspostavljale neku vrstu teokratskih režima.

[ix] O razdobljima feudalnih sukoba i kasnijeg ujedinjenja Japana postoje dvije odlične serije. Jedna je dokumentarna serija u 6 nastavaka „Doba samuraja“ dostupna na Netflixu, a druga igrana serija „Šogun“ dostupna na platformi Disney+. U seriji „Šogun“ veliku ulogu igraju i utjecaji stranih sila i njihovih misionara u Japanu.

[x] U spomenutom ediktu Toyotomi Hideyoshi nije zabranio prakticiranje kršćanstva. Naprotiv, edikt je sadržavao popis sloboda kršćana i zabranu velikašima da svoje kmetove ili samuraje prisiljavaju na konverziju. Isto tako nekršćanski velikaši nisu smjeli maltretirati svoje kršćanske kmetove.

[xi] Toyotomi je dekret obrazložio kao nužno zlo jer se kršćanstvo ne uklapa u japanski vjerski sinkretizam koji će biti jedan od temelja novog, mirnodopskog poretka. Bez obzira na svoj edikt, Toyotomi je ugostio biskupa isusovca Pedra Martineza 1596. i dozvolio mu da boravi u Kyotu i tamo podijeli sakrament potvrde za 2.000 vjernika.

[xii] Sporazumom u Tordesillasu 1494. Španjolci i Portugalci su podijelili svijet na ekskluzivne sfere utjecaja, trgovine i kolonizacije. Za vrijeme sklapanja sporazuma nijedna od sila nije imala kontakt s Japanom, pa su se kasnije sporili oko primata u trgovini s Japanom. Spor je presudio papa Grgur XIII 1575. bulom kojom je Japan dodijelio portugalskoj biskupiji Makao. Kasnije su Španjolci iskoristili bolje odnose s novim papom Klementom VIII., pa je ovaj 1600. dozvolio španjolskim franjevcima djelovanje u Japanu.

[xiii] Razapinjanje ili haritsuke kao kazna je u Japanu uvedeno tijekom Sengoku perioda (1467–1573). Razapinjanju je prethodio hikimawashi ili paradiranje kroz grad na konju praćeno uvredama i udarcima prisutnih, nakon čega je osuđenik bio raspet na križ i više puta proboden kopljem. Truplo je ostavljeno na križu tri dana. Ako bi osuđenik umro u zatvoru čekajući kaznu, kazna je izvršavana nad truplom. Pored klasičnog razapinjanja na križ u doba šoguna Hideyoshija popularno je bilo i razapinjanje naopačke (sakasaharitsuke), a kasnije i tzv. „vodeno razapinjanje“ (mizuharitsuke) kao kazna za kršćane: osuđenik bi bio privezan za križ na plaži u vrijeme oseke, a s nadolazećom plinom su ga udarali valovi i potapali ga pod vodu. Smrt je nastupala tek nakon nekoliko dana iscrpljujućih muka.

[xiv] Među mučenicima je bio i trinaestogodišnjak kojemu je guverner Nagasakija obećavao novac ako odbaci vjeru, na što je ovaj prema predaji odgovorio: „Radosti i časti ovog života su samo pjena valova i jutarnja rosa na travi. Radosti i časti neba su nasuprot tome neprolazne.“

[xv] Posljednje riječi sv. Pavla Mikija su prema predaji bile: „Jedini razlog zašto će me ubiti je taj što sam naučavao Kristov nauk. Hvala Bogu što zbog toga umirem. Po Kristovom primjeru opraštam svojim progoniteljima. Ne mrzim ih. Molim Boga da se smiluje svima, i nadam se da će moja krv pasti na moju braću kao plodonosna kiša.“

