Paul M. Zulehner: Beznačajni Bog?

„Kad ništa ne nedostaje, gdje nedostaje Bog“ (Wenn nichts fehlt, wo Gott fehlt), naziv je knjige pastoralnog teologa Jana Loffelda koja je izazvala puno diskusije. U njoj se govori o „apateistima“ i „egalistima“ (oni kojima je svejedno, nap.prev.). Autor poseže za dvije riječi koje je skovao Tomáš Halík. Ovi ljudi niti pristaju uz Boga niti ga poriču, a nisu ni deisti tipa „ima nešto“. Prema tome apateisti ne vjeruju u ništa, pa s obzirom na Boga njeguju vedru apatiju s kojom mogu vrlo dobro živjeti – bez tuge, boli i praznine.

Na poslanje pastoralne teologije spada istraživati i tumačiti razvoj religiozne dimenzije kulture. Razvoji se mogu različito interpretirati. Mnoga dugoročna istraživanja za Europu ili pak Austriju pokazuju značajnu transformaciju. Većina tumačenja temelji se na podacima. Druga ne uzimaju tako strogo empirijske rezultate, nego preferiraju neki veliki koncept, koji živi od dediferencijacije kompleksnih rezultata. Često se prepoznaje neki trend, iako je malo što tako nesigurno kao istraživanje trenda, osobito ako se tiče budućnosti.

Kao netko, tko je radio s Peterom L. Bergerom i Thomasom Luckmannom, znam primjerice kako su krhke pretpostavke o sekulariziranju. Ide li Europa u tom pravcu? Pri tome u Europu doseljava prosperitetni islam, u procvatu su pravoslavne i grko-katoličke zajednice. Čak ni Europska studija o vrijednostima ne potvrđuje jedinstveni razvoj prema sekularnoj Europi (što god značilo sekularno ili sekularizirano). Prema Studiji gotovo dvije trećine ljudi u Europi vjeruju u Boga, mnogima su važni rituali u životnim prekretnicama. Naravno, krajnje su različiti razvoji u konfesionalno obilježenim krajevima Europe. Moderni protestantizam Sjeverne Europe ili Engleske je najistaknutija žrtva moderne. Sasvim drukčije je s više predmodernim pravoslavljem u Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Moldaviji. Čini se da se katoličke kulture nalaze u sredini razvoja. K tomu pridolaze dakako i kulture koje postaju ateističke, koje imaju vlastitu svjetonazorsku povijest.

Sociolozi znanja Berger i Luckmann polaze od toga da u europskim kulturama postoji promjena from fate to choice (od sudbine prema izboru). Ako je religija u Europi stoljećima bila neminovna sudbina i formirala ovu vrstu sociokulturne samorazumljivosti („svoje dijete se krsti“), danas ljudi mogu birati sve, samo ne da li žele birati. Prevladava prisila na „herezu“ (grčka riječ hereza znači izbor, izabiranje, nap. prev.), na izbor. Pri tome je prema Paulu Watzlawicku i neizbor već neki izbor. Ljudi poništavaju izbor religije, sami sebi biraju, čak doziraju svoj odnos prema organiziranim religijama, komponiraju svoju vlastitu religijsku glazbu, pri čemu između religijskih pasaža često mogu biti upadljivo duge stanke. U empirijskim studijama pravi se razlika između dwellers i seekers (Charles Taylor); belonging i believing (Grace Davie) se tipološki kombiniraju. Ovime, međutim, nisu nipošto obuhvaćeni svi šaroliki tipovi.

Sve ovo stavlja solidno istraživanje religije pred gotovo nerješive izazove. Jesu li u takvim vremenima uopće od koristi naslijeđene istraživačke hipoteze skupa s instrumentarijem pitanja koji od njih polazi? Postoje li dovoljno kvalitetna istraživanja? Kako je s dugoročnim studijama? Prave li se istraživanja koja kroz desetljeća prate biografije?

Ne „trebam“ Boga

Jan Loffeld smatra: Tip ravnodušnih, apateista ili egalista je sve dominantniji, on se u europskim kulturama nezaustavljivo širi i čini beznačajnim sve druge religijsko-crkvene tipove. Zajedno s Peterom L. Bergerom kudikamo više šanse dao bih religijskom pluralizmu. Ali pokušajmo poći od hipoteze da će Europa sutra doista biti „apateistička“.

Sa zapanjujućim čuđenjem se zapaža da ravnodušnima u njihovom životu ide sasvim dobro bez Boga. Njima ništa ne „nedostaje“, kad nedostaje Bog! Mene opet iznenađuje mišljenje da se Bog može „upotrijebiti“ za dobar život. Jednom sam pred maturanticama i maturantima kratko ogovorio na pitanje za što – kao vjernik i stručnjak za Boga – trebam Boga: „Ne trebam Boga, jer on se ne može ni zašto upotrijebiti.“ Bog nije upotrebljivi bog. Za njega važi: „a rose is a rose, is a rose“.

