Povijest malih ljudi: Najdraži dan u prokletom ratu

Kao što sunce ne izlazi i ne zalazi svima u isto vrijeme, a podnevne žege nisu svugdje jednako neumoljive, tako ni svjetski ratovi ne počinju i ne završavaju svima istovremeno i nisu posvuda istoga intenziteta. Premda je svjetski rat, rat svih, i mada sva mjesta i svi ljudi u njemu imaju sličan usud, ipak se povijest, poput nepravedne maćehe, ne odnosi na isti način prema svim ratom pogođenim mjestima i njihovim unesrećenim ljudima, bez obzira na kojoj strani oni bili: pobjedničkoj ili pobijeđenoj.

Ostavljajući po strani tko piše povijest, pobjednici ili kasnije pobijeđeni, ona uvijek opisuje velike ljude, značajne borbe, važna mjesta, poznate generale, dok male ljude, neznatna mjesta i lokalne borbe redovito proguta vječni zaborav. Ljudski osjećaji, gorke i slatke suze, posljednje nade, strah u srcu i duši, neostvarena očekivanja, muški ponos, razarajuća mržnja, izgovorene molitve, sve to ne zanima veliku povijest. Kao da su se bezdušni roboti borili jedni protiv drugih. Sve je krajnje hladno: sumnjive brojke i suhoparne statistike, slavne pobjede i zasluženi porazi. Velike povijesti se često ponašaju poput razigrane djece koja se plastičnim figurama na podu bezbrižno igraju dječjeg rata. Kada neustrašive borbe i bitke okončaju zbog dječje malaksalosti, djeca se dogovore tko je pobijedio. Nakon kratkog oporavka, djeca ožive sve figure i započnu novi i još strašniji rat.

U velikoj povijesti piše kako je Drugi svjetski rat započeo napadom nacističke Njemačke i fašističke Italije na malu i slabu Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. i da je rat slavno završen 8. svibnja 1945., predajom Njemačke saveznicima, i predajom poraženih vojskā kod Bleiburga 15. svibnja 1945. Međutim, znademo da taj rat nije za sve završio slavno, bilo je dosta neslavnih sudbina na svim stranama. O tim neslavnim sudbinama su smjeli pričati isključivo oni kojih se one nisu ticale. Pogođeni teškom sudbinom bili su prisiljeni na duboku šutnju, i u toj šutnji su nastajali novi zabranjeni i anonimni svjetovi. Obje strane, pobjednička i pobijeđena, učene su da mrze one druge. Svojom mržnjom su opravdavale vlastito viđenje prošlosti i tako stvarale krajnju odbojnost prema ideološkim i političkim neprijateljima.

U bivšoj državi (SFRJ) se dobro znalo tko su bili pobjednici a tko pobijeđeni, tko su bili zli a tko dobri. To je bio crno-bijeli svijet bez imalo primjesa ili naznaka nekakve boje. Boje su u različitim nijansama dodavane i miješane po obiteljima, lokalnim zajednicama i tajnim krugovima. Tako su u ljudima istovremeno rasle dvije povijesti, nametnuta zvanična i nekontrolirana nezvanična. Obje su bile evidentno pristrane i krajnje neobjektivne. Rezultati takvih odnosa prema vlastitoj prošlosti bili su krvavi događaji devedesetih godina prošloga stoljeća. Tko je bio jači osvećivao se onim drugima, a drugi su oduvijek bili isključivo krivi za sva prethodna zla. Po ovom principu uvijek je važno biti jači od onog drugog, ako ne zbog dužne osvete, onda barem zbog učinkovite obrane. Iz ovog razloga se začarani krug naoružavanja nije prestao vrtjeti od početka ljudske povijesti.

***

Selo Grebnice, poput stotine malih mjesta, bilo je za vrijeme Drugog svjetskog rata više nego nevažno. Doduše, Grebnice se uzgred spominju kao geostrateška točka u razmještaju obrambenih divizija. Ne spominju se ljudi toga mjesta. Kao da su Grebnice bile ledina bez igdje ikoga. Kada je napadnuta Kraljevina Jugoslavija, njezina vojska se pokušala oduprijeti tada najmoćnijoj vojnoj sili svijeta. Osječka divizija je pokrivala položaje od Vidovica do Grebnica, a Vrbaska divizija od Grebnica do Velike Brusnice, piše povjesničar Marko Matolić u knjizi Župa Domaljevac (1864. – 2024.). Matolić navodi da su nezadovoljni Hrvati počeli bježati iz ovih jedinica, a vjerojatno su odlazili svojim kućama. Nema konkretnijih podataka i imena ljudi. Malim ljudima najjači identitet je kućni prag i toplo kućno ognjište. Proklet je život na tuđem pragu i gorka hrana s tuđeg ognjišta, više puta su iskusili narodi u ovim krajevima. Sizifovski su osuđeni nositi teški životni jaram prema nekom cilju, koji ih neminovno, nakon nekoliko stoljeća, vraća na početnu točku. Nameće se pitanje: Čemu sva ta muka?