[xvi] Velik utjecaj na okretanje šogunata Englezima i Nizozemcima kao novim trgovačkim partnerima imao je samuraj Miura Anjin, izvorno engleski moreplovac William Adams koji je prihvatio japanski identitet (što je opisano u spomenutoj tv-seriji „Šogun“). Saznavši od svojih sunarodnjaka vijesti o protjerivanju isusovaca iz Engleske, Miura Anjin odlazi šogunu Tokugawi Ieyasuu i informira ga o neuspjelom pokušaju španjolskog kralja da podčini Englesku brakom s Marijom Tudor, o porazu španjolske Nepobjedive armade, o navodnom isusovačkom trovanju kraljice Elizabete, proglasivši isusovce tiranima u Europi. Najteža optužba bila je ta da isusovci skrivaju Toyotomi Hideyorija, izazivača dinastije Tokugawa koji je nestao nakon bitke za Osaku i sada navodno zajedno s isusovcima priprema puč protiv dinastije Tokugawa. U prilog optužbama išla je činjenica da su Toyotomijeve snage bile naoružane portugalskim i španjolskim vatrenim oružjem, a na njihovim zastavama je bio motiv križa.

[xvii] Zbog odgovornosti za izbijanje ustanka pogubljen je čak i lokalni daimyo Katsuie, kao jedini daimyio ikad pogubljen tijekom Edo razdoblja (1600.-1868.).

[xviii] Taj je sustav ostavio golemu ostavštinu iz koje demografi danas crpe informacije o životu u Tokugava-šogunatu.

[xix] Fumi-e su bile drvene reljefne ploče s likom Isusa i Djevice Marije. Svaki Japanac je morao pogaziti sliku kao dokaz da nije kršćanin, čak i bolesnima je donošena slika pred kuću da ju pogaze, a roditelji su djecu podizali da im stopala pogaze sliku. Većina je japanskih kršćana na kraju pogazila fumi-e. Na do danas očuvanim muzejskim primjerima fumi-e se može uočiti da je lice Krista izlizano i potpuno neprepoznatljivo od mnogih nogu koje su ga pogazile. Kršćani koji su pogazili fumi-e kući su molili Boga za oprost. U jednoj zajednici čak su spalili sandale koje su nosili dok su gazili fumi-će, pomiješali pepeo s vodom i onda to ispili kao izraz pokajanja i pokore. Tko bi odbijao stati na fumi-e bio bi identificiran kao kršćanin te odveden na mučenje i pogubljenje.

[xx] Ovaj se oblik kontrole brzo proširio na cijeli Japan, a kasnije je nakon prestanka progona kršćana evoluirao u sustav uzajamne brige i pomaganja u susjedstvima, koji do dan danas postoji u Japanu.

[xxi] Šogunat je nudio nagradu od 500 srebrnjaka za prijavu svećenika (bateren), 300 srebrnjaka za izdaju redovnika (iruman) ili rekonvertita (tachikaerimono), 100 srebrnjaka za laika. Čak i ako bi onaj tko prijavljuje bio sam kršćanin, dobivao je novac. A ako bi netko skrivao svećenika ili redovnika, kažnjeni bi bili svi u selu, najoštrije predstojnik sela (nanushi), grupa petorice (goningumi) i rodbina kršćanina.

[xxii] Tsurushi („rupa za vješanje“) je bila jedna od najnehumanijih metoda mučenja, a uključivala je rupu u kojoj bi svezani mučenik visio pod određenim kutom kako bi mu bilo neugodno, no bez da mu se krv prebrzo slijeva u glavu. Rupa u kojoj bi mučenik visio bila bi zatvorena poklopcem kako bi mučenik bio u potpunom mraku bez hrane i vode. Mučenika bi se spuštalo u tu rupu svakodnevno, a čak su bili prisutni i liječnici koji su pazili da mučenik ne umre prerano. Serija mučenja koja je znala potrajati i po 12 dana završila bi kada bi mučenik umro od iscrpljenosti ili gušenja u vlastitoj krvi ili kada bi se javno odrekao svoje vjere.

[xxiii] Ova metoda mučenja je bila poznata i kao mino odori ili „ples na kiši“, jer su grčevi, okretanje i panični pokreti zapaljene osobe mučitelje podsjećali na ples.

