www.polis.ba

Pisma iz čaršije

Cijelu Bosnu i Hercegovinu osjetio sam kao ranu koja sporo zarasta. Takvom mi se čini i moja čaršija. Na ovom mjestu zavirit ću u njezinu prošlost i ispričati nekoliko priča. Neće to biti velike novinarske priče, da sam koju imao svakako bih je preporučio kolegi s početka teksta. Priželjkujem samo da budu ljekovite 

Pitao me nedavno kolega, radi za međunarodnu televizijsku kuću, ima li u mojoj čaršiji kakva dobra novinarska priča. Odavno nije bio u Srednjoj Bosni i htio bi doći, snimiti nešto. Posljednjih godina dosta vremena provodim dolje, znam za kojekakve priče, ali dobra novinarska priča…, kako god okrenem – nema. Nema ničeg što bi zainteresiralo široko gledateljstvo i opravdalo putni trošak, ničeg što bi se komentiralo, ničeg u društvenom i političkom smislu važnog za širu zajednicu. Kad koga u čaršiji pitaš šta ima, odgovorit će ti točno i precizno – evo, nema ništa. Da se nasloniš na zgradu bivše kafane ‘Centar’, da staviš kameru na stalak recimo oko sedam sati navečer i pustiš je da gleda niz ulicu, snimio bi pustoš, možda nekoliko automobila u prolazu. Da pođeš niz čaršiju, od džamije do crkve, oči bi ti bola naša priča bez priče. Kafići, slastičarne, dućani i zanatske radnje – sve je zatvoreno. Već u prvih nekoliko koraka od centra niz čaršiju primijetio bi da je izlog u prizemlju kuće s lijeve strane ceste zazidan. To je nekad bio “poslovni prostor na atraktivnoj lokaciji”. Komšija zatvorio i pretvorio ga u dnevnu sobu. Na zidu iznad prozora koji gledaju na ulicu još se nazire trag reklame iz boljih vremena: čevabdžinica. Da prohodaš, sam bi se uvjerio da kod nas ništa ne ide naprijed, da sve stoji, kao u Márquezovom Macondu, samo bez magije i čuda.

U glavama mnogih ljudi čaršija je podijeljena na gornju i donju. Gore oko gradske džamije je biva muslimansko, a dole oko crkve katoličko. Sve općinske funkcije podijeljene su po nacionalnom ključu. Bošnjaci su SDA, Hrvati su HDZ. Izvan ovog okvira žive izbjeglice u bolju prošlost. Oni se još uvijek bude na prvomajske uranke, druže se uz glazbenu kulisu sedamdesetih i osamdesetih, zajedno slave vjerske i druge praznike. S pozicija političke i društvene moći na takve ljude gleda se kao na budale, političke naivce ili izdajnike. Njihovo bosanstvo zaista se čini naivnim. Ono vjeruje da čovjek u isto vrijeme može biti i Bosanac i Hrvat, i Bosanac i Bošnjak, i Bosanac i Srbin. Ti naivni ljudi, to nisu ljudi izmišljeni za potrebe ovog teksta koji ne zna šta hoće. To su mi dobri poznanici i prijatelji. U svakoj ćeš čaršiji naći i jedno takvo društvo. Možda bi se o tome mogao napraviti televizijski prilog? O ljudima koji žive svoje živote u malim srednjobosanskim čaršijama i ništa im ne predstavlja što se onaj čovjek zove onako, a ovaj ovako. Šta bi nam takva novinarska priča rekla? Kome je do toga i kome to koristi u ovim vučjim vremenima?

Možda bi se o tome mogao napraviti televizijski prilog? O ljudima koji žive svoje živote u malim srednjobosanskim čaršijama i ništa im ne predstavlja što se onaj čovjek zove onako, a ovaj ovako. Šta bi nam takva novinarska priča rekla? Kome je do toga i kome to koristi u ovim vučjim vremenima?

Pet, šest bogatih obitelji drži cijelu čaršiju. Ostali se snalaze. Ako se ne snalaze – zna im se: ima Austrija, ima Njemačka… Odlazi se masovno. U školi je sve manje djece, cijela naselja su prazna. Zatvorene kapije, na prozorima povazdan spuštene roletne, kuće i dvorišta džaba kisnu. Tko nema posla radi na crno. Irgetuj, kradi šumu, švercaj aute, prodaji polovnu robu, sadi maline, idi u gljive, beri borovnice, bori se druže kako znaš i umiješ… Politika je rijetko kad predmet kafanskog razgovora. Točnije, razgovara se samo među svojima. Nas će nestat’, oni će nas preplavit, govore jedni. Oni Bosnu nikad nisu htjeli, govore drugi. Ako se javno “političi”, “političi” se na društvenim mrežama. Nerijetko se sitna i tiha ljudska pojava – koja kao sjena prolazi čaršijskim mahalama i sokacima i nikad drugom nije rekla ni “pomakni se malo tamo” – na Facebooku pretvara u gorljivog homo politicusa, neumoljivog i u pravilu nepismenog zastupnika nacionalnih interesa, u čovjeka koji izvor svakog zla vidi u drugom i drugačijem. I taj bi čovjek možda mogao biti “novinarska priča”? Zašto je ostao nepismen? Šta ga razdire i zašto je u stvarnom svijetu jedan, a u virtualnom posve drugi? Ima li lijeka za naš strah od drugoga i kako o tome razgovarati u kafani, među živim ljudima, jedni s drugima?

O “onom što je bilo” čaršija javno šuti kao da nikad nije bilo i kao da je bilo jučer. Nije joj to prva prošlost s kojom se nije suočila. Bilo je i ranije rata i onog poslije rata pa se isto ovako preduralo. O zločinima i krvnicima javno se ne raspravlja. Ima tko je za to zadužen. Je li ta šutnja zalog buduće mržnje – ne znam. Ljudi koji se bave suočavanjem s prošlošću tvrde da jeste. Da sam netko i nešto, kao što sam nitko i ništa, učinio bih da predstavnici stradalničkih udruga svih naroda svake godine idu jedni drugima, da zajedno odaju poštu svim žrtvama rata. Nedavno se nešto slično dogodilo u Trusini i Stupnom Dolu, mjestima zločina i stradanja. Bio sam tamo i cijelu Bosnu i Hercegovinu osjetio kao ranu koja sporo zarasta. Takvom mi se čini i moja čaršija. Na ovom mjestu zavirit ću u njezinu prošlost i ispričati nekoliko priča. Neće to biti velike novinarske priče, da sam koju imao svakako bih je preporučio kolegi s početka teksta. Priželjkujem samo da budu ljekovite.


Ladislav Tomičić, polis.ba