Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Leonardo Boff: Benedikt XVI. – Papa starog kršćanstva
Bez obzira na njegov trezveni i pristojan karakter, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, pokazao se iznimno strogim i neumoljivim. Oko stotinjak teologa, uključujući i one najuglednije, osuđeno je ili gubitkom katedre ili zabranom da se bave teologijom ili, kao u mom slučaju, „pokornom šutnjom “
Papina smrt pokreće cijelu crkvenu i svjetsku zajednicu koja u njemu vidi potvrdu kršćanske vjere i načelo jedinstva različitih mjesnih Crkava. O papinom životu i djelima mogu se dati različita tumačenja. Iznijet ću jedno tumačenje iz Brazila (iz Latinske Amerike), svakako parcijalno i nepotpuno.
Valja napomenuti da samo 23,18% katolika živi u Europi, 62% u Latinskoj Americi, i ostatak u Africi i Aziji. Katolička crkva je crkva Drugoga i Trećeg svijeta. Budući pape vjerojatno će doći iz ovih crkava, punih vitalnosti i novih načina utjelovljenja kršćanske poruke u nezapadnim kulturama.

Što se tiče Benedikta XVI., primjereno je razlikovati teologa Josepha Ratzingera od pape Benedikta XVI.
Teolog Joseph Alois Ratzinger tipičan je srednjoeuropski intelektualac i teolog, briljantan i učen. On nije začetnik, ali je izvrstan predstavnik službene teologije, što se jasno pokazalo u raznim javnim dijalozima koje je vodio s ateistima i agnosticima.
Nije uvodio nikakve nove perspektive, nego je dao drukčiji jezik već tradicionalnim vizijama utemeljenim osobito na svetom Augustinu i svetom Bonaventuri. Možda je nešto novo njegova teza o Crkvi kao maloj, vrlo vjernoj i svetoj skupini kao „zastupništvu“ cjeline. Broj vjernika mu nije bio važan. Mala, elitno-duhovna grupa, koja se zalaže za sve, bila je dovoljna. Slučajno, u toj skupini čistih i svetih, bilo je pedofila i ljudi umiješanih u financijske skandale, što je demoraliziralo njihovo razumijevanje zastupništva.
Papa Benedikt XVI. imao je jedinstven, rekao bih, čudan san: ponovno kristijanizirati Europu pod hegemonijom Katoličke crkve. Tražio je izgubljeno jedinstvo i veliku srednjovjekovnu sintezu. Igrom slučaja, Europa je drukčija, sekularizirana, prošla je kroz nekoliko revolucija koje su uvele u moderno doba nove vrednote, s demokracijom, ljudskima pravima i sekularnom državom. Cijeli taj projekt smatran je neostvarivim snom. Da je to tako, pokazala je jednostavno obnoviteljska i konzervativna čežnja Benedikta XVI. za pomirenim svijetom pod krilom kršćanstva, koje je sada rastrgano i obilježeno različitim crkvama, filozofijama i novim vizijama povijesti.
Još jedan neobičan stav, predmet beskonačne polemike sa mnom, ali koji je odjeknuo unutar Crkve, bilo je tumačenje da je „Katolička crkva jedina Kristova crkva“. Koncilske rasprave i ekumenski duh promijenili su „jest“ u „opstoji u” (subsistit in). Na taj se način otvara put Kristovoj crkvi da „opstoji“ u drugim crkvama. Ratzinger je uvijek tvrdio da je ta promjena samo jedan dodatni izraz za “jest”, što akribično istraživanje koncilskih teoloških dokumenata nije uspjelo potvrditi. No, on je i dalje zastupao svoju tezu. Također je ustvrdio da ostale Crkve nisu Crkve, nego da imaju samo crkvene elemente.
Crkvu je shvaćao nekom vrstom utvrđenog dvorca protiv zabluda modernog doba, a kao glavno uporište stavljao je ortodoksnost vjere koja je uvijek povezana s istinom (njezin tonus firmus)
Otišao je tako daleko da je nekoliko puta ustvrdio kako se ovo moje stajalište proširilo među teolozima kao nešto podlo, što je dovelo do novih papinih kritika na moj račun. Međutim, bio je izoliran jer je izazvao veliko razočaranje kod kršćanskih crkava poput luterana, baptista, prezbiterijanaca a i drugih, zatvarajući vrata ekumenskom dijalogu.
Crkvu je shvaćao nekom vrstom utvrđenog dvorca protiv zabluda modernog doba, a kao glavno uporište stavljao je ortodoksnost vjere koja je uvijek povezana s istinom (njezin tonus firmus). Papa Franjo je drukčiji, za njega je na prvom mjestu ljubav, posebno milosrđe i pažljivost prema svima, a posebno prema siromašnima.
