Drago Hedl, MATIJA

Ima jedno indijansko pleme s Anda koje, govoreći o onom što predstoji i što će biti, pokazuje unatrag, iza svojih leđa. A kada govori o onom što je bilo – kada je, dakle, riječ o prošlosti – tada rukom pokazuju ispred sebe. To se pleme zove Ajmara. Njihova je filozofija da nam je prošlost uvijek ispred očiju. Dogodila se, ali ne ostaje iza nas nego je ono što stalno vidimo, što prepoznajemo. Samim tim naša je budućnost nepoznanica i ona je skrivena od naših očiju, nepredvidiva, pa i neočekivana. Stoga je iza nas, iza naših leđa. Budućnost nas sustiže. A mi kao da sustižemo svoju prošlost. Ovo je shvaćanje posve oprečno našem. Nama je budućnost ona koja nam predstoji a prošlost bi trebalo ostaviti iza leđa. Što kad je neki događaj iz (naše) prošlosti toliko intenzivan da je nemoguće vidjeti budućnost? Matija je knjiga o prošlosti koja je neprestano pred očima. To je knjiga o jednoj obitelji ali je u nju upisana i opisana priča mnogih obitelji. To je knjiga o jednom životu koji je ostvaren i uspio ali čiju je radost duha ugušila fizika tuge. Teška knjiga zbog težine priče, bolna zbog tragike koju tematizira. A opet utješna jer je u šutnji progovorila o onome o čemu je zapravo nemoguće govoriti. Ova knjiga govori o suicidu, o samoubojstvu jed(i)nog djeteta. Ali je ona i knjiga o životu. Otac piše o sinu. Piše o onom što se događalo od trenutka kad se dogodilo: rekonstrukcija događaja. Paralelno ide priča o sinu i njegovom životu od rođenja: knjiga uspomena. Ova je knjiga spomenik vlastitom djetetu.

Početak je kao iz filmova. U rano jutro otac se vozi majci djetetovoj i svojoj prvoj ženi. U tih četiri kilometra koliko dijeli njihove stanove, u tih sedam minuta vožnje, u to malo vremena otac se pokušava pripremiti kako majci djetetovoj reći. Kako joj izgovoriti nerazumljivo? Kako joj objasniti neobjašnjivo? Kako joj reći ono neprihvatljivo? Vozi se iz svoga stana do stana u kojem su nekoć njih troje sretno živjeli. Bio je taj mali stan topliji od onoga većeg u koji su se preselili. U tom većem mala obitelj s malim djetetom kao da se malo pogubila. Došao je jako rano. Tek se budio grad. Matijina majka još se nije bila probudila. Otvorila je tek nakon njegovog četvrtog zvonjenja. Ušao je u blagovaonicu, prostoriju u kojoj su najčešće svi zajedno bili, sjedili. I prije nego što će jedva izreći samo jednu rečenicu, ispisuje jednu drugu. U toj blagovaonici prazno je njegovo mjesto još od 92. kada im se sin zaputio u Ameriku. Od te godine prazno je njegovo i sinovo mjesto. Grlo mu se stisnulo, usta su bila suha, nije bilo snage išta reći. Zagrlio ju je po prvi put nakon više od dvadeset godina. Iz njegovog iznenadnog dolaska znala je da se nešto dogodilo. Iz njegovog zagrljaja znala je da se dogodilo nešto nepodnošljivo bolno. „Nema više našeg Matije“, samo je tu rečenicu rekao. Jednom, pa još jednom. Taj drugi put tiše. Nije joj bilo jasno, kao što ni njemu nije bilo jasno kad mu je tog istog jutra, malo ranije, iz daleke Amerike javio Matijin rođak. Otac majci nije mogao izreći da im je sin mrtav, pa je i treći put rekao „nema više našeg Matije“. Neprihvatljivo nam je reći da je netko drag mrtav. Još neprihvatljivije ako je mlad. Kad se radi o sinu, nemoguće. Nježnije je kazati da ga više nema. Premda je nježna, razdire ta rečenica. Na jednom mjestu autor će napisati: „najstrašnija stvar u mom životu dogodila se i što god bilo poslije, što god me zadesilo, kakva god nesreća, tragedija, bol, katastrofa, kakav god užas, patnja, nedaća stigla na moju adresu, ne mogu biti tako strašni. Ni približno.“