I ako već „trebati“: pokretu, koji je Isus potaknuo, također nije stalo da ljudi trebaju Boga, nego da obratno Bog u svojoj strasti za svijet (Jl 2,18) treba ljude da bi se na zemlji stvari odvijale „nebeskije“: više istine, više pravednosti, više ljubavi, više mira i slobode.

Sociološko istraživanje religije metodološki ne može uopće drukčije nego pitati o ulogama Boga za život i suživot ljudi, dakle o Božjoj korisnosti. Tip religiozno ravnodušnih kreće se u okvirima ove sociološke logike: ne manje, ali ni više.

Ne prerano prestati s pitanjima

Nakon predstavljenih dramatičnih rezultata pristašama Boga i njihovim zajednicama se kao savjet daje praktično-teološko ohrabrenje: trebaju se pomiriti s iritantnim rezultatima, čak ih poduprijeti, i usprkos njima ustrajno svjedočiti svoje pristajanje uz Boga.

Možda se ipak uopće ne trebamo pomiriti s religijsko-sociološkim rezultatom, barem ne dok ga teološki ne ispitamo. Tomáš Halík je u svojoj vjerojatno najboljoj knjizi „Strpljenje s Bogom. Pripovijest o Zakeju danas“ formulirao poticajno pitanje nije li „osnovna pogreška“ ateista to što su prerano prestali s pitanjima. Možda se s njime može sada pitati (vjerojatno i njega samoga): s obzirom na konstatirano „apateiziranje“ kultura nije li praktična teologija prerano prestala teološki propitivati.

Pokušat ću ovdje na ovom putu učiniti nekoliko opreznih koraka. Odatle će kao nusproizvod proizići dijalektički obrat: Ne mora uvijek praktična teologija učiti od društvenih znanosti, nego učenje bi moglo nekad ići i u drugom smjeru. Teologija bi mogla stvoriti neslućene sociološke hipoteze.

Djela apostolska govore o prodavačici grimiza iz maloazijskog grada Tijatire, koja je čula Pavlovu propovijed. O njoj se veli: „Gospodin joj otvori srce, te je ona pozorno sasluša što je Pavao govorio“ (Dj 16,14). Bi li ostala apateistikinja, da Bog nije svojom milošću prethodio djelovanju propovjednika?

A ako će naše europske kulture doista biti sve više „apateističke“ – što bi to značilo s obzirom na prethodnu Božju milost? Je li Bog prestao otvarati srca naših suvremenika? Je li ih on čak „zatvorio“, „otvrdnuo“, kako se to veli za Faraona (Izl 7ss) u Starom zavjetu? Nikakvo pastoralno djelovanje, koliko god angažirano, ne može zamijeniti otvaranje srca, a da se neizmjerno ne preoptereti.

Ili je problem u tome što je kultura postala bučna, kako se žalio Benedikt XVI.? Jesu li ljudi toliko „opijeni“ da, oglušivši za Boga, više ne čuju tihu Božju glazbu? Nije li, međutim, i ovo tumačenje netočno? Ako je slušna moć srca suvremenih ljudi oslabjela za Božju glazbu, jer je kultura preglasna: Zar onda Bog ne bi jednostavno mogao glasnije svirati?

Bog stanuje u svakom čovjeku

Terezija Avilska u svom duhovnom remek-djelu „Zamak duše“ (1577) piše da duša svakog čovjeka ima više stanova. U sasvim unutarnjem stanuje sam Bog. I to u svakom čovjeku: u tražiteljima Boga, štovateljima Boga, sumnjivcima, ali i u ateistima i ravnodušnima. Kad Charles Taylor pristalice Boga dosljedno naziva dwellers – zar ne bi teološki gledano bilo isto tako primjereno reći za Boga da je  dweller u svakom čovjeku? Mistici predstavljaju ono što se jedva pojavljuje u tipovima istraživanja religije i njegovim galerijama slika Boga u modernim kulturama: panenteiste. Kroz creatio continua Bog svako stvorenje održava na životu, prati život svakog čovjeka i čini se čujnim, veli Terezija, po „tihom zviždanju“.

Hildegarda iz Bingena u svojim vizijama vidi stoga sve stvorenje i njegov razvoj u božanskoj vatrenoj utrobi: Bog dalje rađa stvorenje.

Ono što je Terezija Avilska naslutila o pojedinom čovjeku, nalazi se analogno stoljećima kasnije u grandioznom nacrtu evolucije Pierrea Teilharda de Chardina. Prema Knjizi Postanka Božji Duh ljubavi je u početku lebdio nad prazninom (tohuvabohu – Post 1) i otada evolucija – tako veli ovaj isusovac koji nažalost još nije crkveno rehabilitiran – ide naprijed, sve dok na kraju vremena ne dostigne završnu točku „Omega“.