Njemačka i talijanska vojska su nakon samo desetak dana uspjele pokoriti Kraljevinu Jugoslaviju, kao da nikoga nije bilo u toj državi. Okupatorske vojske su se jednostavno kroz nju prošetale bez značajnijih otpora. Njemačka vojska je munjevitom brzinom razbila Osječku i Vrbasku diviziju i 12. travnja 1941. ušla u Bosanski Šamac. BiH je priključena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedan dio stanovništva je bio oduševljen dolaskom njemačke vojske, očekivali su određeni profit od njihove prisutnosti, dok su se drugi plašili zbog iskustva iz Prvog svjetskog rata. Ljudi su izlazili na cestu koja povezuje Bosanski Šamac s Orašjem i čudili se opremljenosti i disciplini njemačke vojske. Gladna djeca su se okupljala oko njihove poljske kuhinje i gladnim očima gledala vojničku hranu. Prvi put sam u životu od jednog njemačkog vojnika dobila komad čokolade, pričala mi je tetka Mara (*1926. – † 1992.). Mora da je taj vojnik u ovoj seoskoj djevojčici vidio svoju kćerku ili mlađu sestru koja je ostala u dalekoj Njemačkoj, sažalio se nad njom te joj dao komad čokolade.

***

Malu povijest su mali ljudi uspijevali – usmenom predajom na određeno vrijeme – sačuvati od stalnog zaborava. Zbog velikog stupnja nepismenosti među stanovništvom, državne politike, neuobičajenosti pisanja, mnogi, pa čak i nedavni događaji, imena i podaci,  zauvijek su iščezavali. Đuro Mijić Stankić (*1921. – ꝉ 2009.), zvani Ungo, iz Grebnica, napisao je pisaćim strojem dnevnik koji obuhvaća vrijeme od 1941. do 1990. To razdoblje je sažeo na 35 stranice formata A4. Tu je jako malo njegovih osobnih utisaka. Nastojao je rekonstruirati nezapisane događaje, naveo je poznate i mnogimavodit nepoznate datume, zabilježio je gotovo zaboravljena imena. Skoro je sve pisao kronološkim redom. Vještom redatelju dovoljno materijala za realizaciju jednog filmskog scenarija. Na početku dnevnika piše: Ja sa sigurnošću tvrdim da je za vrijeme rata vodit dnevnik i uspreman na sigurno mjesto. A na kraju stoji napisano: U Grebnicama, dana, 20.5.1991. god. Napisao i uredio, Đuro Mijić Stankić.

On je nastavio pisati dnevnik i za vrijeme posljednjeg rata od 1992. do 1995. Ovo ratno razdoblje sročio je na 45 stranica formata A4. Dnevnik je obogaćen fotografijama iz ratom pogođenog sela i novinskim karikaturama. Nažalost, nije navedeno tko su bili fotografi i odakle su novinske karikature preuzete.

Đuru osobno poznajem kao izuzetno inteligentnog i pričljivog čovjeka. Svašta ga je zanimalo. Razumio se u zidarske i stolarske poslove. Krasili su ga široki osmjeh na licu i nemirne žive oči. Kada ljudi u našem zaseoku Stankići-Vinkići u nešto nisu bili sigurni, išli su Đuri po odgovor. Nitko nije znao da li on nešto zapisuje, ali su svi znali da je bio živa riznica podataka, imenā, porijekla ljudi i događaja. Zacijelo su njegova velika radoznalost i strast prema životu doprinijeli njegovom dugom i aktivnom životu.            

