Škola

Bila u Ramnom jedna žena. Stana joe bilo ime. Bila je podvornica u školi. Kasam ja pošo u školu onae bila još malo, pa otišla upemziju. Izgubilae zdravje, pa išla po dokturima i pala snoga. Vele kaje ribala razrede, sve bijoj led ostajo pri koljenima. Kabi koga ostavili u reštu, čimbi učitelj otišo ona bii puštala.
– Aje jadna đeco, aje doma, viđeli ti?!
Podvornica Stana bila namje više iotkakve učiteljke. Akoe koje dijete došlo mokro uškolu onabi okonjeg damuse roba ošuši, a akobi škola završila pa nevrijeme, ostavilabi đecu dase griju. Moreš nešto preskočit u učenju, ama ako izgubiš zdravje, džaba ti sve.

Ondar je došla Ivica. Zvali suje Šȁra, ama danezna. Onae pazila daima što manje posla. Napriliku, rijećemo ćenifa. Otnje je smrdijo cijeli doinji ganjak. Pišalismo uzuhar pabise slijavalo u kôno i prelijevalo popodu. Đekat nijesi imo đe stanut da neugaziš. Još na nogam pletene pepe, obično izderane na tabanima. A palilo je zaoči.

Ako koje dijete zaprdiva, rekla biga učitelju. Jednom ostali izaškole u razredu dva druga i ja. Nadvoru bilo studeno, mi ložili peć da je hučala. Igrali se, osokolili se, izvodili štamso šćeli. U jedna doba, meni se pritužilo ijase popišaj ukašun odrva. Drugi, nezna štaće pase, da prostite, poseri uoni kašun. Valjali se osmijeha i zaboravili na to i otišli doma. Borami, śutra ujitru došo ja uškolu, dočekala Šȁra:
– Štosise ti posro ukašun urazredu?
– Nijesam!
-Kako nijesi, X. je reko da jesi.
– E nijesam ja vet on. – Navukla me, X nije bijo ni došo. Škola je danima o tom lombrala. Nasdva dugo nijemo nikako pričali, a nido danas to nijesmo spomenuli.

***

Uškolue išlo hiljade đece i bokzna kakvebi njiove priče bile. A škola nije samo kuća jȁ table i krede, vet čeljad: od direktora Riste do podvornice Ivice. Ovo sve ja stimajem isvog razreda, bezbeli. Ako mislite na istoriju, vele da je škola stara; napravilae Austrija katje došla. Moja babae bila među prvijem oženskije štosu išle uškolu, a onae 96. godište. Jȁ, pretprošlog vijeka. Najprvoe škola bila uonom čardaku štoe danas Nišina kuća, usresela. Kasmo bili đeca na gornjem bojue stala Ivana Tómina, sama bezikok. Nije više mogla odat, pae užala prolit tutu doli na testu ili pre Šaletinu kuću.

Prvo što sam ja oškoli znao jes kasam slušo ujitru kako prolaze đeca iz Trnčine i Velje Međe ispod našije kuća. Dounđe su imali, ha, dobrije satipo hoda. Toe bijo oblačić huke u zdraku kojise pojačavo i nesto. Tose vriskalo, sovalo, pjevalo; tibi reko neidu đeca vet čergaši, jȁ svatovi. Vidijo sami prvi put kasam pošo uškolu. Andrija i oni jedan Lakić donijeli živu jarebicu išnjom se igraju. Mislijo sam da je škola dernek.

U drugom razredu nas prifatijo Simo kojise taman vratijo izvojske. Imoe velike solupe i bijo visok, krakat, pase lako odapinjo na motoru; ako nije uzbrdica, nijega trebo ni palit. Ali, motori nijesu ko hajvan da samo idu, veti stalno treba popravjat. Pabi Simo reko da mi đeca idemo igrat fizičko, a jamijo Ivana i Dragu, đake iz Rupnog Dola, damu pomognu.

Mibi igrali između dvije vatre ilibi ženske otišle doma ami fuzbala. Akobi bila kiša i mokro, mibi se ukeljali kokakvi gudini. Kabi došli doma smamili bise nanas, ali kadbi mi rekli da smo imalo fizičko, samo bi se prekrstili:
– Vala, kakvaje ita škola!?
Simi je bilo milo sve što oda, gmiže i raste.
– Kako pčele? Jelii dundo gledo? – Milo bi čeko da kažem dasu taman. Drugi put bi pito:
– Lučiću imali kovas jeriba? Onije krušaka, znaš, imali dundo da navrnem?
Naučili smo otnjeg riječi kojije nema u nas, uglamnom kabi se naljutijo:
– Nikogoviću jedan! Klipačo jedna! – i zaprijetijo daće udarat lenjirom one koji neznadu, a menibi samo reko:
– Alal vera, Lučiću! Pet.

Kabi Simo izišo mi bise nagurali na prozore da vidimo ko ima udvorištu iko zna koga pabimu mahali i zvali. Ponekat bi znali ukras istorbe sira i ljeba đeci koja nose izdaljek. Više zbok šege.

Nekat bise malo zadržali izaškole i tako smo mogli malo dulje bit sa simpatijama. Pa kat igrate zmije pa se nagurate, pomilišeš joj kosu. Nekad bi išli tražit gnjile za likovno u neke doline kod Borovine, amae nikat nijemo našli. Pa bi uzeli štuka uzadruzi.

***

Najviše se o školi śetiš nečeg smiješna. Kae učitelj Simo pito jednu drugaricu kakva je razlika između geometrijske slike i tijela, onae rekla:
– Molim, slika ne može da govori.
Onae nastavnika Envera pitala oćemo li eglenski pisat jednu sedmicu ćirilicom a jednu latinicom?
Kae jednu drugaricu nastavnik Stevo pito kakva je bila Srbija u doba Dušana, onase malo češala po glavi pa rastezala:
– Molim, bilae… fina…, lijepa i dobra.

