Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Dvije-tri bogomolje pod istim krovom
Sveta mjesta zajednička židovima, kršćanima i muslimanima
Tko odlazi moliti u bogomolju „drugoga“? Koji oblici društvene interakcije se u ovim situacijama stvaraju? Kakve se interpretacije ovog fenomena (religijske ili antropološke) najčešće susreću? Kroz analizu nekoliko ovakvih mjesta na području Balkana, Bliskog istoka i istočnog Mediterana, kušat ćemo dati odgovore na neka od ovih i drugih sličnih pitanja
Poštovani čitatelji Polisa, objavljujemo uvodni tekst Marinka Pejića, bosanskog franjevca, teologa i profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, o bogoštovnim mjestima koja pripadnici triju monoteističkih religija smatraju svetima. Pisat će se, dakle, o fenomenu „miješanih“ svetih mjesta koja posjećuju židovi, kršćani i muslimani. U seriji tekstova moći ćete se upoznati s mnogim takvim mjestima na području Balkana, istočnog dijela Mediterana te na Bliskom Istoku.
Povremeno pohađanje bogomolja i svetišta neke druge religijske zajednice, poznat je fenomen i tradicionalno prisutan na području Balkana i osobito istočnog Mediterana.
Religijska praksa često se doživljava kao način isticanja i potvrđivanja vlastitog religijskog identiteta i kao jasno postavljanje granice između različitih religijskih i duhovnih tradicija, ali ponekad, na ovim područjima, neka od tih mjesta postaju „zajednička“ trima monoteističkim religijama – židovstvu, kršćanstvu i islamu.
Ovaj fenomen „dijeljenja“ ili „molitvenog gostoprimstva“ veže se često uz svetačke figure, koje su ponekad, na različite načine, prisutne u svim ovim duhovnim tradicijama, ali isto tako i za pojedine svece ili mjesta koja su svojstvena samo jednoj tradiciji, ali privlače štovatelje iz drugih vjerskih zajednica.
Fenomen otkriva i čini vidljivim odnose koji su u temeljima socijalnog tkiva ovih društava, koji su izraz suživota i međusobne upućenosti jednih na druge, nasuprot konfliktima među njima.
„Miješanost“ – koju svaki integralizam smatra zastranjenjem – se pokazuje ustvari kao tradicionalan fenomen, osobito u istočnom dijelu Mediterana, nekadašnjem bizantskom i osmanskom, gdje su se razni narodi uspjeli adaptirati na trajnu političku i religijsku nestabilnost, koja traje dugi niz stoljeća. Pojavom nacionalističkih pokreta i religijskih fundamentalizama u velikoj mjeri su otežani ovi tradicionalni odnosi, ali ipak nisu u potpunosti ugušeni.
Povećavanjem političkog značenja religije, ili svojevrsnom invazijom religijske sfere u društva, završio je proces konsolidiranja nacionalnih država, koji je započeo u XIX. i XX. stoljeću.
Stvaranje nacionalnih država na jugoistoku Mediterana i na Balkanu, nastalih izravno ili neizravno raspadom Osmanskog Carstva, praćeno je egzodusom narodâ koji su se zatekli u manjinskoj situaciji. Dva balkanska rata (1912, 1913), genocid nad Armencima (1915), egzodus Grka iz Turske (1924) bili su ustvari i masovno „religijsko čišćenje“. Čitave zajednice su bile prisiljene ostaviti svoje kuće i drevna mjesta bogoštovlja, kako bi nastale nove nacionalne države koje su htjele biti u najvećoj mogućoj mjeri homogene. Isto tako, muslimansko stanovništvo skoro u potpunosti nestaje s balkanskog područja, izuzev Bosne i Hercegovine, dijela Bugarske i područjâ s velikim postotkom albanskog stanovništva. Paralelno s tim, kršćanske zajednice koje su ovim procesima postale izrazito manjinske u zemljama s muslimanskom većinom postupno propadaju, ali ipak ne nestaju u potpunosti.
Dok se kršćani na europskom zapadu zatvaraju u monokulture, kultura suživota i multikulturalnosti, nekada raširena na cijelom Mediteranu, postaje ograničena skoro u potpunosti na njegovu istočnu stranu.
Na Balkanu, u Anadoliji i na Bliskom Istoku (osobito u Siriji, Palestini, Iraku i Egiptu) religijska izmiješanost je bila (djelomično je i još uvijek) dio društvenog uređenja. „Drugi“ je susjed s kojim se dijeli svakodnevni život, iako ne uvijek miroljubivo i nikada na paritetnoj osnovi. Važno se prisjetiti da je religijska tolerancija koja se u ovim društvima susretala bila dio jednog posebnog sustava, koji je u prošlosti definiran kao „orijentalni despotizam“ (Wittfogel). U ovim društvima religijska pripadnost je ono što definira grupe, s različitim socijalnim statusom (sustav mileta), gdje su manjinske religijske zajednice isključene iz političke vlasti, ali ipak „zaštićene“. Pravni status, priznat pripadnicima religija knjige u islamskom svijetu nazivao se zimma, odatle naziv zimije (zaštićeni) za one koji su prihvaćali islamsku političku moć i socijalnu prevlast islama u zamjenu za mogućnost opstanka u islamskom društvu, prakticirajući vlastitu religiju. Ovakav koncept „tolerancije“ i suživota ne treba nipošto poistovjećivati sa suvremenim konceptom ljudskih prava.
