Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Polisov retrovizor: Da nije bilo Tolstoja…
IZBOR SEDAM DOGAĐAJA KOJI SU OBILJEŽILI TJEDAN IZA NAS
- siječnja: Otišao papa emeritus Benedikt XVI.
Godinu 2022. ispratila je vijest da je u dobi od 95 godina umro papa emeritus Benedikt XVI. Ta vijest je dominanta i na početku ove 2023. godine.
Papa Benedikt XVI. umro je – možda u tome ima neke simbolike – na isti dan kada i papa Silvestar, godine 335. On je bio prvi papa nakon što su kršćani, Milanskim ediktom iz 313. godine, dobili slobodu ispovijedanja vjere. To je svakako prijelomni događaj za povijest Crkve i njezinu budućnost, a upravo ju je papa sv. Silvestar uveo u novu epohu. Proći će točno tisuću i sedam stotina godina kada ćemo mi, suvremenici pape Benedikta XVI. čuti njegove riječi: „ (…) u potpunoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra…“ I to nakon osam godina pontifikata.
Upravo će za života mladog teologa Josepha Ratzingera, Crkva kao struktura tražiti način da iziđe iz stare paradigme koja se sedamnaest stoljeća gradila po uzoru na svjetovna carstva i vlasti, a bilo je i perioda kada je struktura bila posve instrumentalizirana ili postavljena od svjetovne vlasti. Do radikalnog zaokreta dolazi u 20. stoljeću, a jedan od aktera tih promjena bio je i pokojni Benedikt XVI.
On je tako kao Joseph Ratzinger bio jedan od najmlađih teologa na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965) i aktivni sudionik potpuno novog zaokreta i nove paradigme u samorazumijevanju Crkve i njezinom odnosu prema svijetu. Od tada će on kroz teološki rad i povjerene mu službe postajati jedan od vodećih teologa u Crkvi, a izborom za pročelnika Kongregacije za nauk vjere, postat će dakako glavni službeni teolog Katoličke crkve. Tu je službu zamijenio onom papinskom.
O svakom periodu njegova života može se govoriti na poseban način, i već odavno se puno govori i piše, često polemički suprotstavljeno. Oduševljenje njegovom osobom i djelom gledamo kod „branitelja“ katoličkog nauka, a kritičke tekstove i neslaganja čitamo u spisima katoličkih teologa koji su se našli na udaru njegovih sankcija. Jedan od tih je Brazilac Leonardo Boff, koji smatra da je Benedikt XVI. bio papa starog kršćanstva, tvrdeći u isto vrijeme da je to bio ponizan čovjek s osobnim vrlinama, što se očituje i u njegovom odreknuću od službe, zbog čega će, smatra Boff, biti ubrojen među blaženike.
Pokojni Mirko Đorđević, izvrstan poznavatelj crkvenih prilika, divio se polemici Josepha Ratzingera i Hansa Künga, smatrajući da je to čak „više od polemike jer to je traženje novog lica Crkve i novog oblika služenja i novog sistema vođenja Crkve. To traje od Drugog vatikanskog koncila. Treba li Crkva da bude dvorska država i da ljudima nudi mitologiju, ili ono o čemu je sanjao i to glavom platio onaj mladić iz Nazareta.“ Đorđević je bio jedan od rijetkih društvenih i crkvenih analitičara, izvan crkvenih struktura, koji je odmah u prvim danima Benediktovog odreknuća vidio dublje razloge za taj čin, a ne neke bizarnosti, afere i „pozadine“ o kojima neupućeni i danas govore. Smatrao je da je to odreknuće na „dobro Crkve i pokoljenja koja dolaze“.
I može se reći da je uistinu tako. Njegov nasljednik papa Franjo pokazuje novo lice Crkve, a zapravo ono najstarije i najizvornije – evanđeosko. On pokazuje da je moć Crkve u konkretnoj ljubavi prema svakom čovjeku, zalaganju za bratstvo svih, u razumijevanju, tješenju, prihvaćanju, služenju…, odnosno u praktičnom nasljedovanju Isusa Krista. Te jednako u beskompromisnoj borbi sa svim zlima s kojima se crkvena struktura unutar sebe suočava, a u čemu se njegov prethodnik Benedikt XVI. nije baš snalazio. Umjesto obračuna s neistomišljenicima, papa Franjo se obračunava s onima koji čine zlo unutar strukture. I taj je zaokret omogućio Benedikt XVI. svojim odreknućem.
