Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Retkov simfonijski život
Jedinu fotografiju koju smo imali s Retkom počeo sam nositi sa sobom u džepu. Često sam je bolno i sjetno gledao i svima je pokazivao. Fotografiju još uvijek čuvam. Zbog mojeg čestog gledanja, dosta je oštećena. Na nju je kapnula pokoja dječja suza koja se nije mogla pomiriti s gubitkom prijatelja
Izjutra, kako je nastupala zora, ustajala je, uzimala kante za mlijeko s poklopcima, sjedala u čamac koji je bio preko puta u Dadinoj šumici, veslala oko dva kilometra seoskim barama, preko poplavljenih njiva i kanala u Jošaku, sve do travnika (zatvoreni travnjak) u Jelasu. U travniku bi pomuzla krave i nakon toga stavljala kante s mlijekom u čamac i obrnutim smjerom veslala prema kući. Ovakav uvod naliči izmišljenom nacrtu scenarija za neki dramski ili fimski komad. Ne, nije. Teta (Mara Mijić, 1926 – 1991), očeva sestra, na taj način je obično u proljeće i u jesen započinjala svoje dane pedesetih godina prošloga stoljeća. Zbog nedostatka odvodnih kanala, vode su ostajale u seoskim barama i po nižim njivama oko sela ponekad i preko cijele godine. Kada su vode bile visoke, krave se ili nije gonilo na ispašu u Jelas ili ih se nije preko vode dotjerivalo kući. Oni koji su imali travnike, ostavljali su krave u travnicima.
***
Djed Tado (1889-1973) ostajao je spavati u kolibi travnika. Preko dana je čuvao krave po jelaškim livadama. S prvim mrakom je zatvarao krave u travnik. Izjutra je s prvim sunčevim zrakama otvarao kapiju travnika i puštao krave da se napasu rosne trave prije nego što sunce zavlada nebom. Djedu se preko dana nosilo hranu. Vodu mu nije trebalo nositi. Pio je vodu i iz kravlje stope, samo rukama razmakne trunje i napije se, pričao nam je otac. Austro-ugarskom vojniku koji je preživio daleke hladne rovove na talijanskom bojištu, venecijanske tamne zatvore, zatvorenički prisilni rad, život u kolibi i napasanje krava po jelaškim poljima bio je poput produženog i nagradnog godišnjeg odmora.
Djedov pomoćnik pri čuvanju krava bio je crni, agilni i inteligentni hrvatski ovčarski pas. On bi pokazivao štapom na kravu koju je trebalo vratiti ili požuriti, sve ostalo je obavljao razdragani i poslušni pas. Ostali dio vremena je dašćući, ispružena jezika, ležao pored djeda u debeloj hladovini i ažurnim pogledom pratio djedove zapovijedi i kretanje krava. Ništa mu nije moglo promaći. U travniku se odigravao vrhunac simbioze između psa i čovjeka.
Jednom prilikom naišli su Lušići (naziv za ljude jednoga dijela sela) sa svojim vučjacima. Čim je djedov pas primijetio vučjake, odmah je lajući potrčao prema njima. To mu je bila zadaća. Čuvao je krave od svih nepoželjnih gostiju. Vučjaci su ga napali. Dok su Lušići i djed pristigli, Lušića psi su ga ugušili. Ostali smo bez psa. Odnos prema smrti ljudi i životinja nekada je bio primjereniji prirodnim i vjerskim zakonima. Takav ti je život, ili Božja volja, bile su uobičajene reakcije na smrt.
***
Otac je početkom zime iste godine kupio od Ive Dakinog (Ivo Mijić) iz Grebnica omicu (žensko jednogodišnje ždrijebe). Pred kućom kod njega vidio je kuju sa štenadi. Pitao je Ivu da mu dadne jedno muško štene. Ivo mu je odmah obećao dati jedno štene. Štenad su još neko vrijeme morala ostati kod kuje. Nakon nekoliko tjedana otac je otišao po štene. I sada kad zatvorim oči, čini mi se, mogu se sjetiti kako je štene izgledalo. Otac ga je donio u vreći i istresao ga na po sobe iz vreće, vani je padao snijeg, reče mi skoro brat. Brat Ivica mu je dao ime Retko. Kako je došao na tu ideju? Baba Anka je bila rodom iz Oštre Luke. Jednom prilikom je otišla pješice s unukom Ivicom posjetiti svoju braću Marka i Đuru. Sjećam se da smo prešli preko rječice Tolise (Tolisa se ulijeva u Savu između Domaljevca i sela Tolise) i da smo našli djeda Marka kako čuva bostan. Imao je dva lovačka psa. Bosanski baraci. Kuja se zvala Ruta. Jako mi se svidjela. Kad je tata donio muško štene, nisam ga mogao nazvati Ruta, već sam ga nazvao Retko, tako mi je objasnio brat. Ime ortografski i po značenju odgovara srpskom prilogu rêtko, samo s kratkouzlaznim naglaskom – Rètko, jer uistinu je bio izniman i rijedak pas. Od kako sam znao za sebe, Retko je bio tu.
