Presveto Srce Isusovo | Mudrim srcem ne zakazati prema Bogu i čovjeku

Slaveći svetkovinu Presvetog srca Isusova slavimo Božju ljubav prema čovjeku. A svi znamo da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku. To bi onda značilo da i mi danas kao ljudi bez obzira na naše ljudske podijeljenosti trebamo imati srce slično Božjemu. Na samom početku bismo trebali ispravno shvatiti što je to značilo srce za Semite, tj. za Židove i Isusa.  Ni u našoj kulturi modernoga vremena srce nije samo organ-vitalni organ, nego je puno više od toga. Za Židove srce je središte čovjeka, čak i središte svih čovjekovih odluka jer se kao i u naše današnje vrijeme odluke donose više srcem nego razumom.

U Starom zavjetu se za mnoge dobre ljude kaže da su bili po Božjem srcu. To se izričito kaže za Mojsija, Davida i Salomona. Za Salomona se još kaže da je imao mudro srce i kad se molio Bogu upravo je tražio od Boga da mu podari mudro srce kako bi što ispravnije donosio svakodnevne ali nekada i životne odluke. Za razliku od ljudi koji su bili po Božjem srcu, oni negativni likovi imaju tvrdo, kameno ili usaljeno srce. I među nama danas ima ljudi blagog i poniznog srca, milosrdnog i opraštajućeg srca, ali ima onih koje su svoje srce začahurili i ne dozvoljavaju da sudjeluje ni u čemu dobromu.

Bog po prorocima stalno govori o promjeni srca. Proroci govore ljudima kako trebaju obrezati srce, osloboditi ga sala koje mu ne da da normalno kuca za druge ljude. Obrezati srce znači očistiti srce, odrezati sve ono što je grešno i loše.  Jer sve u životu dolazi iz srca i opačine i zlo s kojim se često susrećemo ne dolazi izvana nego upravo iz naših srca jer se udaljilo od Boga i čovjeka koji je stvoren na Božju sliku. U knjizi Mudrosti lijepo stoji napisano kad nema proročkih objava, narod se razuzda; blago onome tko se drži zakona. Bismo li mogli i trebali mrziti ljude bez obzira koliko smo i u čemu smo različiti ako ispravno shvaćamo stvaranje čovjeka na Božju sliku, da i u drugomu bez obzira na naše razlike i u meni postoji i prebiva sam Bog.  Mnogi će se upitati pa kakvo je to bilo Božje srce? U velikim kršćanskim crkvama bilo je vremena u kojima su važili samo razlozi razuma i što se nije moglo spoznati i uvidjeti razumom, ili objasniti znanstveno i analitički bilo je sumnjivo. Danas se pokatkad primjećuje drugi trend. Na sebe skreću pozornost oni koji su nadareni karizmatski. Međutim, jedno je sigurno: kršćanskom je učenju potrebno ono proročko. Karizmatika je bilo tijekom kršćanske povijesti i stoljeća jako mnogo, kao i danas, ali apostol Pavao koji je apostol naroda lijepo kaže da svi trebamo ostati u jednom duhu ali s različitim darovima i nadodao bih valja imati mudro srce napose u svom djelovanju.

Kakvo je i što znači imati srce kao njegovo najbolje nam je pokazao Isus. Isus je imao srce za druge, drukčije druge, osobito je bio velikog srca za one za koje drugi više nisu imali srca. Kako god se mi ljudi ponašali na vjerskom području, čeznuli za vizijama, slijedili karizmatske vođe ili vjerovali gatanjima – važno je da u središtu našega mišljenja, planiranja i djelovanja ne stojimo mi nego Bog jer blago nama ako uz mudro i čisto srce sačuvamo pravi nauk. Blago nama ako se budemo ponašali po srcu Isusovu. Stoga nam valja moliti Gospodina da ne zabludimo u vjeri i da sačuvamo njegovu poruku. Neka nam podari dar mudrosti i razuma, ali i mudrost srca u svakodnevnom življenju svoje vjere.

Današnja nas svetkovina uči da ne smijemo zakazati prema drugima. Mi vjernici bismo trebali biti drugačiji u svemu, da se to primijeti na nama. Jer naše srce kao što to kaže sv. Augustin nije mirno i ne može biti mirno dok svoj smiraj ne nađe u Bogu. To ne znači da umrtvimo ili uspavamo sebe i svoje srce, nego da u Bogu pronađemo unutarnji svoj mir koji nam Bog poklanja i da iz unutarnje mirnoće možemo razumno i pravedno djelovati u vanjskom nemirnom svijetu i okruženju.

Srce koje je usmjereno na Boga, koje je smireno u Bogu ono može kucati za druge, može ispravno i smisleno voljeti, bezinteresno živjeti s drugima. Jer Isusovo srce na križu je kucalo zbog nas, za nas, on je podnio naše grijehe, nevin. Zamislimo svijet koji je spreman ubiti Boga, onoga koji ga je stvorio, koji mu je dao sve u životu. Zato smo nekada nezahvalni kao ljudi, ali i nesretni. Ne cijenimo ispravne vrijednosti. Mi kao da se nekada pretvaramo u krvnike Boga i svoje duše, ali i krvnike prema društvu i ljudima. Zar među nama još postoji par pojedinaca koji će kazati nisam imao srca odbiti ga, prepoznao sam mu potrebu, bez obzira je li ili nije protiv mene. Gdje su nestale emocije i riječi kada jedni drugima iz ljubavi kažemo da su oni naše srce. Ima li imalo moje srce sličnosti s Božjim srcem. Ako nema, kako ćemo se onda kao ljudi nadati da će Bog imati srca i razumijevanja za nas. Opravdano je nadati se, ali valja ovdje pokazati da smo jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.  Sv. Augustin je govorio ljubi i radi što hoćeš, ali u dubini srca neka ti glavno mjesto zauzima ljubav i iz tvog srca i života može izrastati samo dobro.

Svojim utjecajem u ovom svijetu imajmo ljubavi za svakog čovjeka. Iskorijenimo sve nepravde i nemire, ne dozvolimo da gazimo ljudska dostojanstva, potrudimo se biti jedna Božja obitelj koja živi po Isusovom primjeru. Nemojmo izgubiti radost življenja i ne budimo sebični prema ljudima u potrebi. Molimo Boga da na daruje novo srce i nov duh kako bismo poput Salomona mudro hodili kroz život. Pokušajmo poput Isusa i mi o drugima brinuti kao za svoju obitelj. Budimo oni koji u svakodnevnoj bolesti koja nas okružuje budemo drugima lijek. Vratimo Isusa u svoje živote, a zatim ćemo u sve neljudsko vratiti i ljudskost. Jer Bog i tješi i liječi i hrani i napaja. Ponizno ga zamolimo da živimo po njegovu srcu.

Ivan Pilić