- siječnja: Da nije bilo Tolstoja…
Na današnji dan, prije 110 godina, Mahatma Gandhi, nakon više od dvadeset godina provedenih u Južnoj Africi, vraća se u Indiju. Tim njegovim odlaskom, 2. siječnja 1913. godine, prestala je postojati takozvana „Tolstojeva farma“. Bila je to zajednica koju je Gandhi osnovao kako bi podučavao ljude nenasilnom otporu i ljubavi kao osnovnom zakonu života. (Engleski i drugi europski kolonizatori su iz Indije odveli preko dva milijuna ljudi da bi po svojim kolonijama realizirali infrastrukturne projekte, tako da ih je veliki broj završio i u Južnoj Africi.)
Upravo te dvije ideje – nenasilni otpor i ljubav kao temeljni životni zakon – zagovarao je ruski književnik Lav Nikolajevič Tolstoj. Gandhi je te ideje preuzeo i pokušao ih praktično primijeniti. U Južnoj Africi nije imao uspjeha, ali će ga imati u Indiji. Uspjeh postizanja neovisnosti Indije (1947) kroz nenasilni otpor britanskim kolonizatorimaučinit će ga jednom od značajnih i uglednijih povijesnih ličnosti modernog doba.
Gandhi je bio oduševljen Tolstojevim idejama te je i sam stupio s njim u komunikaciju u kojoj su razmijenili nekoliko pisama. Uvjerenje ruskog književnika da „samo ljubav kao oružje putem pasivnog otpora“ može indijski narod osloboditi od vlasti kolonizatora, Gandhi je primijenio u svojem političkom djelovanju.
U pismu iz 1910. godine, Tolstoj piše Gandhiju: (…) Da je ljubav, to jest težnja ljudskih duša da se ujedine, i djelatnost koja proističe iz te težnje, uzvišen i jedini zakon ljudskog života, to u dubini duše osjeća i zna svaki čovjek (kao što to najjasnije vidimo na djeci), zna dok ga ne pomute pogrešnim učenjem svijeta. Taj zakon su propovijedali svi, kako indijski, tako i kineski i europski, grčki, rimski mudraci svijeta. Mislim da ga je najjasnije izrazio Krist, koji je čak neposredno rekao da je u tome jednom sav zakon i svi proroci. Ali ne samo to, predviđajući to izopačenje kome je izložen i može biti izložen taj zakon, on je direktno ukazao na tu opasnost da će ga izopačiti, što je svojstveno ljudima koji žive interesirajući se za svjetovne stvari, a upravo je opasnost da sebi dozvoljavaju da te interese brane silom, to jest, kao što je on rekao, da udarcima odgovaraju na udarce… (…) U suštini, čim je bilo dopušteno protivljenje uz ljubav, više nije mogla postojati ljubav kao zakon života, i nije bilo zakona ljubavi, osim nasilja, to jest vlasti najjačega. (…)“
Gandhi je preko Tolstoja, njegovih pisama i knjiga (posebno knjige Kraljevstvo Božje je u vama, 1894.), izgradio moralno i duhovno uporište za svoje javno djelovanje, Tolstoj je to uporište pronašao u životu Isusa Krista. Da se Gandhi nije susreo s Tolstojevim idejama, nemoguće je reći kakvo bi bilo njegovo djelovanje i kako bi izgledala borba Indije za neovisnost. Današnji povijesni trenutak traži vođe koji će se u svome djelovanju nadahnjivati idejama velikih ljudi, poput primjerice Tolstoja, da su nenasilje, mir, ljubav, bratstvo,… jedini mogući životni okvir dostojan čovjeka.
