Ivan Lovrenović: Bosna je zemlja kao stvorena za viziju Franje iz Asiza

Nastavljajući seriju intervjua o sv. Franji Asiškom i franjevcima u Bosni, povodom 800. obljetnice smrti svetog Franje, koju ćemo obilježiti 3. listopada, razgovarali smo s bosanskohercegovačkim i hrvatskim književnikom Ivanom Lovrenovićem, jednim od najvažnijih suvremenih poznavatelja bosanske povijesti, kulture i književnosti. Lovrenović se desetljećima bavi djelom i nasljeđem bosanskih franjevaca, njihovim mjestom u povijesti Bosne te osobito njihovim doprinosom očuvanju kulturnog i književnog identiteta zemlje. O franjevcima nije pisao samo kao o povijesnom fenomenu, nego ih je promatrao u širem kontekstu bosanskohercegovačkog društva i njegova višestoljetnog kulturnog i duhovnog iskustva.

Vi ste desetljećima jedan od najupornijih istraživača, tumača i književnih svjedoka franjevačke Bosne. Kada danas, nakon svega što ste o njima pročitali i napisali, gledate bosanske franjevce, što Vam se čini da je njihova najvažnija povijesna uloga u Bosni?

Vjernički odgovor glasio bi: sačuvali katoličku vjeru i Crkvu. Nacionalni odgovor bi glasio: sačuvali narod (hrvatski). Nije pogrešan ni jedan ni drugi, jedan se u drugi slivaju, ali pri današnjem duhovnom i političkom stanju, i vjere i naroda, nameće se skeptično pitanje: kakva je vrijednost sačuvanoga, kad je i jednomu i drugomu, i vjeri i narodu, ispražnjen sadržaj duše za ljubav praznine identiteta? Neodvojiva od obaju ovih odgovora, ali s drukčije postavljenim akcentom, jest perspektiva koja me je oduvijek najviše okupirala, a iz koje se o prisutnosti i djelovanju franjevaca i franjevaštva može govoriti kao o prisutnosti i djelovanju jedne od triju civilizacijskih dimenzija koje se u Bosni dodiruju, bez kojih ona povijesno i kulturno ne bi bila onakva kakvu je prepoznajemo kroz cijelu prošlost, a i danas. Strogo gledano, kao otklon od crkvene norme i kanona, oblik djelovanja franjevaca u Bosni je povijesni relikt, survival, pa taj oblik već samim svojim vitalitetom i održavanjem kao da svjedoči o razlogu i smislu svojega biti u zemlji svojega poslanja. Stalno među ljudima, oblijećući svoju zemlju uzduž i poprijeko, franjevci su je upoznavali dublje i bolje od ikoga u svojemu vremenu, stapajući se s njezinom topografijom i geografijom, intimizirajući se s njezinim pejsažima, s njezinim selima i gradovima, putovima i bespućima, pitominama i divljinama – s njezinim miljem i s njezinom surovošću. Sastavni dio tog iskustva je i umijeće života među drugima, s drugima. To teško ali obavezujuće umijeće često traži da budeš bolji od sebe samoga, i ono je franjevcima svakodnevni ispit i inspiracija. Ispit koji se ne sprema iz knjiga, inspiracija koja se doživljuje i ostvaruje – ili ne doživljuje i ne ostvaruje – individualno, izvan normiranih oblika ponašanja. Zahvaljujući toj crti, duboko položenoj u socijalno-moralnu potku franjevačkoga života u Bosni, u svakoj generaciji je bilo, ima i danas, pojedinaca koji na svoju okolinu djeluju svjetioničkim smislom.

U jednom ste razgovoru rekli da su franjevci u Vašem doživljaju Bosne „sol te zemlje i njezine povijesti“, ali ste odmah dodali da to nije idealizacija ni patetizacija. Što ste kroz godine istraživanja otkrili o franjevcima što ruši onu idealiziranu sliku o njima?

