www.polis.ba

Krštenje Gospodinovo | Što je i zašto Isusovo krštenje?

Prisjećajmo se češće činjenice svoga krštenja, činjenice da smo, uz svu svoju grešnost, Isusovom zaslugom otkupljeni i da smo Božja ljubljena djeca i onda kada griješimo; i onda kada se Božja odsutnost čini opipljivom

Mt 3,13-17

S današnjom nedjeljom, svetkovinom Krštenja Gospodina Isusa Krista, završava božićno vrijeme. Nakon došašća, božićnih blagdana, Nove godine, Bogojavljenja, zatvara se krug božićnih svetkovina i počinje vrijeme kroz godinu, tzv. normalno, svakodnevno vrijeme. I na početku ovog svakodnevnog vremena mi slavimo svetkovinu Krštenja Isusa Krista. Zašto?

Prije nego što pokušam odgovoriti zašto danas slavimo Krštenje Isusovo, čini mi se potrebnim pojasniti što mi to zapravo danas slavimo. Kako se, dakle, odigralo Isusovo krštenje? Ivan Krstitelj je bio rođak Isusa Krista. Već neko vrijeme Ivan propovijeda u pustinji. Glas o njemu brzo se pročuo i ljudi mu hrle u masama. No, ono što Ivan propovijeda nije nimalo umiljato i ugodno za uši, a još manje za srce. Ivan traži od ljudi obraćenje, pokoru, pokajanje. Ivan grmi, ne bira riječi da pokaže koliko su ljudi grešni i kako je hitno potrebno da se promijene. Ivanove riječi potresaju: oštre su poput mača i prodiru u čovjekovu dubinu. No, ipak, premda je Ivan tako strog ne odbija ljude od sebe. Naprotiv, dolaze mu u masama, priznaju svoje grijehe i uranjaju se u rijeku Jordan kako bi im se oprostili grijesi. Ivan je vjerodostojan: iza njegovih riječi stoji njegov život. I to traje danima: Ivan danima propovijeda i krsti. I onda iznenada pred njim staje Isus. Ivan je zbunjen, izvan sebe. Zašto?

Sve do tada Isus je bio posve nepoznat: proveo je 30 godina svog života u skrovitosti. Ni po čemu se nije izdvajao od svojih sumještana. No, Ivan je bio prorok te je znao kako je Isus itekako poseban, kako je neusporedivo veći od njega, kako mu nije dostojan zavezati ni remenje na sandalama. Zato ga Ivan i pita zašto je došao i kako ne priliči da ga on krsti. Naprotiv, „ja bih morao biti kršten od tebe, a ti dolaziš k meni“, kaže Ivan. I doista zašto je Isus, koji je bio bez grijeha, koji nije imao potrebu za pokorom i obraćenjem, došao na krštenje Ivanu? Zašto je Isus stao u red grešnika kada tu nikako ne pripada?

Isus nije došao na krštenje da mu se oproste grijesi, jer mu se nema šta oprostiti. Nije stao u kolonu grešnika da bi promijenio svoj život. Njegov dolazak na Jordan ima posve drugi smisao. Isus započinje svoje javno djelovanje i na početku toga želi i javno pokazati kako stvalja Boga na prvo mjesto, kako želi da s Bogom započne nešto što će biti jako teško ali i spasonosno za sve ljude: njegov put propovijedanja, pomaganja; put ljubavi koja će ga odvesti na križ za spasenje čovječanstva. Isus staje u red grešnika kako bi pokazao da Bog dolazi i tu: i među grešnike! Isus se ne stidi biti u društvu grešnika: to će toliko puta tijekom svog života ponoviti, sve do otvorene izjave kako nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika.

Što za nas danas znači činjenica da se Isus poistovjetio sa grešnicima? Prije svega to da za Boga nema odbačenih. Da za Boga nema toliko grešnih da ih on ne bi mogao ljubiti i pružiti im ruku. Istina, Bog neće na silu obratiti niti jednog grešnika, ali možemo biti sigurni da će im uvijek iznova ispružati ruku pomirenja. To znači da ne možemo pasti tako nisko, da ne možemo napraviti tako veliku glupost da bi za nas Božja ruka ostala nedohvatna. Jasno, uvijek i samo ako to hoćemo. Isusovo stajanje u red grešnika također znači da nas Bog razumije i onda kada griješimo. Da nas Bog ne prezire čak ni onda kada griješimo. Koliko mi još trebamo učiti od takve Božje ljubavi!

Nakon što je Isus kršten, evanđelje kaže kako su se otvorila nebesa i kako se začuo glas: „ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“. Ovaj se glas odnosi na Isusa, ali također na sve krštene, na sve ljude. Sa Isusovim krštenjem, s njegovim životom i smrću za druge (za sve ljude) na križu, s njegovim Uskrsnućem, imamo potvrdu kako smo mi (ti, ja, on, ona, ono) ljubljeni sinovi Božji. U sakramentu krštenja svima nam je potvrđeno da smo ljubljeni sinovi Božji. Od našeg krštenja prošlo je podosta vremena. Većina nas je bila djeca pa ga se i ne sjećamo. No, činjenicu da smo kršteni trebali bismo češće dozivati u pamet. Činjenicu da smo ljubljena djeca Božja. Vjerojatno nismo i nikada nećemo čuti izričit glas s neba poput Isusa, no ne bismo trebali zaboraviti kako ga ni Isus u teškim trenutcima nije čuo. Sjetite se samo njegove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu, njegovog krika na križu kada je i Bog šutio. I mi ćemo, poput Isusa, prolaziti kroz razne životne nedaće kada se čini da i Bog šuti i da nas je napustio. Ne bismo trebali ni tada, ma kako nam teško bilo, zaboraviti kako nismo od Boga napušteni i zaboravljeni, kako smo naprotiv njegovi ljubljeni sinovi i kćeri.

Neka nam, dragi vjernici, svetkovina Isusovog krštenja bude poticaj da i mi, poput Isusa, hrabro započnemo svoje javno i tajno djelovanje u još jednoj godini. Prisjećajmo se češće činjenice svoga krštenja, činjenice da smo, uz svu svoju grešnost, Isusovom zaslugom otkupljeni i da smo Božja ljubljena djeca i onda kada griješimo; i onda kada se Božja odsutnost čini opipljivom. Prisjećamo se krštenja i činimo više kako ono ne bi ostalo zabilježeno samo u crkvenim knjigama, nego u našim životima.


Stipo Kljajić, polis.ba