- siječnja: „Biti pobijeđen je bolno, ali korisno iskustvo bez koga se nikad ne postaje odrastao ni odgovoran“ – Gandalf
Za današnji dan veže se osoba koja je također dio svoga života provela u Južnoj Africi. Naime, 3. siječnja 1892. godine u Bloemfonteinu rođen je John Ronald Reuel Tolkien. Rano mu umire otac te s majkom i bratom seli u Englesku. Na Oxfordu studira staroengleski i engleski, a poznavao je latinski i grčki i neke druge stare jezike. Tolkien je postao slavan po djelima Hobit, Gospodar prstenova i Silmarillion. U mašti je stvorio cijeli jedan svijet, jedan kontinent (Međuzemlje) sa specifičnom geografijom i likovima na njemu nastanjenima: hobiti, patuljci, vilenjaci, orci, čarobnjaci i druga izmišljena bića.
U Hobitu i Gospodaru prstenova čitamo o junacima poput Bilba Bagginsa koji na nagovor čarobnjaka Gandalfa napušta svoju udobnu rupu i kreće na put prema Usamljenoj Planini da bi pomogao patuljcima da ponovo vrate oteti dom. Prolazi kroz različite nevolje i iskušenja, suočava se s različitim oblica zla kojima se treba suprotstaviti. Otkriva skrivenu unutarnju snagu i moć, za koja ranije nije vjerovao da ih uopće ima. Bilbo se domogao Prstena Moći koji povjerava bratiću Frodi da ga ovaj odnese u Kletu goru i uništi. Prsten je djelo Gospodara tame, Saurona, koji je pomoću njega htio zagospodariti svijetom. Predstavnici svih naroda Međuzemlja se okupljaju u Prstenovu družinu i kreću na put prema Kletoj gori da unište Prsten i time oslabe moć Gospodara tame.
Put je jako opasan, stalno ih prate Crni jahači i različite druge nevolje, ali i sumnje u opravdanost puta i ispravnost cilja. Neki se ozbiljno suočavaju s kušnjom da za sebe zadrže Prsten Moći kao sredstva za uspostavu „pravednog“ svijeta. Volja za moć nad drugima imanentna je većini ljudskih bića, ali je jednako privlačan i sam osjećaj posjedovanja moći. Na kraju jedino Frodo i njegov prijatelj Sam stižu do Klete gore, i tu na samom odredištu Frodo pada pod iskušenjem da se odrekne Prstena Moći, zaželio ga je zadržati za sebe. U tom trenutku njihov pratilac, ljigavo stvorenje Golum (Prsten je bio u njegovom posjedu oko 500 godina, a domogao ga se tako što je ubio rođaka Deagola koji je Prsten pronašao u rijeci), posve izobličeno željom da se ponovno dočepa izgubljene moći, napada Frodu i odgriza mu prst s Prstenom. U tom ushićenju se posklizne i zajedno s Prstenom pada u užarenu lavu, gdje je Prsten uništen.
Tolkien svojim likovima pokazuje da se ljudsko herojstvo mjeri u unutarnjoj snazi da se odupre zavodljivosti zla na životnom putu, a to nije nimalo lako, i nemoguće je bez pomoći drugih. Frodo sam ne bi mogao doći do Klete gore bez pomoći prijatelja Sama. Borba protiv zla u sebi i oko sebe, nužno mijenja čovjeka jer u njoj spoznaje, – osim gorčine izdaje, osjećaja napuštenosti i slično – snagu čovjekoljublja, ljubavi, dobrote, prijateljstva. Odluka za borbu sa samim sobom, s unutarnjim zlim silama, sklonostima, manama, može biti najvažnija novogodišnja, a zašto ne i životna odluka. Čitanje Tolkienovih romana svakako može biti jedan od poticaja da krenemo na taj put koji završava sa zadnjim otkucajem srca.
- siječnja: McKinsey & Company
Novinar uglednih američkih medijskih kuća (New York Times, The Wall Street Journal i drugih), Walt Bogdanich gostovao je u jednom tv magazinu na javnom servisu Srbije i govorio o knjizi koju je je prošle godine objavio zajedno s kolegom novinarom Michaelom Forsytheom, pod naslovom Kad McKinsey dođe u grad. Skriveni utjecaji najmoćnije svjetske konzultantske kompanije.