Činjenica da se danas većina zajedničkih molitvenih mjesta, ipak, nalazi na području istočnog Mediterana i Balkana svjedoči o dugoj zajedničkoj prošlosti suživota kulturno „promiskuitetnih“ civilizacija, koje se izražavaju kroz „toleranciju“ prema „religijski drugačijem“ u svakodnevnoj praksi.
Ovaj koncept, pomalo kontroverzan, trebalo bi kontekstualizirati u svakom pojedinačnom slučaju. On sadržava u sebi dva suprotstavljena značenja: „pasivnu“ toleranciju, što je sinonim za ne-miješanje i „pozitivnu“ toleranciju, koja znači prihvaćanje drugoga (R. Hayden).
Sveta mjesta gdje se prakticira „molitveno gostoprimstvo“ susreću se uglavnom na linijama razdvajanja, na granicama dvaju svjetova, gdje su bila česta obraćenja i sukobi ili je centralna politička i religijska vlast bila odsutna. U nekim slučajevima su ta mjesta bila daleko od gradova i centralne vlasti, tamo gdje su rijetko boravili vojnici i kler te je lokalno stanovništvo bilo manje pod kontrolom.
Što je u osnovi religijski suživot? To ćemo u seriji tekstova koji će uslijediti na Polisu pokušati pokazati na različitim pojedinačnim slučajevima. Vidjet ćemo kako religijski suživot poprima različite oblike čiji su korijeni u dugim i dubokim povijesnim procesima te da se tu ne radi o običnom miješanju.
Međusobno posjećivanje bogomolja, sudjelovanje na hodočašćima ili štovanje pojedinih svetačkih figura tiče se uglavnom kršćana (katolika i pravoslavaca) i muslimana, s tim da muslimani u većoj mjeri posjećuju kršćanske i židovske bogomolje. Slično se događa i na mjestima koje dijele židovi i muslimani. Ovaj fenomen se uglavnom ne događa između religija koje bar djelomično imaju zajedničku svetu knjigu (Biblija), tj. između židova i kršćana. U mnogim slučajevima službene religijske institucije zabranjuju svojim vjernicima takvo miješanje ili u najmanju ruku ne gledaju na njega blagonaklono, pogotovo kada se to događa javno i vidljivo, jer „religijska nečistoća“ i „miješanost“ je nešto što većina institucionalnih religija teško prihvaća.
U slučajevima gdje se ova praksa ne odobrava ili zabranjuje od strane službenih religijskih institucija, vjernici je ne obavljaju u sakralnom prostoru, crkvi ili džamiji, nego se molitvene prakse obično odvijaju u blizini crkava ili turbeta (grobova), spilja, planinskih vrhova, svetih stabala ili nekih drugih posebnih mjesta koje čuvaju uspomenu na neku svetačku figuru kojoj se pripisuju izlječenja i čudesa.
Vidjet ćemo, ipak, da su u pojedinim slučajevima ove prakse u velikoj mjeri prihvaćene i od službenih religijskih autoriteta te da se slobodno prakticiraju unutar sakralnih prostora, iako su skoro uvijek lokalnog karaktera ili ograničene na posebne prilike, kao što su određene svetkovine i hodočašća.
Molitvene prakse koje se obavljaju u bogomolji „drugoga“ obično se mogu svrstati u dva temeljna tipa: prvi je individualna praksa (molitve za ozdravljenje, za uspjeh u studiju, poslu…) koja se može obavljati u bilo koji dan u godini, drugi tip je zajedničko sudjelovanje u nekoj svetkovini ili hodočašću, u posebnim prilikama i vremenima. Religijska praksa koja se u ovim prilikama obavlja razlikuje se od slučaja do slučaja i uglavnom se prilagođava običajima mjesta kojeg se posjećuje, ponavljajući geste ili riječi koje su već drugi na tom mjestu činili ili čine.
Tko odlazi moliti u bogomolju „drugoga“? Koji oblici društvene interakcije se u ovim situacijama stvaraju? Kakve se interpretacije ovog fenomena (religijske ili antropološke) najčešće susreću? Kroz analizu nekoliko ovakvih mjesta na području Balkana, Bliskog istoka i istočnog Mediterana, kušat ćemo dati odgovore na neka od ovih i drugih sličnih pitanja.
Marinko Pejić, polis.ba