Rođen sam 9. rujna 1921. godine u selu Grebnicama, župa Domaljevac, općina Bos. Šamac, gdje i danas živim kao poljoprivrednik. Završio sam osnovnu školu u Domaljevcu sa vrlodobrim uspjehom. U to vrijeme se učilo u školi prije podne i poslije podne. Tako da je bio veliki problem nositi sebi ručak u školu, a bilo je daleko pet kilometara, doslovno piše Đuro u svom prvom dnevniku.

Od osnutka prve škole u Domaljevcu 1854. pa sve do 1904. nastavu su vodili vrijedni bosanski franjevci. Prosječno su svake godine imali četrdesetak učenika. Hvale vrijedno je spomenuti da je 1904. tuđa austro-ugarska vlast izgradila Narodnu školu u Domaljevcu. Te godine se u školu upisalo 179 učenikā, što znači da je zgrada bila veća od prethodne zgrade. Prema školi, kao i prema svakoj novoj pojavi i nepoznanici, narod je bio sumnjičav. I dalje su se djeca slabo upisivala u školu. Posebno se djevojčicama priječio odlazak u školu. One su od ranog djetinjstva pomagale u kućanskim poslovima. Škola se još nije uklapala u mali seoski život. Godine 1954., zbog upisa većeg broja djece, izgrađena je nova šestogodišnja Narodna škola u Domaljevcu, a od 1964. počela je s radom osmogodišnja škola. Polako su ljudi postajali svjesni važnosti izobrazbe.

Prema ovim povijesnim saznanjima o školi u Domaljevcu, možemo sigurno kazati da je Đuro završio samo četiri razreda osnovne škole. Ako uzmemo u obzir da je stanovništvo Kraljevine Jugoslavije bilo pri samom vrhu nepismenosti u Europi, završena četiri razreda osnovne škole za jednog dječaka, njegovu obitelj i seoski mikrosvijet, bila su od goleme važnosti.

Zašto je za dječačića bio veliki problem nositi ručak u školu!? Vjerojatno zato što je ručak bio gotov oko podne, i samo se tada moglo nešto pojesti. Preko cijele godine, dan i noć, kućno ognjište se nije gasilo. Nije bilo hladnjaka u koji se hrana mogla pohraniti za sljedeći dan. Zasigurno nije ništa ostajalo od prethodnog dana što bi Đuro mogao ponijeti sa sobom u školu. Prova je tada bila glavno jelo, pa je on najvjerojatnije u torbicu uz školsku tablicu stavljao komad prove i možda tek mali komadić slanine, te pješice, makadamskim putem, bos, nasipom kroz selo Bazik, odlazio u školu. Put prema školi bio je definitivno značajniji od nastave u razredu. Djeca su se zaustavljala kod svakog neobičnog prizora i svake voćke. Radoznalost čini dječji put dužim od puta odraslih osoba. Odrasli su usmjereni isključivo na cilj.

Velika svjetska gospodarska kriza (1929. – 1933.) nije zaobišla ni siromašnu Kraljevinu Jugoslaviju, pa tako ni Grebnice. Jake zime i sušne godine su teško pogađale ionako siromašno i izmučeno stanovništvo. Državna pomoć je bila neznatna. Država nije mogla dobiti kredit u inozemstvu kojim bi financijski i materijalno pomagala glađu iscrpljene žitelje. Direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, fra Kazimir Ivić (*1890. – † 1968.), zapisao je 1929. u Gimnazijskoj kronici II. na 31. stranici: Valja istaknuti jednu karakterističnu stvar, što se opazilo za liječničke pregledbe. Prvi razred za sjemenište neobično mršav, ma gotovo kao skelet. Zašto to? Nijesu bile kakve bolesti, nego glad. Ljeto 1928. bijaše neobično sušno i vruće, kukuruza ne bijaše gotovo ništa, prema tomu ishrana je te djece bila odviše slaba. Pretpostavljamo da su i djeca u Grebnicama dijelila istu zlu kob visočkih sjemeništaraca.