Bez obzira na njegov trezveni i pristojan karakter, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, pokazao se iznimno strogim i neumoljivim. Oko stotinjak teologa, uključujući i one najuglednije, osuđeno je ili gubitkom katedre ili zabranom da se bave teologijom ili, kao u mom slučaju, „pokornom šutnjom (silentium obsequiosum)“. Hansa Künga, Edwarda Schillebeecxa, Jacquesa Dupuisa, Bernharda Häringa, između ostalih. U Latinskoj Americi cenzurirani su utemeljitelj teologije oslobođenja Indijanac iz Perua Gustavo Gutiérrez, Jon Sobrino, teologinja Ivone Gebara, kao i autor ovih redaka. Drugi su opet bili pogođeni u SAD-u, kao što su Charles Curran i R. Haight. Čak su bile zabranjene knjige i pokojnog teologa iz Indije, oca Anthonyja de Mella, kao i još jednog ekskomuniciranog Indijca, Belasurya.
Benedikt XVI. kao poglavar Crkve, bio je za „povratak velikoj disciplini“ s jasnom restaurativnom i konzervativnom tendencijom, sve do ponovnog uvođenja mise na latinskom i leđima okrenutim narodu.
U samoj Crkvi izazvano je opće čuđenje kada je 2000. godine objavljen dokument „Dominus Jesus“ u kojem je on ponovno potvrdio stari srednjovjekovni nauk, koji je Drugi vatikanski koncil dokinuo, prema kojem „nema spasenja izvan Katoličke crkve“. Nekršćani su bili u velikoj opasnosti. Ponovno je odbio drugim crkvama naziv „Crkva“, što je izazvalo opću iritaciju. Oni su samo crkvene zajednice.
Razočarani latinoamerički teolozi nikada to nisu shvatili, zato je i nastala zbirka „Teologija i oslobođenje“ u 53 sveska, u kojoj su sudjelovali deseci teologa i teologinja (objavljeno je oko 26 tomova), zbirka je bila namijenjen da služi bogoslovijama, crkvenim zajednicama i kršćanskim skupinama koje su se založile za ljudska prava. Bilo je to prvi put da je nastalo veliko teološko djelo sa svjetskim odjekom izvan Europe. Ali ubrzo je prekinuto. Teolog Joseph Ratzinger pokazao se neprijateljem prijatelja siromašnih. To će ući kao nešto negativno u povijest teologije. Mnogi teolozi tvrde da je bio opsjednut relativizmom i marksizmom, iako je marksizam propao u Sovjetskom Savezu. Objavio je dokument o teologiji oslobođenja Libertatis nuntius (1984.), pun upozorenjā, ali bez izričite osude. Još jedan kasniji dokument, Libertatis conscientia (1986.), ističe njegove pozitivne elemente, ali ipak s previše ograničenja.
Bio je legitimni predstavnik staroeuropskog kršćanstva s njegovom pompom i njegovom političko-vjerskom moći. U perspektivi nove faze globalizacije zatvorilo se kršćanstvo bogate europske kulture na svim područjima
Usuđujemo se reći da on nikada nije razumio glavno značenje ove teologije: „Opcija za siromašne protiv siromaštva i za oslobođenje“. To je učinilo siromašne protagonistima njihova oslobođenja, a ne jednostavno pukim primateljima milostinje i paternalizma. To je bio tradicionalni stav i stav pape Benedikta XVI. On je pretpostavljao da se iza ovog protagonizma povijesne moći siromašnih krije marksizam.
Unatoč svoj svojoj oštroumnosti polemizirao je s muslimanima, evangelikalcima, ženama i fundamentalističkom skupinom protiv Drugog vatikanskog koncila.
Njegov način vođenja crkve nije bio karizmatičan kao onaj Ivana Pavla II. Više je bio vođen pravovjerjem i budnom revnošću za istinom vjere nego otvorenošću i nježnošću prema kršćanskom narodu, kako to čini papa Franjo.
Bio je legitimni predstavnik staroeuropskog kršćanstva s njegovom pompom i njegovom političko-vjerskom moći. U perspektivi nove faze globalizacije zatvorilo se kršćanstvo bogate europske kulture na svim područjima. Rijetko je kršćanstvo bilo tako otvoreno drugim kulturama kao u starim zemljama Latinske Amerike, Afrike i Azije. Nikada se nije riješilo određene arogancije da je najbolje, i u to je ime koloniziralo cijeli svijet, i ta tendencija još uvijek nije posve prevladana.
Unatoč sjenama, i zbog njegovih osobnih vrlina i poniznosti, zbog ostavke na papinsku službu koju je podnio uslijed ograničenosti svojih snaga, zasigurno će ga se ubrojiti među blaženike.
Leonardo Boff, brazilski katolički teolog
Izvor: leonardoboff.org; prijevod s njemačkog: Predrag Mijić, polis.ba