XI. nedjelja kroz godinu | Radnika je malo

Mt 9,36 – 10,8

Mi ljudi današnjice većinom nismo neki ljubitelji usporedbi sa životinjama. Uz svu ljubav prema tim stvorenjima, suvremenom čovjeku te usporedbe mogu djelovati pomalo čudno. Čak i sa slikom ovaca i dobrog pastira iz prvog retka današnjeg Evanđelja imamo poteškoća. No to uvijek valja staviti u kontekst. „Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim“, bio je pogođen, a to je zbog toga – kako nadalje kaže tekst – „jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“. Ovdje postaje jasno s kolikom pažnjom i ljubavlju Isus gleda na nas ljude. Usporedba s ovcama bez pastira jasno pokazuje kakva je situacija ljudi s kojima se Isus susreće.

Ovaj odlomak Matejeva evanđelja često se uzima tek kao tekst koji govori o pozivima pojedinih u Crkvi. To je pak ograničavajuće, jer se zapravo govori o cijeloj zajednici. U Isusovo vrijeme, kao i kroz povijest Crkve, nije da nema pastira, ima ih dosta. Problem je što mnogi gledaju svoj interes, a ne interes zajednice. Isus nakon rečenice „žetve je mnogo, a radnika malo“ ne kaže da treba moliti Gospodara žetve da pošalje pastire, nego „da pošalje radnike u žetvu svoju“. To nije molitva tek za druge, za svećenička ili redovnička zvanja, nego za sve. Isus poziva na molitvu da se njegovi učenici i učenice osvijeste o žurnosti aktivnosti i življenja evanđelja, a time i njegovog životnog navještaja.

Mnogi su i danas „izmučeni i ophrvani“. Nije teško u ovome vidjeti opis i nas i našeg vremena. Za mnoge su umor i iscrpljenost trajno stanje od kojeg pate. Stalno rastući zahtjevi na nebrojene ljude stavljaju veliki teret. Profesionalni i obiteljski pritisak, društvene obveze i mučna sumnja u sebe iscrpljuju ljude te često prijete da ih rastoče.

Francuski sociolog Alain Ehrenberg (r. 1950.) kao glavne karakteristike depresije vidi umor i iscrpljenost. U svojoj knjizi Umoran od toga da budem što jesam (La Fatigue d’être soi – dépression et société) on depresiju identificira kao tipičnu bolest današnjeg društva. To je reakcija na stalne pretjerane zahtjeve te svjedoči o nesposobnosti konstruktivnog rješavanja sukoba. Ima nešto u Ehrenbergovoj analizi. Za mnoge umor i iscrpljenost nisu samo privremeni, već ih doživljavaju kao stalnu pratnju. Fenomen nije samo osobni, nego i društveni. Mnogi su umorni od načina na koji se ljudi odnose jedni prema drugima: mržnja prema drugima i drukčijemislećima, rasizam, nacionalizam i opća mizantropija postaju sve glasniji. U raspravama se osuđuje i isključuje više od istinskog zajedničkog traženja rješenja. Nešto je bolesno.

To ne prestaje ni u našoj Crkvi. Mnogi krštenici, i svećenici i redovnici i laici, pate od struktura koje su očito bolesne. Mnoge su teme ispunjene strahom, a diskurse prečesto karakterizira crno-bijelo razmišljanje, ogorčeni rovovski rat i međusobno upiranje prstom. Neke strukture potiču ugnjetavanje i zlostavljanje, osobito ako se o tome šuti, bahato šuti. Stoga Crkva, kako kaže papa Franjo, mora biti uvijek ona koja izlazi: „A kada Crkva ne izlazi, ona se razboli od tolikih zala koja imamo u Crkvi. A otkud te bolesti u Crkvi? Jer ne izlazi. Istina je da kad se izađe postoji opasnost da se doživi nesreća. Ali bolje biti Crkva koja je stradala jer izlazi i naviješta Evanđelje nego Crkva bolesna od zatvorenosti. Bog uvijek izlazi, jer je Otac, jer ljubi. Crkva mora činiti isto: biti uvijek ona koja izlazi“ (Angelus, 20. rujna 2020.). Ili kako je ovih dana o zlostavljanjima – a to vrijedi i za druga zla – rekao jedan naš čestiti biskup: „Progovaranje i pravovremeno djelovanje ključni su u sprečavanju ovoga zla. I, nasuprot mišljenju da se progovaranjem nanosi šteta Crkvi, da je se blati, uništava, radi protiv nje, smatram da bi se upravo šutnjom i nečinjenjem Crkvi i svima u Crkvi, a ponajprije onima koji su žrtve zlostavljanja, nanosila šteta, i to ogromna i teško popravljiva“. Stoga, „dobro treba nastaviti, a sa zlom se suočiti“ (M. Uzinić, Neka nas sveti Vid prati na putu obraćenja, lipanj 2023.).

Isus vidi iscrpljeni puk u potrebi te nalaže apostolima, odnosno onima koje šalje, da rade i liječe sve bolesti i nemoći. Pritom kaže da ne bi trebali ići odmah poganima, dakle ne prema drugima. Umjesto toga, Isus šalje dvanaestoricu svom narodu, „izgubljenim ovcama doma Izraelova“. Zašto se Isus, barem za sada, usredotočuje na svoj narod kad ga trebaju i mnogi drugi? Vjerojatno jer je Isusov vlastiti narod imao posebnu potrebu za ozdravljenjem.

Prema tome i mi smo danas prvi adresati Radosne vijesti, budući da je nama samima prijeko potrebna. Ono što želim prenijeti drugima, prvo moram primiti i doživjeti iz prve ruke. To se odnosi i na našu Crkvu koja mora proći kroz proces obraćenja i ozdravljenja od svojih bolesti i umora prije nego što ponovno bude od koristi drugima. Ne vlada tek negdje u svijetu relativizam, materijalizam, hedonizam i konzumerizam. Stoga nas evanđelje poziva upravo na to: izgubljene ovce smo prije svega mi sami, bilo kao pojedinci, kao društvo ili kao Crkva, a ne odmah drugi.

Posljednja rečenica današnjeg odlomka: „Besplatno primiste, besplatno dajte“, osobito je važna. Koliko smo kao članovi Crkve spremni činiti stvari za evanđelje, iz uvjerenja, za opće dobro, koliko smo spremni volontirati? Ljubav Božja ne daruje se zbog zasluga ljudi, nego zbog naše potrebe za njom, kao dar. Garancija da je učenik poslan od Gospodina jest ako to čini bez vlastitog interesa. Ako to čini zbog svog interesa ili profita – nije od Boga.

Branko Jurić