[xxiv] Zloglasni inkvizitor Inoue Masashige koji je mučenjem slomio Christovaa Ferreiru nije imao isti uspjeh s japanskim isusovcem Peterom Katsuijem Kibeom (1587-1639). Kibe je bio prvi Japanac koji je posjetio Jeruzalem i Rim. Izabrao si je krsno ime „Katsui“ što znači „živa voda“. Nastanio se u Sendaiju sjeverno od današnjeg Tokyja, u ljeto 1639. ga je izdao neki siromašni kršćanin za novčanu nagradu. Ni najgore metode mučenja nisu slomile Petera Kibea koji se nije odrekao kršćanske vjere. Objesili su ga naglavačke u jamu, palili mu vatru na trbuhu i na kraju ga proboli kopljima 4. srpnja 1639. Kibe je kasnije proglašen blaženim.

[xxv] Scorsese – inače autor poznatog filma o Isusu „Posljednje Kristovo iskušenje“, snimljenog po istoimenog romanu grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa – je radio 27 godina na filmu „Šutnja“, nakon što je na jednom putovanju vlakom kroz Japan pročitao istoimeni roman Shusaku Endoa i ostao dirnut. Odrekao se redateljskog honorara a slično su učinili i glavni glumci Andrew Garfield, Adam Driver i Liam Neeson. Film je audiovizualno remek-djelo (naročito su impresivne scene interijera koliba i igra svjetla i tame praćena zvučnim efektima koji oblikuju atmosferu, te kadrovi prirode i japanske kulture). Komercijalni uspjeh filma je izostao jer film nije ni rađen za komercijalni uspjeh sa svojom dužinom od 160 minuta i temom progona kršćana, ne pretjerano privlačnom prosječnom posjetitelju kina na Zapadu.

[xxvi] Lik Rodriguesa je temeljen na stvarnom povijesnom liku isusovačkog misionara Giuseppea Chiare.

[xxvii] Slično kao i njegov učitelj Ferreira i Rodrigues na kraju popušta. U jednom trenutku čuje glas u glavi koji mu govori da pogazi Kristov lik na drvenoj pločici jer je Krist došao da ga gaze i da bude gažen. Nakon toga pogazi sliku Krista kako bi spriječio daljnje ubijanje nedužnih japanskih kršćana. Ostaje upitno je li zaista Bog prekinuo svoju šutnju i rekao mu da spasi ljudske živote ili je to učila mašta nesretnog misionara kako bi podnio težinu svog izbora. Poput Ferreire i Rodrigues postaje uposlenik šogunata i provodi ostatak života u Japanu. Dok knjiga kraj ostavlja otvorenim, film kroz križ u ruci preminulog Rodriguesa daje naznaku da ovaj nikad nije odustao od tajnog prakticiranja vlastite vjere, što je u skladu i s povijesnim izvorima.

No, knjiga i film kroz nekoliko drugih likova nude i drugačije odgovore na pitanje mučeništva za vjeru od onih Ferreire i Rodriguesa. Tako se Rodriguesov prijatelj Garupe utopi pokušavajući spasiti život triju kršćana umotanih u trske i bačenih u more, tako položivši život za druge. Tu je i potresna smrt seoskog starješine Mokichija, dobrog i pobožnog kršćanina koji ni pod koju cijenu nije htio pogaziti fumi-e i otpasti od vjere. Najteže se poistovjetiti s likom Kichijira, otpalog kršćanina i opetovanog izdajice, koji izdaje oca Rodriguesa za 300 srebrnjaka, a onda se želi ispovjediti kod njega. Više puta u romanu/filmu Kichijiro odbacuje vjeru a onda se ide ispovjediti. Čak i nakon što je sam Rodrigues napravio apostaziju, ovaj mu prilazi da se ispovijedi. No, po meni taj lik ima možda i najbolji razvojni luk i možda i najbolje prikazuje prosječnog kršćanina, mene i tebe koji ispisujemo i čitamo ove retke. Kichijiro na jednom mjestu pokazuje kako je svjestan svoje slabosti i grešnosti te postavlja pitanje: „Iako me stvorio slabim, Bog od mene traži da oponašam snažne. Nije li to nerazumno?“ Kichijirovi postupci su uvelike uvjetovani tragičnom situacijom u kojoj se nalazi – pred kraj knjige/filma saznajemo kako je Kichijiro gledao kako mu cijela obitelj gori na lomači – i mi kršćani koji danas živimo komotno bez straha od progona, često kao pripadnici većinskog ili čak povlaštenog svjetonazora u društvu, ne bi trebali na Kichijira gledati s osjećajem moralne superiornosti, nego sa suosjećanjem i sviješću o tome da ni većina nas ne bi drugačije postupala da se nađe na njegovom mjestu.