***
Nije bio čistokrvni Balkanski gonič ali je imao gotovo iste boje i identične karakteristike. Bio je nešto robusniji. Prse mu je krasilo malo dozvoljene bjeline za ove pse. Isticala se njegova proporcionalna glava sa snažnim vratom. Crna i crveno-smeđa boja bile su na njemu raspoređene kao i na čistokrvnom Balkanskom goniču. Znao je pronaći zečeve i fazane. Štektao je pri gonu. Divljač nije daleko gonio. Rado je ulazio u vodu. Bojao se puške i grmljavine. Imao je pseću epilepsiju. Posjedovao je sve preduvjete da bude nesretan i mrzovoljan pas.
Prva mačka koju smo imali a koje se sjećam bila je crno-bijele boje. Ona je pored Retka spavala i znala je jesti s njim. Uvijek smo posjedovali puno kokošiju, pilića, gusaka, guščića. Retko ih je sve prepoznavao. Nije dozvoljavao da tuđa živad uđe u našu avliju. Odlikovao ga je jak zaštitnički instinkt.
Izreka: „Ne laje pas radi sela, nego radi sebe“, u mnogim situacijama dobro objašnjava motive nečijih radnji. Možda svi psi i laju radi sebe a ne radi sela, no, Retko je uistinu lajao radi sela. Rijetko smo ga vezali. Nikada nije nekoga ugrizao. Ipak je svaku nepoznatu osobu obazrivo gledao i lajao bi kada bi ušla u avliju. Nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
Čim bi pao mrak na selo, Retko je preuzimao novu ulogu. Znam da je noćas neko u gluvo doba prošo putem, vaš ćuko je lajo, reče jednom prilikom baba Kata na kavi. Imao je krupan, prodoran, i čist glas. Ponosio sam se Retkovom posebnošću. Mogao sam mirno spavati. Bio je neka vrsta avlijskog anđela čuvara.
Gotovo svaka kuća je imala psa. Svi su lajali kad treba i kad ne treba. Nikad se nije znalo zbog čega neki psi laju. Retko se oglašavao isključivo radi nečega. Nije lajao na zvijezde i mjesec. To su znali i u komšiluku. Po Retkovom lajanju su se ravnali: treba li noću ustati ili ne, kako bi provjerili ima li nepoželjnih gostiju. Svima je davao oduška.
Svojom pouzdanošću, energičnošću, upornošću i živošću opravdavao je ime svoje pasmine. Koliko god je volio našu mačku, isto toliko nije podnosio tuđe mačke. I sada čujem njegovo šlajdranje po avlijskom šljunku dok strelovito lajući goni nečiju mačku preko avlije. Spas joj je bio samo djeda Peje dud međaš. Jednom je potjerao mačku. Nije imala vremena doći do duda, već je doslovno uzletjela po ljestvama na tavan štaglja. Retko se također po ljestvama popeo za njom na tavan. Mačka je pronašla uski otvor, skočila je s tavana i tako se spasila. Znanstvenici kažu kako mačke nikad ne zaboravljaju što im se napravi, ova sigurno nikada više nije zaboravila Retkovo štektanje i gonjenje po tavanu i preko avlije.
Nijedan pas u selu nije mu bio ni „do koljena“. Bio je drugačiji od svih pasa. Drugačije se ponašao. Pratio je oca gdje god bi on krenuo platonom (zaprežna kola). U prometu se ponašao kao da je bio školovani pas. Kada je izlazio iz avlije, zastajao je i obavezno pogledao lijevo i desno, prije nego što je nastavio svojim putem. Jedino je na to zaboravljao dok je gonio nečiju mačku. Dok je slobodno trčao za platonom, provocirao je druge privezane pse. Oni su morali ostajati u svojim avlijama, trčali su oko kućica praveći u zemlji polukrug dužine lanca. Neki su istrčavali iz avlija i lajali za njim. On za tim nije mario. Imao je debele živce. Rijetko koji pas usuđivao se napasti ga. Najveći suparnik bio mu je Baćin pas Cigo. Ako bi kojim slučajem dolazilo do sukoba, redovno je Retko pobjeđivao. Znao se klati, kaže brat.
