IV. korizmena nedjelja| Isus prima grešnike, i blaguje s nama

Lk 15,1-3.11-32: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Današnje Evanđelje donosi nam jednu od najljepših i najdirljivijih prispodoba koju nam Isus ostavlja – prispodobu o milosrdnom ocu i dvojici sinova. Ovaj tekst nije samo priča o izgubljenom i pronađenom sinu, nego i poziv na preispitivanje našeg odnosa prema Bogu i jednih prema drugima. Ovu prispodobu Isus izgovara nakon što su mu farizeji i pismoznanci prigovarali i mrmljali jer „prima grešnike, i blaguje s njima“ (Lk 15,2). Kritiziraju Isusa zbog njegovog ponašanja prema grešnicima – ne samo da ih prihvaća, nego čak i jede s njima, što znači zajedništvo i dijeljenje života. Na tu kritiku Isus odgovara s tri prispodobe. Prvu poznajemo – to je prispodoba o dobrom pastiru i izgubljenoj ovci, druga je o brižnoj ženi i izgubljenoj drahmi, a treća, koja je predmet današnje liturgije, poznata je kao prispodoba o milosrdnom ocu i izgubljenim sinovima.

Isus nam u ovoj prispodobi pokazuje Boga kao Oca koji nije vođen pravilima stroge pravde, nego neizmjernom ljubavlju i milosrđem.

Mladi sin, koji traži svoj dio baštine i odlazi u daleki svijet, simbolizira čovjeka koji misli da može sam, da mu zajednica i obitelj nisu potrebni ili mu oni „idu na živce“. Ovaj sin uvijek djeluje isključivo iz vlastitog interesa. Njegov interes određuje način na koji živi i razmišlja. Zbog interesa je napustio očevu kuću, a sada, ne iz kajanja, nego iz interesa, želi se vratiti.

Mladić iz prispodobe traži svoje nasljedstvo i odlazi u daleku zemlju, trošeći sve što ima. Ovdje ne govorimo samo o materijalnim dobrima, već i o odnosima, o ljubavi, o osjećaju pripadnosti. Koliko često i sami činimo isto? Koliko se puta udaljavamo jedni od drugih, tražeći sreću u iluziji neovisnosti i osobne slobode, a pritom gubimo ono što je doista važno – ljubav, zajedništvo i dom?

U suvremenom individualiziranom društvu, u kojem su drugi individua a ne osoba, sve je više onih koji se olako odriču obitelji, prijatelja, čak i same potrebe za zajedništvom. Ljudi biraju lagodniji život, izbjegavajući odgovornost, darivanje i požrtvovnost, a mnogi stariji i nemoćni ostaju napušteni jer ih se društvo, pa čak i vlastite obitelji, odriču. Kao da je briga jednih za druge postala teret, umjesto blagoslov. No, Isus nas poziva na nešto sasvim suprotno – na povratak obitelji, na obnovu odnosa, na ljubav koja ne postavlja uvjete.

Ali srce ove priče nije samo povratak izgubljenog sina, već način na koji ga otac prima. Očekivali bismo da će ga kazniti, prekoriti, postaviti mu uvjete. No, umjesto toga, otac ga grli, ljubi i slavi njegov povratak. „Potrča mu ususret.“ Ova rečenica iznenađuje. U istočnjačkom svijetu, gdje je tempo života sporiji i smireniji, trčanje se smatralo nečasnim. Roditelj nikada ne bi trčao prema djetetu, obično bi dijete trčalo prema roditelju. No ovdje otac trči sinu ususret. Ne čeka ga uvrijeđen i hladan, tražeći ispriku, nego mu trči u zagrljaj. Za oca je važnije vratiti čast sinu nego čuvati vlastitu čast. Otac se „ponižava“ kako bi sinu vratio dostojanstvo. Štoviše, „baci mu se oko vrata“.

Sin je bio čuvar svinja, dakle obredno nečist, ali otac ga ne tjera na čišćenje – sam preuzima njegovu nečistoću, grleći ga. Očevu želju da sina učini čistim nadmašuje svaka briga o vlastitoj čistoći. „I poljubi ga“. Zašto evanđelist koristi ovaj izraz? Ovaj poljubac podsjeća na veliko pomirenje u Knjizi Postanka (Post 33), kada Ezav oprašta Jakovu, koji mu je prijevarom oteo baštinu. Ezav „mu potrča u susret, zagrli ga, baci mu se oko vrata i poljubi ga.“ Poljubac označava oprost. Ono što je ovdje zapanjujuće jest da otac oprašta sinu prije nego što mu sin uopće zatraži oproštenje (Alberto Maggi). Sin ne treba moliti oprost – otac mu ga već daje. Ovakav je naš Bog – Bog koji ne broji naše pogreške, nego gleda na naš potencijal za ljubav i promjenu.

S druge strane, stariji sin ostaje izvan slavlja, ogorčen i ljut. On ne može prihvatiti bratov povratak jer je njegovo srce zatvoreno u logiku zasluga i pravednosti. Koliko često i mi, u našem društvu, zauzimamo stav starijeg sina? Koliko puta nismo spremni oprostiti onima koji su pogriješili, koji su otišli, koji su drugačiji? U našoj zemlji, još uvijek opterećenoj podjelama, Isus nas poziva na nešto novo – da se ne zatvaramo u vlastite krugove, nego da budemo spremni na pomirenje.

Poruka ove prispodobe posebno je važna za nas danas. U BiH živimo s mnogo rana prošlosti, s podjelama koje nas sprečavaju da se doista susretnemo jedni s drugima. Isus nam pokazuje da ne postoji grijeh, nepravda ni udaljenost koja može biti veća od Očeve ljubavi. Milosrdni otac nas poziva da budemo ljudi otvorenih ruku, ljudi koji ne postavljaju uvjete za prihvaćanje drugih.

Zato se zapitajmo danas: jesam li poput mlađeg sina, koji traži slobodu, ali zaboravlja na vrijednost zajedništva? Jesam li poput starijeg sina, koji se zatvara u vlastitu pravednost i odbija prihvatiti bratov povratak? Ili ću poput Oca, s ljubavlju prihvatiti one koji se vraćaju, bez predbacivanja i osude?

Neka nas Gospodin oslobodi straha od drugoga i podijeljenosti koje nas sputavaju, i neka nas nauči širiti ruke kao milosrdni otac, da bismo i sami bili oruđe Božje ljubavi i mira u ovome svijetu.

Laetare. Blago nama jer Isus prima grešnike, i blaguje s nama.

Branko Jurić, polis.ba