[xxviii] Neki japanski intelektualci 19.st. su smatrali kako je kršćanstvo odigralo ključnu ulogu u oblikovanju moralnih vrijednosti u zapadnim društvima i pomoglo im da se razviju u moderne države. Smatrali su kako bi bilo dobro za Japan da iskoristi kršćanstvo u oblikovanju vlastitih društvenih vrijednosti i tako sustigne zapadna društva. Ōkuma Shigenobu (1838–1922), osnivač univerziteta u Wasedi je kršćanstvo jako cijenio kao sredstvo moralne edukacije, istodobno smatrajući kako se ipak radi tek o korisnoj fikciji. Tražio je praktična učenja koja bi pomogla Japanu da se razvije u modernu i moćnu državu. Drugi su odbijali bilo kakvu prisutnost kršćanstva kao štetnu za japansko društvo. Generalno su japanski intelektualci imali velikih teškoća da razumiju kršćansku poruku. Primjer su izvješća prvog japanskog diplomata iz Meiji-vlade, u okviru tzv. Iwakura-misije 1871.–1873., putovanja japanske delegacije na Zapad. Ovako piše kroničar Kume Kunitake o raspelima i prikazima Krista u Europi i Americi: „U svim gradovima Amerike i Europe smo sreli slike krvlju prekrivenog leša koje visi na križu. Ti prizori su na zidovima crkava ali i u privatnim kućama. Moglo bi se pomisliti kako se nalazimo na nekom velikom groblju ili da noćimo na nekom stratištu. Kako čudnovat običaj!“ (Beiō kairan jikki, 1878.)

[xxix] U nuklearnom napadu na Nagasaki najmanje 64.000 ljudi je ubijeno na licu mjesta, više od 100.000 povrijeđeno a bar 120.000 je kasnije umiralo od posljedica radijacije i povreda. Prema povijesnim izvorima Nagasaki je bio rezervna opcija za bacanje bombe. Bomba je izvorno trebala biti bačena na grad Kokura, no tamo je bilo oblačno, pa je izabrana rezervna opcija Nagasaki gdje je na dan napada bilo sunčano. Također, izvorni cilj je bio baciti bombu na tvornicu municije, no vjetar je promijenio smjer bombe pa je ona eksplodirala svega stotinu metara od dijela grada gdje je bila crkva u kojoj su u to vrijeme prema nekim izvorima bili okupljeni vjernici i molili za mir.

[xxx] Prema statističkim podacima iz 2024. u Japanu je registrirano 898.921 kršćana različitih denominacija, no stvarni broj kršćana u Japanu je teško utvrditi, jer se u spomenutoj statistici računaju samo japanski državljani. U Japanu živi velik, ali statistički neutvrđen broj kršćanskih radnika iz Filipina, Južne Koreje i Brazila. Većina njih ima ograničene radne dozvole (neograničena dozvola boravka se izdaje tek nakon 10 godina boravka u zemlji) i njihov broj se ne objavljuje u službenim statistikama.

[xxxi] U japanskim školama se danas uči o Isusu i o važnim osobama iz kršćanske povijesti, među Japancima postoji velik interes za kršćansku umjetnost, glazbu i arhitekturu. Slavljenje kršćanskih blagdana je postalo popularno u Japanu nakon 2.svj. rata, no blagdani se više slave kao komercijalni događaji ili s naglaskom na provođenje vremena s voljenim osobama i obitelji. Božić se slavi intenzivno s rasvjetom, poklonima, slavljima i obiteljskim gozbama, ali bez vjerskih sadržaja. Zanimljivo, na Badnjak je običaj da parovi razmjenjuju romantične darove i idu zajedno na večere, slično kao kod nas na Valentinovo. I Valentinovo se slavi u Japanu, ali sa zanimljivom inverzijom: žene poklanjaju muškarcima darove, da bi mjesec dana kasnije na tzv. „Bijeli dan“ muškarci uzvratili poklone. Posebno popularna u Japanu su kršćanska vjenčanja kao alternativa ili dodatak šinto ceremonijama. Većina japanskih parova (60–70%) se vjenčava u „nereligioznim“ kršćanskim ceremonijama. Posvuda po Japanu se grade kapele za vjenčanja Japanaca koji nisu kršćani ali se žele kršćanski vjenčati (najpoznatija i najljepša takva kapela je u Leaf Chapel u Hokutu). Kršćanska vjenčanja su tako najutjecajniji aspekt kršćanstva u današnjem Japanu.

