Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Riječi pape Franje o korupciji: GREŠNIK, DA – KORUMPIRAN, NE!
Korumpiran čovjek ne percipira svoju korupciju. Događa se isto što i sa zadahom: tko od njega pati, nije ga svjestan
Papa Franjo je često govorio i pisao o korupciji. Izabrali smo nekoliko citata o “karcinomu” koji uništava i pojedinca i društvo.
Iz papine bule Lice milosrđa (2015. godine):
Ta gnojna rana društva teški je grijeh koji vapi u nebo, jer potkopava same temelje osobnoga i društvenoga života. Korupcija nas sprječava gledati u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava planove slabih i gazi najsiromašnije. To je zlo koje se ugnježđuje u radnje i poslove iz svakodnevnoga života, a zatim se širi, izazivajući javnu sablazan. Korupcija je grješna okorjelost srca koje zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći. To je djelo tame, koje se hrani sumnjom i spletkama. Corruptio optimi pessima (Kad se najbolje iskvari, to je najgore), s pravom je govorio sveti Grgur Veliki, da bi pokazao kako nitko ne može misliti da je imun na tu napast. Da bi ju se iskorijenilo iz osobnoga i društvenoga života, nužne su: mudrost, budnost, čestitost, transparentnost, kao i hrabrost da se prokaže svaku zlouporabu. Ako se otvoreno ne borimo protiv nje, svi će prije ili kasnije postati njezinim sudionicima i na kraju će uništiti sam naš život.
(…) Ustrajati na putu zla samo će čovjeka dovesti do toga da se osjeća prevarenim i žalosnim. Pravi je život nešto sasvim drugo.
***
„Grešnik zna da je grešnik i moli oproštenje. Korumpiran čovjek, naprotiv, sam sebe opravdava i ide dalje.” (Propovijed u Domu svete Marte, 16. lipnja 2014.)
„Korupcija uništava nadu.” (Evangelii gaudium, br. 60)
“Gospodine, spasi nas, spasi nas od korupcije. Grešnici da, Gospodine, svi smo; ali korumpirani nikada!” (Propovijed u Domu svete Marte, 29. siječnja 2016.)
***
Dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, Bergoglio je pisao:
(…)
Ali kako je teško da proročka snaga pogodi korumpirano srce! Tako je zaštićeno zadovoljstvom svoje samodostatnosti da ne dopušta nikakvo preispitivanje. “Sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu” (Lk 12,21). Osjeća se udobno i sretno poput onoga čovjeka koji je planirao graditi nove žitnice (Lk 12,16–21), a ako mu situacija postane teška, poznajući prečace za bijeg, kao što je učinio nepošteni upravitelj (Lk 16,1–8) koji je najavio buenosairesku filozofiju “budala je tko ne krade” (stih poznatog tanga). Korumpirani čovjek izgradio je samopoštovanje utemeljeno upravo na ovom tipu prevarantskog ponašanja; prolazi kroz život nepoštenim prečacima po cijenu vlastitoga i tuđega dostojanstva. Korumpirani čovjek ima izraz lica koji govori: nisam to bio ja, „lice sa svetačke sličice“, kako je govorila moja baka. Zaslužio bi doktorat honoris causa u društvenoj kozmetologiji. A najgore od svega je što na kraju u to povjeruje. I kako je teško da tu prodre proroštvo! Stoga, premda govorimo “grješnik da”, snažno viknimo: “ali korumpiran ne”.
Jedna od značajki korumpirana čovjeka nasuprot proroštvu izvjesni je kompleks neupitnosti. Na svaku se kritiku vrijeđa, diskreditira osobu ili instituciju koja je upućuje, čini tako da ukloni svaki moralni autoritet koji ga može kritizirati, pribjegava sofizmu i nominalističko-ideološkom ekvilibrizmu kako bi se opravdao, obezvrijedio druge i napadao uvredama one koji misle drukčije (usp. Iv 9,34). Korumpiran se čovjek obično nesvjesno proganja, a razdraženost koju u njemu izaziva to samoproganjanje toliko je jaka da je projicira na druge te iz osobe koja proganja samu sebe pretvara u progonitelja drugih. Sveti Luka prikazuje bijes ovakvih ljudi (usp. Lk 6,11), pred Isusovom proročkom istinom: “A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.” Proganjaju namećući režim terora svima koji im proturječe (usp. Iv 9,22) i osvećuju im se isključujući ih iz društvenoga života (usp. Iv 9,34–35). Boje se svjetla jer je njihova duša poprimila karakteristike kišne gliste: žive u mraku i pod zemljom.
(…)
Mogli bismo reći da se grijeh oprašta, a korupcija se ne može oprostiti. Jednostavno stoga što u temelju svakog koruptivnog ponašanja postoji zamor transcendencije: pred Bogom koji se ne umara opraštati korumpiran se čovjek uzdiže kao samodostatan u izražavanju svojega spasenja: umara se od traženja oprosta.
To bi bila prva karakteristična crta svake korupcije: imanencija. U korumpiranu čovjeku postoji temeljna samodostatnost koja započinje nesvjesno, a kasnije biva prihvaćena kao nešto najprirodnije. Ljudska samodostatnost nikada nije apstraktna. To je stav srca u odnosu prema blagu koje ga zavodi, umiruje i vara: “Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj” (Lk 12,19).
I na zanimljiv se način događa proturječje: samodostatan čovjek je uvijek – u dubini – rob toga blaga i, što je više rob, to je više nedostatan i pojačava iluziju samodostatnosti.
Tako se objašnjava zašto korupcija ne može ostati skrivena: neravnoteža između uvjerenja o samodostatnosti i činjenice da je rob blaga ne može se obuzdati. To je neravnoteža koja mora izići i, kao što se događa sa svim zatvorenim stvarima, vrije od želje da umakne od vlastitoga pritiska… te, kada iziđe, širi miris te zatvorenosti u sebe sama: zaudara. Da, korupcija vonja na trulež. Kada nešto počne zaudarati, to je zbog srca zatvorena i pritisnuta između vlastite imanentne samodostatnosti i stvarne nesposobnosti da bude samo sebi dovoljno; srce trulo od pretjerana prianjanja uz blago koje ga je osvojilo.
Korumpiran čovjek ne percipira svoju korupciju. Događa se isto što i sa zadahom: tko od njega pati, nije ga svjestan. Drugi osjećaju i trebaju mu ukazati na njega. Isto tako korumpirani čovjek teško može izići iz svojega stanja zbog unutarnjega grizodušja. Moć mu je na tom području anestetizirana.
(…)
I stoga, više no oproštena, korupcija mora biti izliječena. Poput onih bolesti kojih se stidi, koje se pokušava prešutjeti, i skriva ih se sve dok njihovi simptomi ne postanu vidljivi… Tada se pojavljuje mogućnost izlječenja. Ne treba brkati korupciju s porocima (iako uska povezanost s njima vodi do toga da se pretvaraju u blago). Korumpiran čovjek uvijek pokušava održavati privid: Isus će nazvati obijeljenim grobovima jedan od najkorumpiranijih krugova toga vremena (usp. Mt 23,25–28). Korumpiran čovjek njegovat će, do u detalje, svoje dobre manire… kako bi na taj način mogao prikriti svoje loše navike.
U ponašanju korumpirana čovjeka bolesti će često djelovati kao određeni stil i, u najbolju ruku, izgledati kao slabosti ili slaba točka koju društvo relativno prihvaća ili opravdava.