XV. nedjelja kroz godinu | Biti bližnji

Lk 10,25-37

Prije dva dana u Dubrovniku je završena ljetna škola studenata katoličkih sveučilišta od kojih su većina bile studentice iz Ukrajine. U jednom trenutku govorilo se o oprostu, na što su neki vrlo burno reagirali, jer im je to bio pretvrd govor. Iako nikome nije bila namjera banaliziranja, niti u trenutku granatiranja govoriti o pomirenju s neprijateljem, na samu ideju govora o tome da smo kao vjernici pozvani oduprijeti se zlu, i ne pristajati na mržnju, nekima je to bilo potpuno neprihvatljivo. Ovo iskustvo s ljetne škole spominjem iz razloga da pokušamo bolje doživjeti snagu današnjih Kristovih riječi. Isus u evanđelju govori prispodobu koja je šokirala njegove slušatelje, pismoznance i farizeje, ali i njegove učenike. Zbog čega onda traže da ga uhvate i uklone.

Ova prispodoba posta šokira slušatelje tog vremena, ali ima i snagu da šokira i nas danas i poziva i nas da reagiramo, da izađemo iz svojih vjerskih uljuljanosti.

Prvi šok tiče se granica ljubavi koje redovito stavljamo. Koga sam pozvan ljubiti? Prispodoba nas želi isprovocirati kako bismo prepoznali egoizam koji nas često pokreće. Egoizam koji se često skriva iza naše ljubavi. Lako se dogodi da kao vjernici puno govorimo o ljubavi, ali se poput ovog pismoznanca ne prepuštamo ljubavi nego u biti sve želimo kontrolirati. Tako i nesvjesno postavljamo granice ljubavi. Istina da trebamo ljubiti bližnje, ali tko je moj bližnji? To pitanje postavlja granice. Isus nam ovom prispodobom daje priliku da prepoznamo kako smo pozvani ljubiti i one koji su različiti od nas i strance i one koji ne misle poput nas i neprijatelje. Dok mi tražimo granice, Isus ih ruši.

Onaj koji pomaže unesrećenom čovjeku pokraj puta nije netko od njegovih bližnjih, nije netko od koga bismo očekivali pomoć, nego poganin, stranac, neprijatelj. Zato Isus na pitanje tko je moj bližnji odgovara prispodobom i protupitanjem tko se od njih učinio bližnjim? Nije pitanje mene, mog egoizma i granica unutar kojih se nalaze oni koji su moji bližnji, nego je pitanje jesam li spreman biti bližnji drugome u potrebi, svakom čovjeku. To je ono na što nas Isus poziva.

Drugi izazov koji nam postavlja ova prispodoba je pitanje načina, kako ljubiti? Ljubav nije samo ideja, uzdah, pobožna želja ili molitva, nego konkretno zauzimanje za život bližnjega. Samarijanac se zaustavlja i suosjeća. Ulazi u život čovjeka u potrebi, u njegove boli, pitanja i ranjenosti. I mi živimo u ranjenom svijetu i imamo potrebu da nam netko povije rane i pomogne. To će se dogoditi ako ne ostanemo zatvoreni samo za sebe i svoje obveze, pa nekada i vjerske obveze, poput ovog svećenika i levita, nego budemo pažljivi za potrebe naših bližnjih, ne proći pored njih nego prepoznati njihove boli i pitanja. Biti im bližnji, na njihove rane donositi ulje suosjećanja, nade, blizine i nježnosti.

U ovoj prispodobi svećenik i levit po izlasku iz hrama, spuštajući se u Jerihon na putu susreću one koji su u potrebi i ne prepoznaju ih. Ne prepoznaju ih jer su im stranci, jer su drugačiji. I danas mnogi kršćani po izlasku iz crkve uz putove kojima hode ne prepoznaju one koji su u potrebi. Najčešće postajemo slijepi za prepoznati ih zbog straha i brige za nas same, zbog pogleda usmjerenog prema nama, prema našoj zajednici, prema našoj naciji. Tada nas strah od drugoga, od nepoznatog lako zaslijepi i ne vidimo čovjeka u potrebi. Tako je to u ratnim sukobima, kada zbog zla kojeg doživljavamo ne prepoznajemo tuđe ranjenosti i žrtve. Tako je to u migrantskim krizama kada zbog straha od drugačijeg i straha od promjene vlastitog standarda ne vidimo tolike ranjene i ostavljene da umru pokraj puta. Tako je to i u našim svakodnevnim neslaganjima i razmiricama, bilo vjerskim, teološkim, političkim, obiteljskim, susjedskim ili poslovnim, kada ne prepoznajemo u drugome onoga kome sam pozvan biti bližnji. Sudeći prema današnjoj prispodobi što nam je drugi dalji, nepoznatiji, nerazumljiviji to smo više pozvani otvoriti oči, biti pažljiviji. Možda smo baš mi jedni koji im mogu donijeti suosjećanje i spasenje.

Hrvoje Katušić, polis.ba