Kako bismo razumjeli ovaj današnji neobičan odnos prema kršćanstvu u Japanu, potrebno je reći riječ-dvije o načinu na koji se shvaća i prakticira religioznost u Japanu. Religiju u Japanu obilježava gotovo univerzalna svakodnevna participacija u određenim religijskim običajima i ritualima (najčešće sinkretistički istovremeno iz više različitih religija) s jedne, te nizak stupanj osviještene pripadnosti određenoj religiji s druge strane (samo 30% Japanaca se izjašnjava pripadnicima neke određene religije). Istraživanja pokazuju kako Japanci preferiraju šintoističke obrede pri rođenju, kršćanske pri stupanju u brak i budističke nakon smrti. Samo 3% Japanaca prema istraživanjima osjeća animozitet prema religiji, 70,4% ih sudjeluje u šintoističkim, a 69,8% u budističkim obredima. Usp. Iva Lakić Parać: „Religioznost u Japanu: Kako se roditi kao šintoist, vjenčati u crkvi i umrijeti kao budist“, Zagreb: FF press, 2023.

[xxxii] Otkriveno je kako poznati dvorac Himeji ima kršćanski križ skriven na krovu, što je dokaz kako je jedan od njegovih stanovnika bio potajni kršćanin.

[xxxiii] Prema knjizi „O postanku Neba i Zemlje“, Bog (Deusu) je stvorio svijet u sedam dana. Sedmi dan stvorio je muškarca Adama (Domeigosu-no-Adan) i ženu Evu (Domeigosu-no-Eva). Vrag (Jusuheru) je pali anđeo koji je naveo Evu, a zatim i Adama da pojedu rajsko voće, zbog čega su oni i njihova djeca izbačeni iz Raja (Paradiso), a Vrag je unakažen i poslan da služi kao bog Groma između Neba i Zemlje. Čovječanstvo su zatim kvarili demoni Ambicija, Pohlepa i Sebičnost. Većina ljudi bila je zla osim dobrog kralja Noe (Pappa Maruji), koji je spasio svoju obitelj u brodu nakon što je svijet pogodio katastrofalan tsunami. Djevica Marija (Biruzen Maruja) rodila se u kraljevstvu Luzon (Roson) na Filipinima. Kada je navršila dvanaest godina, Bog joj se obratio naredivši joj da provede ostatak života kao djevica. Kralj Luzona želio je uzeti Mariju kao ženu, no ona ga je odbila zbog svoga zavjeta Bogu. Odbivši kralja, uzašla je na Nebo uz pratnju snijega u lipnju i Bog joj je osobno dodijelio naziv Sveta Marija Snježna (Juki no Santa Maruja). Nakon što se vratila na Zemlju, arhanđeo Gabrijel (San Gamurija) obavijestio je Mariju da će začeti Isusa (Jisusu). Sljedeće veljače, Bog je poslao leptira koji je Mariji uletio u usta i ona je zatrudnjela. Trudna Marija otišla je u posjet Elizabeti (Izaberuna) i njih dvije skupa su se molile pored rijeke Abe, zbog čega se Marijina molitva zove Abe Maruja (Ave Maria). Marija je rodila Isusa u Betlehemu (Berem) u štalici, a u čast životinjama koje su grijale novorođenog Isusa, kirishitani srijedom nisu jeli meso i jaja. Sveta Tri Kralja Gašpar (Gasuparu), kralj Meksika, Melkior (Menteo), kralj Turske i Baltazar (Bautozaru), kralj Francuske, pošli su na put prema Betlehemu tražeći Isusa, a navodila ih je zvijezda repatica. Bog ih je odgovorio od te namjere i poslao ih je kući. Čuvši za rođenje Isusa, Herod (Jorotetsu), kralj Betlehema, poslao je svoja dva vazala Ponsha i Pirotoa (Poncije Pilat!) da pronađu Isusa i Mariju prije nego što Isus zavlada njegovim kraljevstvom. Isus i Marija sklonili su se kod Ivana Krstitelja (San Jivan), koji je krstio Isusa na