Ovdje svakako treba spomenuti i veliku poplavu koja je pogodila selo Grebnice 1932. Iza svake poplave kao i iza svake vojske ne ostaje ništa dobro. Tragedija, bilo kao dramska vrsta ili grozno iskustvo, neizbrisivo ostaje u sjećanju ljudi. O ovoj poplavi su naši stari pričali kao o nezapamćenom zlu koje je pogodilo cijelo selo. Sava je probila put u Grebnicama, na mjestu gdje se danas nalazi grebnička župna crkva sv. Jakova Markijskog, u noći s 14. na 15. travanj, poplavila je cijelo selo i izlila se na susjedna sela općinā Bosanski Šamac i Orašje. Ljudi su išli kroz selo i vičući budili stanovništvo da ustane i spremi se za evakuaciju. Uplašeni narod su prevozili čamcima i kompama u Bosanski Šamac i Babinu Gredu. Poplava je uništila dosta hrane po udžerama, te mnogu stoku i živinu. Srećom nije bilo ljudskih žrtava. Važno je nek je živa glava, tješili su se ljudi. Đurina kuća je bila uz samu Savu. Kada sam slušao i kasnije čitao biblijsku priču o općem potopu, pred očima sam imao gotovo mitske priče o ovoj grebničkoj poplavi iz 32. godine. Slična poplava zadesila je Grebnice 16. svibnja 2014., kada je rijeka Bosna provalila nasip kod Bosanskog Šamca i preplavila sela sve do oraške općine.

***

Nažalost, Đuro u dnevniku samo šturo spominje svoje školovanje, a bilo bi izuzetno zanimljivo otkriti barem nekoliko crtica iz đačkog života toga vremena. Odmah potom navodi kako su vojni obveznici iz Grebnica primani u vojnu službu u Bosanskom Šamcu, te da je i on na samom početku rata 1941. pozvan na vojni pregled u Bosanski Šamac. Regrutacija je svim mladićima bila veoma važan događaj u životu. Uspoređivali su svoju muškost i fizičku sposobnost s muškošću i sposobnošću mladića iste dobi iz okolnih sela. To je bio sajam života na vrhuncu njegove moći. Svi se desetljeća kasnije sjećamo toga pregleda i vojne kategorizacije. Za vrijeme Đurine regrutacije gradom je već upravljala NDH.

Piše da su svi sposobni muškarci iz Grebnica bili mobilizirani u vojsku ili rezervu. I on poput povjesničara Matolića spominje da su vojnici pri napadu Nijemaca na dvije divizije počeli bježati kućama. Bili su svjesni da je Kraljevini Jugoslaviji došao kraj i da se ovakvoj sili ne mogu oduprijeti. Ponijeli su sa sobom naoružanje, uniforme i drugu vojnu opremu. U selu je zavladalo kaotično stanje. Ljudi su znali da se nešto mora dogoditi. Očekivanje i strah su prvi pokorili uplašeno stanovništvo.

Hrvatska seljačka stranka tajno je osnovana u Grebnicama već 1935.  Zastupnici ove stranke su dobili zadatak da od dezertera pokupe otuđenu vojnu opremu. Đuro piše da su članovi stranke oduzeli: 127 pušaka, 11 strojnica, 65 ručnih bombi, 4500 metaka, kabanice, torbice i drugo vojno vlasništvo. Sve je odneseno u skladište u Bosanski Šamac. Ovdje nije jasno da li je sve to oduzeto isključivo od dezertera iz Grebnica ili i od dezertera iz drugih sela. U svakom slučaju, nisu svi vratili svo naoružanje, kako to obično biva nakon ratova. Neki su sakrili pokoju pušku ili nešto što se moglo iskoristiti u domaćinstvu. Osobno sam čuo od jednog sudionika tih događaja, da je prilikom oduzimanja vojnih stvari, u đubretu (stajski gnoj) sakrio zaduženi muški bicikl i vojnu pušku M1924. Nikomu nije padalo na pamet rovariti po đubretu.

Nijemci su jedan dio zarobljenih vojnika iz Grebnica deportirali za Njemačku. Mještani se nisu tome nadali, smatrali su da Nijemci neće dirati u Hrvate. U selu se, zbog velikog broja deportiranih ljudi, moralo birati novo seosko rukovodstvo Hrvatske seljačke stranke. Njihova briga je bila umiriti narod i nabaviti hranu za preostalo stanovništvo. Pošto su mnogi muškarci bili uvojačeni, izostala je radna snaga za obradu zemlje. Žene su, kao i često puta u povijesti, preuzimale svu odgovornost na svoja pleća. Moglo ih se vidjeti po njivama kako teškim koracima idu iza konja i volova, mukotrpno drže plugove žuljavim i koštunjavim rukama.