Dječak je bio rođeni altruist. Bio je (svome ocu) poseban. Pazio je i na jednu malu Romkinju iz razreda koju su drugi izbjegavali a koju bi on redovito ispraćao kući. Napisao bi za nekoliko prijatelja lektiru, i to za svakoga različito, da ne bi učiteljica prepoznala. Izrastao je u odlučnog i nepokolebljivog čovjeka

Knjiga je razdijeljena u 37 cjelina. Svaka cjelina ima dva dijela: prvi dio je redni broj a drugi ima naslov. Tako pod brojem 1 saznajemo o (iznenadnoj) smrti sina, a u istoj toj cjelini drugi dio, naslovljen Mali princ, govori o njegovom dolasku na svijet. Supruga je trudna a autor se plaši zagrliti je. „Ne boj se, ne možeš ga ozlijediti. Još je malen. Zrno graška.“ Brojevi se nižu jedan za drugim. Prate slijed događanja od bolne spoznaje do prijenosa mrtvog tijela sina 37 dana poslije (odatle broj cjelina). Autor opisuje komplikacije s kojima se susreću: od bešćutnosti institucija Yale na kojoj je Matija radio 11 godina kao istaknuti znanstvenik preko nepodnošljivosti trenutka kada biraju urnu za svoga sina do nemogućnosti transporta tijela u vlastitu zemlju i grad, pa da ga spokojni sahrane u groblju gdje leže dječakovi i očevi preci Hedl. Opisuje Hedl i susretljivost pojedinaca, dobronamjernost i razumijevanje, bliskost i empatiju nekih Matijinih suradnika i prijatelja. Kronološku rekonstrukciju nemilog događaja, u kojoj pisac ništa ne prešućuje, prate reminiscencije iz prošlosti, uspomene na sina od njegovog rođenja do doktorata, na kraju, i rada kao znanstvenika na prestižnom Yaleu. Ova je knjiga očev amarcord.

Sjeća se autor kako je sinčiću donosio Mikijev zabavnik, i kako je mališan suosjećao sa Šiljom kojeg bi Paja Patak i Miki Maus uvijek nasamarili. Bilo mu ga je žao. Naivčina i dobronamjerni ali šeprtljavi Šiljo bio je njegov lik, možda i on sam. Slično Šilji prolazio je on u vrtiću. Pojeo bi za djecu koja nisu voljela sarmu njihovu porciju, a svoju onda ne bi, pa su ga tete zbog toga kaznile. Dječak je bio rođeni altruist. Bio je (svome ocu) poseban. Pazio je i na jednu malu Romkinju iz razreda koju su drugi izbjegavali a koju bi on redovito ispraćao kući. Napisao bi za nekoliko prijatelja lektiru, i to za svakoga različito, da ne bi učiteljica prepoznala. Izrastao je u odlučnog i nepokolebljivog čovjeka. Dvojio je oko upisa. Dvije ljubavi: kemija i glazba. Pitao je za savjet oca novinara. Ni otac nije bio siguran, pa čak ni kad ga je savjetovao da upiše kemiju jer je mladićeva dvojba bila 50/50, i jer je u tom slučaju po očevu bilo razumnije upisati kemiju a glazbu zadržati kao hobi.

U ovom tekstu ne pišemo o novinaru koji je ostavio značajan trag. Ne bavimo se stilom i umijećem pisanja. Naprosto skrećemo pozornost na jednu duboku i intimnu dramu oca koji je izgubio sina. Sam autor ne pretendira ništa, ali se nada, kao što se uostalom i sam nadam, da bi ova knjiga mogla pomoći onima koji su prošli slično iskustvo (mada u tragedijama i nesrećama ne postoji sličnosti).

Knjiga završava autorovim jutrom u miru samoće i tišini sela na terasi vikendice. Iznad vrata je preslikao Matijin potpis. I baš tu, ispod, sjedi, gledajući u šumu ispred, pije vrelu kavu i osluškuje ptice. I kao da u tom pjevu čuje melodiju flaute omiljene Matijine kompozicije. Autor ne samo da gleda nego i čuje prošlost.

Autor: Mišo Sirovina. Tekst je izvorno objavljen u Vjesniku Franjevačkog samostana Svetog Luke, god. XIX, br. 212 (Jajce, veljača 2025.), str. 20-21.