obali rijeke Jordan (rijeke Bauchismo, od port. „krštenje“). Na planini Tabor (Taboro), mudrac Sagaramento (Sakrament) sišao je s Neba da bi poučavao Isusa sedam dana i sedam noći. Isus se upoznao s budističkim redovnikom Gakudjuranom. Nakon duge teološke rasprave, Isus je pridobio Gakudjurana i njegovih 12 učenika koji su postali 12 apostola. Zajedno s njima Isus se zaputio u Rim (zemlju Roma), gdje je dao sagraditi veliki hram Ekirendja (lat. Santa Ecclesia, hrv. Sveta Crkva). U međuvremenu je kralj Herod, ogorčen što nije ulovio Isusa, dao smaknuti svu djecu do sedam godina starosti. Isus se osjećao odgovornim za njihovu smrt i poželio je biti mučen. Ubrzo je svojim apostolima objavio da je jedan od njih njegov neprijatelj. Bio je to Juda (Judacu), koji je odao Isusa Herodu, za što je bio nagrađen novcem, a onda se transformirao u nakazu, bacio novac i objesio se u šumi, što je ražalostilo Isusa. Ponsha i Piroto uhitili su Isusa i odveli ga na Herodov dvor, gdje su ga mučili na razne načine, između ostalog tukući ga bambusovim štapovima. Isus je razapet između dvojice zločinaca visio danima, a Herodovi vojnici su platili slijepcu da dokrajči Isusa kopljem. Kada je Isusova krv pala na slijepca, on je progledao, ali samo privremeno jer čim je dobio novčanu nagradu za Isusovo smaknuće, izgubio je vid. Isusovu smrt na križu je popratio snažan tajfun. Isus je uskrsnuo na Uskrs i ostao je među živima 40 dana tijekom kojih je poučavao Papu, svog glavnog apostola o spasenju duše i o vječnomu životu. Isus je spasio vjernike koji su nakon smrti zapeli u Limbu i poveo ih je u Raj. Knjiga završava najavom da će jednoga dana svijet pogoditi razne prirodne katastrofe. Sedam godina čovječanstvo će moriti glad, kuga, najezde kukaca i nemoral. Demoni će ljudima dijeliti rajsko voće preobraženo u razne predmete za kojima ljudi žude. Zatim će uslijediti tri godine mira i izobilja kao zadnja šansa čovječanstva da se okrene Bogu. Kada prođu te tri godine, Drvo Križa će izgorjeti, more će se pretvoriti u ulje, a Zemlju će progutati plamen. Na kraju će od svijeta preostati samo hrpa bijelog pijeska na kojoj će Bog zvukom trube prizvati duše svih ljudi koji su ikad živjeli. Zatim će ih Bog podijeliti na nekrštene, koji odlaze u Limb i na krštene, koji odlaze u Raj, gdje će svi postati Bude uz usklik Amei Zesusu! (Amen, Iesu!). Usp. Antonio Baljak: „Povijest kršćanstva u Japanu u Sengoku-doba“, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu 2021.; Christal Whelan: The Beginning of Heaven and Earth: The Sacred Book of Japan’s Hidden Christians, University of Hawai’i Press, Honolulu, 1996., 45-66

[xxxiv] Važnost ove jedinstvene mikrokulture prepoznao je i UNESCO, uvrstivši 2018. tzv. tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine. Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki čine skupinu od dvanaest lokaliteta u japanskim prefekturama Nagasaki i Kumamoto koji su svjedočanstvo najranijih aktivnosti kršćanskih misionara u Japanu. Ova mjesta su jedinstvena svjedočanstva kulturne tradicije koju su njegovali skriveni kršćani regije Nagasaki prenoseći tajno svoju vjeru tijekom zabrane kršćanstva od 17. do 19.st.

---

 Marijan Oršolić, polis.ba

---