U knjizi su otkriveni skriveni utjecaji najmoćnije svjetske konzultantske kompanije McKinsey & Company na vlade i firme širom svijeta. Kompanija – navodi se u intervjuu – istovremeno savjetuje dvije strane u sporu, promovira smanjenje zagađenja okoliša i savjetuje glavne zagađivače, pomaže duhanskim kompanijama da se izbore s propisima i savjetuje one koji propise donose, savjetuje i Obaminu i Trumpovu administraciju, javno zastupa demokraciju a savjetuje autokrate.
Bogdanich tvrdi da „oni drže ogromne količine novca i za sebe kažu da su najbolja konzultantska kuća na svijetu. To mišljenje često nude njihovi ljudi koji su premladi, koji nemaju praktičnog iskustva. Mnogi od njih došli su pravo iz najboljih škola i onda govore kompanijama kako trebaju raditi. U nekim slučajevima to se ispostavi vrlo problematičnim, da kažem to pristojno.“
Bogdanich dalje navodi da su u nekim slučajevima davali ogromne količine novce da se ne pokreću istrage protiv njih, kao u jednom slučaju kada su platili 600 milijuna dolara kako bi se okončala Vladina istraga o njihovoj ulozi u prodaji opijata.
Posluju u preko 60 zemalja svijeta i u mnogima su savjetnici u vladama tih zemalja. „Imaju veliki utjecaj, a nitko ih ne kontrolira. Upravo je to bio razlog istraživanja“, tvrdi Bogdanich i pita se: „Zašto nema odgovornosti za toliku moć?“ Jer je velik njihov utjecaj na kompanije i na vlade diljem svijeta. Navodi dalje da im poslovni model počiva na tajnosti i ne žele da drugi saznaju što oni rade. To im je polazilo za rukom sve do objavljivanja ovog istraživanja. „Doprinijeli smo da javnost razumije o čemu se tu radi“, kaže Bogdanich.
Autor knjige zaključuje da su oni „zainteresirani jedino za pravljenje novca, ne zanima ih demokracija. Savjetuju primjerice Saudijsku Arabiju i uopće ih ne zanimaju ljudska prava u toj zemlji, položaj žena, i činjenica da su tamo raskomadali novinara koji im se nije svidio. Savjetovali su i ruske kompanije koje su bile pod sankcijama kada je Krim oduzet. Zanimaju ih primarno profit i ljudi koji će donijeti novac.“
Walt Bogdanich je novinar srpskog porijekla. Trostruki je dobitnik Pulitzerove nagrade, najvećeg novinarskog priznanja.
Ovim istraživačkim radom objelodanjeno je još jednom da oni koji imaju najveći utjecaj na procese u svijetu ne mare za etička načela. Najbolji poslovi su oni koji donose najviše profita, a najbolji ljudi oni koji su sposobni donijeti više novca. A kamo to u konačnici vodi? Više se sluti nego što se može reći.
- siječnja: Pokopan papa emeritus Benedikt XVI.
Danas je na Trgu sv. Petra u Rimu održana sprovodna misa za papu emeritusa Benedikta XVI. Misu je predvodio papa Franjo, a sudjelovalo je 60-ak tisuća vjernika. Nakon mise, zemni ostaci pape Benedikta XVI. položeni su u grobnicu u Bazilici sv. Petra.
Očekivalo se da će papa Franjo u propovijedi kazati nešto o životu svoga prethodnika, naglasiti ono u čemu se posebno istaknuo i zbog čega ćemo ga pamtiti. Međutim, papa Franjo je ipak odlučio govoriti općenito o odnosu pastira s Bogom i njegovoj odgovornosti za povjereni mu narod, a vrline vjernog pastira koje je Papa naglasio mogu se čitati u životu pokojnog Benedikta XVI. Tek je na koncu kratke propovijedi zahvalio za njegov život i izričući riječi vjere i molitve da Otac nebeski primi njegov duh i da njegova radost „bude savršena kada konačno i zauvijek čuje Njegov glas“.