Za vrijeme regrutacije 1941. Đuro je imao dvadeset godina. Kao pismen mladić primljen je u rod zrakoplovstva domobranstva NDH. S njim su zajedno iz sela došla još osmorica mladića na regrutaciju. Svi su bili primljeni. Biti primljen u vojsku, služilo je na osobnu čast i na ponos obitelji. Značilo je da su momci sposobni, zreli, da se mogu ženiti i da su kadri osnovati obitelj. Samo ovaj put potvrda o sposobnosti značila je nešto drugo: ići u rat. Pitanje je jedino bilo: gdje i kada?

Tko je doživio rat devedesetih godina, može se sjetiti da su svi s nevjericom gledali u mogućnost početka rata, a kada je rat doista počeo, mnogi su bili uvjereni da će on kratko trajati. I godine 1941. ljudi su vjerojatno slično mislili. No, kada je rat krenuo i kada su mladići počeli odlaziti na razna odredišta, vidjelo se da su nove okolnosti postale krajnje ozbiljne. Na jednu stranu se moralo ići. Obično se išlo za masom, za ljudima iste nacionalnosti i vjere. Nije se previše razmišljalo o ispravnosti i neispravnosti izbora. Utapalo se u odluku mase i tako se prebacivalo osjećaj osobne moralne odgovornosti na kolektiv. Majkama i očevima, djedovima i bakama, sestrama i braći, nije ništa drugo preostajalo, nego život u strahu, molitvama i nadi.

Regruti nisu bili potpuno svjesni što ih odlaskom u rat čeka. Racionalno nam je svima jasno da smo smrtni, ali emotivno predočavanje smrti je teško razumljivo. Muški je bilo ne ispoljavati prisutni strah. Mnogi očevi grebničkih mladića, koji su preživjeli Prvi svjetski rat, iskusili su apsurdnost, besmislenost i pogubnost rata. Ista sudbina je sada čekala njihove sinove. Jedino su mogli nijemo i bespomoćno gledati u neizvjesnu budućnost svoje djece. Svi su pouzdano znali da će neke od njih požderati proždrljivi rat. Bili su osuđeni na nepodnošljivo iščekivanje i dugotrajnu neizvjesnost. Strah i nemir su postali njihovi stalni pratioci. Na rastanku su se govorile stereotipne riječi utjehe: Čuvaj se sine, pazi na sebe, neka te Bog čuva i prati! Nemoj te se sekirati, sve će biti u redu! Dok su se mame i bake gušile u suzama, muški su spomenički uspravno stajali, duboko disali i nastojali da suza ne oskvrne njihovu taštu muškost.

***

Svih devet primljenih regruta, pozvano je u vojsku u vojni okrug Tuzla u travnju 1942. Vojnici su se zvali: Anto Dominković, Luka Dominković, Tado Dominković, Roko Kobaš, Anto Lušić, Ivo Marković, Mato Mijić, Stanko Mijić i Grga Tuzlak. U Tuzli su ostali samo par dana. A pristizali su i mladići iz drugih posavskih sela i općina koji su dijelili s njima istu sudbinu. Udaljenost od rodnoga mjesta izazivala je u njima nelagodu i tjeskobu. Bez obzira na ishod ratova, apsolutna većina preživjelih vojnika shvati da je rat uvijek poraz svih.

Njih devetorica su se držala zajedno, bilo im je lakše podnositi napetost i neprekidnu strepnju zbog iščekivanja ratne destinacije. Međutim, nakon nekoliko dana rastavili su ih u dvije grupe. Jedne su poslali u njemačku vojsku, ne navodi točno gdje, a druge u Sremsku Mitrovicu gdje je bila stacionirana hrvatska vojska. Teško nam je zamisliti očekivanja i osjećaje onih koji su putovali za Njemačku. Neki od njih najvjerojatnije prije ovoga putovanja nisu prešli granice općine Bosanski Šamac. U Sremsku Mitrovicu s Đurom su bila raspoređena još dvojica Grebničana. Ne spominje njihova imena. Ipak se iz kasnijeg opisa doznaje da je s njim iz  Sremske Mitrovice na sljedeću destinaciju bio poslan i Kobaš Roko. Piše da je Roko bio lakše ranjen u travnju 1943. u proboju ustaša – nakon petodnevnih borbi – kroz partizanske položaje kod sela Voćina u južnom dijelu Virovitičko-podravske županije.

