III. uskrsna nedjelja: Božja vjerna ljubav otvara vrata u život i vrata u novi početak

Iv 21,1-19: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.
Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Kada u svom životu doživimo nešto traumatično, nakon toga nam jako teško pada neuspjeh. Čini nam se da više ništa ne ide kako treba ni od ruke, da smo nesposobni, da smo čak ostavljeni i zaboravljeni od samoga Boga. Isusovi učenici su imali upravo takvo iskustvo. Nakon traume koju su prošli s Isusovim uhićenjem, procesom i pogubljenjem, nakon  izbezumljujućeg straha koji se zavukao u njih i vjerojatno ih paralizirao za dalje, oni se pokušavaju vratiti svom negdašnjem životu i onim stvarima u kojima su bili uspješni.

U slučaju Isusovih učenika to je bilo ribarenje, ono bavljenje pri kojem je većinu njih Isus pozvao da ga slijede. I kao neka ironija sudbine: sad im ni to ne uspijeva. Noć je prošla, već sviće zora, a oni nisu ulovili ništa, ništa za život, sigurnost, budućnost, ništa za zaborav traume kojom su pogođeni. Zato još teže, ozbiljnije i očajnije doživljavaju neuspjeh u noćnom ribarenju. Imali su, istina, oni i prije sličnih noći, ali ovaj neuspjeh tako ih podsjeća na sve ono što tih dana doživjeli kao tragični neuspjeh svog Učitelja i poražavajući vlastiti neuspjeh.

Ljudski gledano ono što se tih dana dogodilo u Jeruzalemu bio je gotovo klasični neuspjeh i poraz. Isus je bio poznat kao prorok snažan na riječi i djelu, koji je ljude oslobađao, iscjeljivao, vraćao u život, koji je neumorno razobličavao licemjerje pobožnih, nemilosrdnost umišljenih pravednika i hladnoću proračunatih karijerista, bili oni politički ili religiozni. I u tome je imao uspjeha: ljudi su trčali za njim gdje god se pojavio, čak su mu priredili i svečani ulazak u Jeruzalem samo prije nekoliko dana. A sada je sve to kao jednim potezom izbrisano, dokinuto, dapače na temelju svetog Zakona prokazano kao bogohulno i od Boga prokleto. Za Židove onog vremena nije, vjerojatno, moglo biti većeg neuspjeha i odatle se s neumoljivom jasnoćom pokazao poraz projekta kojeg je Isus nazivao kraljevstvo nebesko. U srcu tog privlačnog navještaja bio je vjerni Bog koji čovjeka ne ostavlja i ne prepušta beznađu grijeha i udaljenosti od Boga. Naprotiv, Isus je stalno Boga prikazivao kao onog koji traži, čeka, voli ljude, koji se raduje njihovom povratku i velikodušno im prašta. Ta novost Isusove poruke, sav njezin zanos i snaga sada su bili u prahu i pepelu, ništa, bez uspjeha, nade i perspektive.

Znamo da je ljudska perspektiva nama jedina moguća perspektiva. I sasvim je razumljivo da su Isusovi učenici u neuspjehu praćenom mržnjom, sumnjičenjem i bjesnilom mase, vidjeli samo neuspjeh. Postoji međutim još jedna mogućnost koja se smješta usred te naše ljudske perspektive. Ta se mogućnost zove drugi pogled, drugi svjedok, drugi glas, drugo razumijevanje, druga strana broda, drugo bacanje mreže. Sva ta „druga“ djelovanja su zapravo situacije u kojima nevjerica, nestanak tijela, nerazumijevanje Pisma, neuspjeh u povratku na staro otvaraju, očituju novu perspektivu. Iz nje nevjerovanje postaje svjedočenje, nepronalaženje tijela grobu postaje susret sa živim Učiteljem, strahom ispunjeno skrivanje iza zatvorenih vrata ili rezignirani povratak na selo postaje novo shvaćanje Pisma, neuspjeh postaje bogati ulov koji otvara pogled i prepoznavanje.

A prepoznavanje se zbiva u kontekstu objeda. Za Isusov navještaj kraljevstva i za njegovo prakticiranje Božjeg milosrđa, radosti i blizine upravo su objedi često bili pozornica, i još više od tek pozornice. Isusu je jelo kao svakodnevni čin često bilo prigoda za nešto dublje i temeljnije, mogućnost da ljude dosegne i dodirne u njihovoj skrovitoj i sasvim osobnoj situaciji. To i sada čini. Pitajući učenike imaju li što za jelo i pozivajući ih da bace mreže na drugu stranu, Isus otvara njihov pogled zamračen onim što su doživjeli kao neuspjeh i debakl. Taj pogled sada odjednom vidi i shvaća i zna da dobra riječ i vijest ne može netragom nestati, da život koji se darovao za druge ne može ostati bez ploda, da ljubav prema ljudima, sasvim običnim, dobrim i potrebitim, ranjenim i grešnim ljudima, ne može biti zatrta silom. Ono što je u ljudskim očima potpuni neuspjeh i pobjeda zle moći, nije – koliko god to može nekome naivno zvučati – posljednja riječ u priči o Bogu i njegovu Isusu. Posljednju riječ ima Božja vjerna ljubav, koja može otvoriti ono što ljudska moć i strah nikad ne mogu: vrata u život i vrata u novi početak.

Tom novom početku pripada staro poslanje, ali s novim ljudima. S onima koji su postali skromni u svojoj ljubavi i koji se njome razmetljivo ne hvale. S onima koji su postali svjesni svojih izdaja i zataja, a prihvaćaju opraštanje. S onima koji baš zato što vole mogu služiti drugima, jer se drugačije i ne služi i ne vodi druge. To je tajna Božjeg uspjeha, pa i usred ljudskih neuspjeha.

Miro Jelečević, polis.ba