Ako slijedim takva razmišljanja, onda iz pretpostavke da je naša kultura „apateistična“ proizlaze daljnja teološka pitanja. S jedne strane je teološki dobro obrazloženo prihvatiti da Bog i danas neprestance djeluje i da nije neaktivan. S duge strane čini se da kod jednog (rastućeg?) djela stanovništva u nekim dijelovima Europe (više) ne postoji sposobnost za zapažanje Boga i njegovog stvaralačko-evolucijskog djelovanja. Ako se zajedno prihvate prisutnost i nezapažanje, onda se odatle može zaključiti da se Bog takoreći skriva, „sklanja“. Iz toga bi moglo nastati novo sociološko istraživanje religije. Ono bi pokušavalo otkrivati Božja skloništa u životu i suživotu današnjih ljudi. Otuda se za djelovanje Crkve može postaviti pitanje kako bi se moglo istaknuti ovo blago „Božjeg pojavljivanja“. Naglasak pastoralnog djelovanja bi se premjestio od pastorala ekleziocentričnog uvoza Boga na pastoral otkrivanja Boga.

Za takva pitanja nalazim mnoge poveznice u modernoj mistici i poeziji. Mistik iz Novog Meksika (New Mexico), Richard Rohr, misli da se Bog danas ponajprije skriva ondje gdje se događa great love and great suffering (velika ljubav i velika patnja). Johathan Wittenberg, rabin North London New Synagoge, sudjelovao je u ekumenskom bogoslužju u Babi Yar kod Kijeva. Tamo su nacistički krvnici u dvije noći pobili preko trideset tisuća Židova. Gdje ostaje Bog u ovom besmislenom ratu, pita gledajući grko-katoličkog biskupa iz Kijeva. Njegov odgovor: Je li Bog mogao biti skriven u ruskom vojniku, koji se bori u ukrajinskom rovu? Za Majku Terezu iz Kalkute umirući na ulicama su bili Božja skrovišta. Kad je Nick Cave u nesreći izgubio svoja dva sina, zapao je u depresivnu tugu i bio duboko razočaran što su crkve prazne i nisu mjesta za usmjeravanje.

Otkrivati Božja skrovišta

Ciriški pjesnik i reformirani pastor Kurt Marti nastavljajući se na Kuran („Doista, stvaramo čovjeka, i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer mi smo mu bliži od vratne žile kucavice“ (Sura 50,16) napisao je sljedeću pjesmu:

veliki maleni bog

veliki bog:
nama bliži
od kože
il kucavice žile
na vratu
manji
od srčanog mišića
često ošit:
preblizu
premalen
čemu da te tražimo?
mi
tvoja skrovišta

Metodološka provokacija za istraživanje religije bila bi u tome da razvije instrumente za otkrivanje takvih Božjih skrovišta i traži Božje pojavljivanje kao i pojavu neobične zemlje. Valja računati s iznenađenjima. Takvo teološki nadahnuto istraživanje religije bi relativiziralo i diferenciralo neke sadašnje pretpostavke istraživanja.

Za to ipak često nedostaju jezik i slike: i apateistima i onima koji ih istražuju. Osim toga nedostaje strpljenja u istraživanju biografija. Moraju se uključiti i snovi ljudi. Posebno bi iskustva great love and great suffering mogla biti plodna područja istraživanja. Je li to možda razlog zašto čak ateisti i ravnodušni žele rituale upravo uz životne prekretnice, koje se doživljavaju kao događaji zgusnutog života: u slučaju nužde traže ih na slobodnom tržištu rituala, jer crkve „pedagogiziraju“ rituale za širenje svog navještaja Boga.

Pitanje ne prestaje: Može li se doista biti „apateističan“ u potresnom patosu ljubavi i patnje? Nije li apateizam možda simptom kulturnog osiromašenja empatijom? Ako je J. B. Metz bio u pravu onda onaj tko je zaboravio Boga postaje neosjetljiv za patnju i obratno: Jer riječ je o jednoj te istoj sposobnosti patnje, o istoj strasti koja stvara patnju.

Takva razmišljanja su korisna i za pastoralno djelovanje. Potrebno je mistagoško umijeće da podrži „Božje pojavljivanje“, sada u smislu istupanja Boga iz njegovih skrovišta. Pitanje je bi li s prethodnom Božjom milošću mogao i na koji način skroviti Bog „istupiti“, odnosno biti zapažen u životu nekog apateista.

Pri tome smatram s Ernestom Hemingwayem, koji u svom bestseleru „Kome zvono zvoni“ (1940) u usta majke mlade žene, koja voli vojnika, stavlja riječi: „Samo se triput u životu potrese zemlja!“ Ili teološki ponovno formulirano: Da Bog čini to da se u životu ljubavnika i patnika nepredviđeno, slobodno i iznenađujuće on začuje barem triput u životu, eventualno tek u ljubavnoj pjesmi na samrti. I u životu apateista. Why not?

---

Autor: Paul M. Zulehner; izvor: herder.de/communio; prijevod: Miro Jelečević, polis.ba

---