Svakie učitelj jȁ nastavnik bijo nasvoju. Prvo mi pade na pamet Risto Marić. Bijoe ukočen uvratu pabimu dugo trebalo dase ugura u fiću. Rade, što nam je držo OTO, na sve je ponavljo: vi hteli ne hteli, tehnika se razvija. Sava, oni debeli štoe predavo esha, pro odmora bi išo uogradu krajškole obavit nuždu. Kaje otišo u pemziju došlae nastavnica Cvija. Bila je viša od većina muškije i prva jeu našu školu donijela minicu. Josipa iz matematika, štoe bila udata za doktura Zvonku, bilae iz Fužina, štaš pričat, najviša gospođa u našoj školi.

***

Odnji smo puno naučili uškoli, a ponešto u Čitomnici i u Crkvi. Ucrkvi smo imali vjernauk. Na njem nijesmo učili nešto što ti treba, ama smo mu više vjerovali jerbo su iškole zborili da nema Boga. Neki zbore dase nije smjelo ić ucrkvu, a jase vala neśećam danamje iko branijo.

Najlješve je bilo kasu bile misije. Dolazile su strane dume pasmo šnjima pjevali. Na lastavici Dumine kuće smo gledali film Bambo. Taj mali crnac je osto unašijem dušama sa svijem onijem svjetlećijem bojama za sve vijeke vjekova.

U Čitomnici bi nekat imali fizičko po kiši ili gledali ratni film. Iz Trebinja bi dolazila dvojica što nas sve zvali Sijerkonje – zato što je u Popovu zbok blata sijerak dugo bijo glamna žitarica – i prikazivali nam filmove. Većina je siđela uonijem drvenijem stolicama, ami bi polijegali naprijed po podu umraku. Kabi sa zvučnika zagrmjelo, kabi Joja okreno oni mitraljez ili Boško Buha bacijo bombu, samrli bi ostraa. Božezdravja, pričaću vam drugi put o Čitomnici. Sad samo da kažem dasmo unjoj, koju godinu kašnje, najviše naučili o drugarstvu.

***

Ko Steve se morala, kako bi on reko, muha čut. Aonbi uživo kako nam pripovijeda. Jednom je đaku nekako jednom pala natikača na pod pa lupnula, pase ijon jadnik i Stevo isvimi začudili kako mu seto moglo dogoditi. Ali niko nije ni pisno. Stevo je bijo zadovoljan što smo puni straha, a mi štoe sve dobro prošlo.

Ali, većinai nije umjela vagat silu ko Stevo, vet biti odma puknula šamarčinu. Kagaeno nastavnik Enver zujno Rasimu? Najgore mije bilo kaje nastavnik Zdravko ošamarijo Peru K! Pero je bijo mirnićina i nikad se zanj nije čulo. Samoe zavrtio očima i skamenijo se. Baba je vazda zborila svojoj bratični kojae bila učiteljka:
– Marija, nemojti da nijesi jadna šibat đecu! – Ama, svedno, znalae iona koem opalit šamarčinu. Pravdali suse kako nekat moraš i kako su prije đecu više udarali.

Znaš ono, kakoe bijo komunizam izarata, a Ramnjani bili hametice u rvackoj vojsci, pa je iksan ikrosto užo gledat. Pa mi jednom pogodili Titinu sliku spužvom. Gađali smo se svačijem proodmora, pae neko dofatijo spužvu. Śutra se viđelo dae Tito vas otklaka. Bilo je ispitivanja i vođenja u zbornicu, ali nikom nije bilo dotok da napravi džumbus. Nekijem – i meni – smanjili vladanje i domalo sve prošlo.

Kasmo počeli učit kemiju, na knjigam je bilo metnuto hemija. Mi smo neki procijele stranice napisali K i vazda šarali po njem ko neki ručni rad koi treba na izložbu.

Najviše samse prepo kasam se jednom vraćo sa stanice. Ja kraj škole, nije više bilo đece: u malo dvorište iznekog kamiona istovaraju puške, ašove i nakve vojne celte. Nijesam znao oćelinas jednom stijem sve pobit i dugo nijesam nikom smijo o tome ništa rijet. Samo sam śutra vidijo da unđe nema ničeg. Sve je bilo isto, ali jasam čeko kaće odnekle izvirit puška i užeć fišek.

***

Niko ne more rijet dae naša škola bila loša, nije vala bila lošija od drugije stvari. Raspado se stari svijet i mismo grabili otsvega što namje odgovaralo. Mogli smo mi upâs fina znanja, što u školi, u crkvi, jȁ u Čitomnici. Sat, ko nasje šta naučijo, sam bok zna. Meni se čini dasmo osveg najviše prijenjali za silu. Nasilje. Sila je najjača osvega. Grom, vatra, puščetina, vojske, milicija, država, šake, božija kazna … sve je to gola sila! Jedino ti sila, akoe imaš, da štaoš.

Nikom od nas, jadan, nije doteklo pameti da poveže štoe najbolje zanj ama i zasve druge. I za vaskolik sviet! Da otkrije jedinu pravu moć, kojase nikom nenameće i koja nikok nesili. Nju namje na najlješvi način pokazala Stana. Malo nas je, pravo ti kažem, i stid rijet ime te moći: ljubav. To tie kad sve drugom radiš kodae samo tebi. Volijo bi dae u našoj školi bila glamna Stana. Iusvijem školam što će ikat postojat.

– O mali, pušti đecu stat. Mali su oni. – Tako bise smamila name da zna davam ovo zborim.

---

Ivo Lučić, polis.ba

---