U Italiji je danas proglašen dan žalosti, dok u Vatikanu nije, jer je propis da to bude samo u slučaju smrti aktualnog pape.
Papa Benedikt je bez sumnje povijesna ličnost, i po teološkom opusu i po odgovornim službama unutar hijerarhije Katoličke crkve te će stoga njegova misao i odluke biti predmetom analiza i promišljanja unutar barem, uvjetno rečeno, katoličkog svijeta. Pokoj mu duši.
- siječnja: Badnjak se pretvorio u varvarski pir
Pravoslavni kršćani koji se drže julijanskog kalendara, slave Badnji dan, pripremaju se za najradosniji kršćanski blagdan – Božić. U božićnoj poslanici, patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije govorio je vjernicima o pravom smislu Božića i utjelovljenja Sina Božjega te pozvao na dolično slavljenje ovog blagdana, pozivajući na napuštanje prakse slavljenja koja nemaju nikakve veze s blagdanom.
Najprije je bilo doista zanimljivo kako mizeran broj pregleda na youtubeu ima njegova poslanica. Očito pravoslavne vjernike u Srbiji ne zanima previše što im o smislu blagdana Božića ima poručiti njihov pastir.
Vijesti iz Novog Sada govore da se proslava Badnjaka nastavila po starom. Regionalni portal Autonomija prenosi sljedeću vijest: Uprkos tradicionalnoj Božićnoj čestitki “Mir Božji – Hristos se rodi”, u Novom Sadu, glavnom gradu Vojvodine i Evropskoj prestonici kulture za 2022. godinu, atmosfera više podseća na ratno stanje: u svim delovima grada već satima se neprestano čuju detonacije od petardi, topovskih udara, vatrometa a na mnogim mestima badnjaci više liče na lomače. Badnjaci se lože u crkvenim dvorištima, između zgrada u svim delovima grada, a na Novom naselju i na Klisi su pripremljeni badnjaci visine nekoliko metara, koji podsećaju na inkvizitorske lomače iz mračnog srednjeg veka. Na takvim mestima, prisutni građani piju alkohol u velikim količinama i puštaju ultranacionalističke pesme. Celi grad smrdi na barut. Sve u svemu – ne izlazite napolje bez preke potrebe i budite što dalje od prozora, napolju je pravi pravcati varvarski pir!
Život kršćanskih naroda često je, kako je pisao Tolstoj, „čista proturječnost između onoga što ispovijedaju i onoga na čemu izgrađuju svoj život“. Možemo samo dodati da javne manifestacije religije na našim prostorima iz godine u godinu postaju sve agresivnije i nametljivije.
- siječnja: „Upalim Zadrugu i zaspem“
U rano jutro, dok je sve još mirno i tiho, u jednoj sarajevskom uličici od Vijećnice prema Baščaršiji čuje se glasni razgovor dvojice ljudi u poznoj dobi. Sigurno barem jedan od njih ima problema sa sluhom. U mimoilaženju s njima nije bilo moguće ne čuti kako jedan drugome govori: „Ja ti upalim Zadrugu i tako zaspem.“ Pa onda opet ponavlja: „Upalim Zadrugu i ona me uspava.“
Upravo Zadruga obara sve rekorde gledanosti na velikom dijelu prostora nekadašnje zajedničke države, a uz bok su joj ostali tzv. reality programi. Veliku gledanost na televizijama imaju također emisije koje šire nacionalističku propagandu i mržnju. Što se tiče portala i novina, daleko najčitanije je ono žuto i tabloidno. A po internetskim platformama i društvenim mrežama izrazito veliki broj sljedbenika imaju nasilnici, iznuđivači, krkani (poput recimo Mirze Hatića ili Bake Praseta) te oni/e koji sebe nude kao pornografski sadržaj ali na jedan suptilniji način.
Taj se trend sada čini nezaustavljivim, i bit će „zanimljivo“ gledati kako će se sve to dalje razvijati.
Jozo Š., polis.ba