***
Konji su životinje krda. Ne podnose samoću. Otac je to znao. Kad u štali nije bilo nikakvih drugih životinja onda je otac u kočanju (zatvoreni prostor za kokoši) zatvarao nekoliko kokošiju kako bi ublažavale konjsku samoću. Samoća nije nikome draga, čak ni konjima.
Naša kobila Vilma pretjerano je patila od samoće. Kada bismo trgali grah, kukuruz ili želi klašuru (osušene stabljike kukuruza), otac je pored Vilme ostavljao Retka. Jednostavno mu je govorio da ostane pored kola i pored kobile. On je to razumio i ostajao je ležati pored kobile. Otac je isprezao kobilu i vezao je za platon. Žeo joj je klašure kako bi mogla jesti. Retko je povremeno ustajao i neznatno se udaljavao. Nije mogao odoljeti instinktima lovačkog psa. Čim bi Vilma primijetila njegovu odsutnost, odmah bi počela njištati. Retko je odgovarao dugim opominjućim lajanjem. Kao da joj je htio kazati: ne boj se, tu sam u blizini. I sam je iskusio što su to strah i patnja.

Njegov strah od pucnja puške i od groma bio je najvjerojatnije urođen. Jedne noći toliko je sijevalo, grmilo i padalo da je Retko pokušao ući u kuću. Šapama je izgrebao ulazna vrata kuće. Čak je i zubima grizao vrata. Tražio je našu pomoć. Teta je to očula i pustila ga da uđe u kuću. Bio je sav mokar i preplašen. Strepio je i cvilio. Pokrili smo ga dekom i on je tu noć bezbrižno prespavao u hodniku. Tako se nešto u to vrijeme nije dopuštalo psima. No, Retko je bio više od jednog običnog seoskog kućnog psa, on je bio član obitelji.
***
Često ljudi koji od početka svoga života budu pogođeni nekom bolešću ili tjelesnom invalidnošću, naprave više od svoga života, žive svjesnije i radosnije od onih prema kojima je priroda bila naklonjenija. Također i članovi njihovih obitelji imaju priliku naučiti od njih što je to u životu važno, manje važno ili nevažno. Najčešće se ponašamo obrnuto. Najviše vremena gubimo na nevažne stvari, zatim na one manje važne a najmanje vremena i prostora ostavimo za jako važne stvari.
Retko je patio od pseće epilepsije. Gledao sam ga za vrijeme epileptičkih napadaja. Iznenada je padao na zemlju, grčio se, strepio i tresao. Iz usta mu je izlazila bijela pjenasta slina. Cvilio je od bola. Više puta sam čučao pored njega stiskajući dječje šake. Molio sam Boga da Retko izdrži i da mu njegova muka što prije prođe. Kada bi ga napadaji minuli, on bi se opuštao i još neko vrijeme ostajao ležati na zemlji. Bio je miran. Gledao me je svojim umilnim i zahvalnim psećim očima.
Kako sam vidio da starijim ljudima u slučajevima klonulosti daju šećera, i ja sam Retku obavezno nakon epileptičkih napadaja donosio nekoliko grudica šećera. Suosjećao sam s njim kao s ljudskim bićem. Tek što bi me vidio sa šećerom u ruci, odmah bi počeo vrtjeti repom po zemlji. Radovao se i bio je bezrječno i krajnje zahvalan zbog moje brižnosti prema njemu.
Retkov život – prije i poslije epileptičkih napadaja i grmljavine – bio je pseći osmišljen i od koristi svima onima koji su ga poznavali. Uvijek je bio spreman na nekakvu akciju. Sve poznate osobe pozdravljao je umiljavanjem oko nogu ili lizanjem ruku. Njegovo ime bilo je svima poznato. Kada su moji prijatelji prolazili putem, pozdravljali su ga imenom. On je uvijek odgovarao kratkim lajanjem ili mahanjem repom. Njemu je epilepsija definitivno bila najbolja životna škola. Nije gubio vrijeme na nevažne ili manje važne stvari. Kao da je razumio da je smrtno Božje stvorenje i da zbog vremenske ograničenosti treba činiti samo ono što je jako važno i njemu smisleno.
***
Vuk samotnjak Slavka Štimca iz istoimenog filma ništa nije bio pametniji i bolji od moga Retka. U to sam bio duboko uvjeren. Jedino sam želio da je kao Vuk samotnjak imao uspravne uši. Kada bi kod mene navraćali školski prijatelji, obavezno sam im pokazivao Retka i nastojao sam ispravljati njegove uši. To je zabilježeno na jednoj fotografiji. Dok je on mene prihvaćao onakvog kakav sam bio, ja sam kod njega pokušavao nešto promijeniti. Retko je bio pravi prijatelj, nije na meni htio ništa mijenjati, prihvaćao me je onakvog kakav sam bio.