U Sremskoj Mitrovici su ostali samo par dana. Dani su bili dugi kao godina. Ovdje kao i u Tuzli nemirno su spavali na podu po kojem je bila prostrta slama. Iz Sremske Mitrovice, uslijed velikog broja hrvatske vojske, poslali su ih u Karlovac. Put prema novom odredištu bio je ispunjen novim strahovima. U Karlovcu su ih po satnijama smjestili u praznu kasarnu. Tijela, životi i podvojeni osjećaji mladih ljudi ispunili su besadržajnu kasarnsku prazninu. Đuro je raspoređen u drugu satniju i ubrzo je postao nišandžija bacača. I ovdje se njegovo školovanje pokazalo od koristi. Kada bi nastupili mirni dani bez borbi, Đuro je podučavao nepismene vojnike pisati i čitati.

Doduše, on odmah na početku dnevnika, nakon što su njih devetorica bili uspješno regrutirani, piše tko je od njih preživio rat a tko nije. U ratu su živote izgubili: Anto Lušić, Mato Mijić, i Tuzlak Grga. U povlačenju hrvatske vojske nestali su: Luka Dominković i Tado Dominković. Rat su preživjeli: Anto Dominković, Roko Kobaš, Ivo Marković i Đuro Mijić. Dakle, od njih devetorice, petoricu je progutao surovi rat, jedne za vrijeme rata a druge pri povlačenju vojske i civila prema Austriji, ili nakon britanskog izručenja civila i vojnika partizanima.

***

U dnevniku kasnije navodi kako su partizani u rujnu 1943., zarobili njegovu satniju na Papuku. Ne piše loše o partizanima. Ponudili su im da prijeđu na njihovu stranu ili da se vrate svojim kućama. Jedino nisu više smjeli ići u hrvatsku vojsku. Među zarobljenicima, dvojica su bila iz sela Bok, dvojica iz sela Tolisa, te on i Martin Tunjić iz Grebnica. Nisu bili sigurni kako će partizani reagirati na njihovu odluku. Sumnjali su da im postavljaju zamku i da žele vidjeti za koga će se odlučiti, za njih ili za ustaše. Ipak smo se odlučili vratiti kući u Posavinu, kaže Đuro.

Kada je partizanska jedinica prešla prugu između Kopanica i Sikirevaca i došla u babogredske šume, gdje su ostali tri dana, poručnik Glavaš Mile, rodom iz Ledenica kod Gradačca, prišao im je i rekao da sutra mogu ići kući. Održao je dano obećanje. Mile je Đuri dao pismo da uruči njegovoj ženi, što je on pun zahvalnosti i napravio. Đuro i Mile su se poslije rata 1986. sreli  u Gradačcu na sajmu šljiva. A posljednji put su se vidjeli prije 43 godine, točno 2. studenog 1943. Da li je ovaj susret bio puka slučajnost ili ljudska sudbina, teško je reći, ali iso tako je teško barem ne posumnjati da ne postoji nešto što upravlja ljudskim životima i događajima. Mile mu je rekao da kao penzioner živi u Sarajevu. Šteta što Đuro nije spomenuo još koji detalj iz ovoga susreta: tko je koga prvi prepoznao, kakvi su bili njegovi osjećaji, jesu li spomenuli 1943. godinu. Ako je Mile kojim slučajem 1992. još živio u Sarajevu, ponovno je kao i njegov nekadašnji zarobljenik Đuro vjerojatno morao gasiti kućno ognjište.

Vratimo se oslobađanju ratnih zarobljenika. Moram odmah da kažem da mi je ta noć koju sam čekao da pođem kući bila najduža u toku rata, piše Đuro. Dvojica partizana u civilnom odjelu proveli su oslobođene zarobljenike pokraj Babine Grede do obale Save. Partizanima su napravili domobranske iskaznice kako ne bi imali problema s hrvatskom vojskom. Na znak provodnika došao je jedan čamac i prevezao nas na našu bosansku stranu. Prevezli su se u rane jutarnje sate u Domaljevcu kod vodenicā. Tu su se bivši zarobljenici srdačno pozdravili i otišli svojim kućama. Od njih šestorice rat je preživio jedino Đuro. Istim putem, kojim se nekada kao đak natenane vraćao iz škole kući, zahvalan Bogu i Mili, žurno je hitao ka kućnom pragu i toplom majčinom ognjištu. Nestalo je prostornih dimenzija, i vrijeme se zaustavilo, ali istovremeno je beskonačno trajalo. To je bilo 2. studenog 1943. Kad sam došao kući to je bio najdraži dan u tom prokletom ratu, završava Đuro.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---