Brat Ivica mi je pričao kako je Retko jedne jeseni pošao za njim i kravama u Saulje (naziv za lokaciju gdje imamo njive). Na putu prema Sauljama susretne ga lovočuvar Mikailo iz Donje Slatine i kaže mu: „Mali, vrati kera kući, ako ga drugi puta vidim, ubit ću ga iz puške.“ Lovočuvar je vidio da je Retko lovački pas. Lovački psi nisu smjeli izvan lovne sezone hodati po poljima. Pogotovo ne s djecom. Brat je poslušao lovočuvara i vratio je Retka kući. No, poslije je i dalje vodio Retka sa sobom. Možda je upravo Retko prenio na brata ljubav prema lovu. I on je postao lovac.
Jedna od najtužnijih uspomena iz moga dječačkog života bila je ta kada je otac djedu Lovri iz Slavonskog Šamca poklonio Retka da mu čuva kuću i imanje. Kako su djed Lovro i baba Lenka bili dosta stari a imali svega i svačega na svome imanju, zamolili su oca da im dadne Retka. Vidjeli su da je pas dobar i pametan. Otac je na to pristao. Nije nam prije toga ništa kazao. Jednom prilikom privezao je Retka kod djeda Lovre i babe Lenke te se bez njega vratio kući. Oni su bili presretni. Nas djecu ispunili su čemer, tuga i jad.
Čim sam izjutra ustajao, odmah sam trčao prema Retkovoj kućici. Nadao sam se da ću ga tamo zateći. Dani su se nizali a kućica je ostajala prazna. Ponekad sam u njoj nalazio našu mačku kako spava. I njoj je nedostajao vjerni prijatelj. Nisam mogao zamisliti da se Retko neće više nikada vratiti. Jedinu fotografiju koju smo imali s Retkom počeo sam nositi sa sobom u džepu. Često sam je bolno i sjetno gledao i svima je pokazivao. Fotografiju još uvijek čuvam. Zbog mojeg čestog gledanja fotografije, fotografija je dosta oštećena. Na nju je kapnula pokoja dječja suza koja se nije mogla pomiriti s gubitkom prijatelja.
Jednoga jutra dok smo svi spavali, čuli smo Retkovo krupno i prodorno lajanje ispred kućnih vrata. Izgledalo mi je kao da sanjam. Teta je ustala i otvorila kućna vrata. Retko je uletio u kuću i odmah nas sve pronašao u krevetima. Skakao je po nama, lajao je i lizao nas. Svi smo poustajali. Bili smo presretni. Teta je rekla: „Ćuku nećemo više nikome dati.“ Teta nije puno pričala, ali kada bi nešto rekla, njezina je bila zadnja. To sam znao i bio sam siguran da Retka više nitko nikada neće dobiti. Nevidljiva veza između nas i Retka postala je još čvršća.
***
Kako je Retko stario, tako su i epileptički napadaji bivali sve češći. Trebalo mu je više vremena da se oporavi. Vid mu je počeo slabiti. Na kraju je posve oslijepio. Nigdje više nije išao. Ostajao je po cijeli dan ležati u avliji. Prepoznavao nas je po mirisu i po glasu. Bilo nam je teško gledati ga kako se pati. Odlučili smo ubiti ga iz puške. Dok ovo pišem, osjećam veliku krivnju. Kako smo mogli tako nešto uraditi? No, to je nekada bila uobičajena presuda neposlušnim, opasnim, bolesnim ili ostarjelim psima. Retko je tada spadao u zadnje dvije kategorije pasa. Ljudi su smatrali da je tako bolje za njih a i za psa. Ubio ga je Marko Baćin iz lovačke puške pored šljive u šljiviku. To je bio zadnji pucanj koji je čuo. Tu smo ga i zakopali. Na šljivi je neko vrijeme ostalo Retkove dlake koju je olovna sačma utisnula u njenu koru. Često sam navraćao do šljive i prstima dirao Retkovu dlaku. I danas znademo gdje je Retkov grob. Šljive više nema. Ostala su još naša sjećanja na psa koji nam je neizmjerno poklanjao svoju pseću vjernost i ljubav a zauzvrat je očekivao tek malo ljudske pažnje.
***
Ako bih tražio muziku koja bi približno mogla dočarati Retkov život, onda bi za to najprimjerenija bila Dvořákova Deveta simfonija. Ona bi ponajbolje predstavila njegovu dinamičnost i živahnost, tugu zbog bolesti koja ga je pratila kroz cijeli pasji život, radost, snagu, raskošnost i tužni kraj. Četvrti stavak Dvořákove Simfonije broj 9:
Predrag Mijić, polis.ba