Otkako sam se susreo s tim svijetom, nije me prestao obuzimati: ni davno, na početku, kada sam ga idealizirao, ni danas, kad mi je blizu kraj, i kada ga ne idealiziram a utoliko više i bolje uviđam njegovu oporu veličinu. Da su bosanski fratri „krvavi ispod kože“, uočeno je i rečeno davno, a to nije rečeno od njihovoga neprijatelja nego od njihovoga vrućeg apologeta. Na višestoljetnoj pozornici fratarske povijesti u Bosni vidik je nizak, tijesan, zatvoren; jednako vidik svakodnevnice kao i vidik pripovijedanja o njoj. Ta je svakodnevnica puna nepogoda i sudara različitih vrsta, sukoba oko različitih interesa – izvana i iznutra. Nerijetko se i sama crkvena vlast pojavljuje kao nasilnik sa svojim odlukama i uredbama za bosanske fratre nepogodnim i nepravednim, ali ni to nije sve, jer ima epizoda u kojima se i fratarski milje sam u sebi dijeli na ljuto zavađene i međusobno istrebiteljske tabore. Kad te događaje nazivam epizodama, to je eufemizam; njihova repetitivnost do dana današnjega ukazuje na to da su prije zakonomjerni nego sporadični. I treća vrsta unutarnje nepogodeprovlači se kroz povijest franjevačke zajednice u Bosni: sukob između autoritarizma redovničke vlasti i emancipiranoga pojedinca. To me je uvijek najviše zanimalo – ljudi, pojedinci, sa svojim karakterima, historijama, sudbinama, sa svojim poduzećima i svojim klonućima – sve to u dvostrukom borenju (po tom starom fratarskom izrazu): sa sobom, i sa svojom redodržavom, „majkom provincijom“, koja u tom odnosu često zna biti gruba i nemilosna maćeha. Kao svaka vlast i država, uostalom. Napokon, franjevačka zajednica je u određenom smislu socijalno diversificirano društvo, pa u njoj postoji i „klasna“ napetost između viđenih članova („redodržavnika“, samostanskih uglednika, akademskih djelatnika), te „terenskih radnika“, pastoralaca u zabačenim mjestima i surovim gorskim krajevima.

Započinjući pokret manje braće na početku XIII stoljeća, Franjo iz Asiza nije znao za Bosnu. Ali, cijelo duhovno i povijesno iskustvo franjevaštva u Bosni, ta duga historija sraslosti s ljudima, sa zemljom, kakva možda ne postoji nigdje drugdje na mapi franjevačkoga pokreta, kao da hoće reći: za Franjinu viziju ova je zemlja bila kao stvorena. Sva stvarnost bosanskoga franjevaštva kao da je stala u misao-sliku Rogera Bacona: ‘Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva’

Kada govorimo o sv. Franji, često ga zamišljamo kroz siromaštvo, mir, ljubav prema stvorenome svijetu i blizinu marginaliziranima. Ali iz Vašeg dugog proučavanja bosanskih franjevaca vidljivo je da je franjevačka tradicija u Bosni bila i usko vezana uz jezik, knjigu, školu, narod, zemlju i svakodnevni život. Koliko je ono što nazivamo „franjevačkim duhom Bosne“ doista proizašlo iz samoga sv. Franje, a koliko je oblikovano posebnim bosanskim povijesnim iskustvom?

Započinjući pokret manje braće na početku XIII stoljeća, Franjo iz Asiza nije znao za Bosnu. Ali, cijelo duhovno i povijesno iskustvo franjevaštva u Bosni, ta duga historija sraslosti s ljudima, sa zemljom, kakva možda ne postoji nigdje drugdje na mapi franjevačkoga pokreta, kao da hoće reći: za Franjinu viziju ova je zemlja bila kao stvorena. Sva stvarnost bosanskoga franjevaštva kao da je stala u misao-sliku Rogera Bacona: „Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva“. Osjećaj smisla i uputu za djelovanje bosanski franjevac dobiva odozdo, iz života, iz potrebe tih ljudi kojima je dan, takav kakav je, i koji su mu dani, takvi kakvi su. To je nametalo motiv i potrebu da se djeluje integralno u podmirivanju svih briga i potreba – od duhovnih do profanih, od religioznih do svjetovnih, egzistencijalnih. Iz toga je nastalo i ono što, u figuri slovo-pismo-tekst-knjiga-štampa, predstavlja neprocjenjiv aspekt fratarskog doprinosa uljuđenju svojega svijeta; doprinosa što ga zovemo kulturom/civilizacijom. Istančani znalac književnosti, evropskih i naših, profesor Midhat Begić, recimo, drži Matiju Divkovića za „utemeljitelja kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“, suvremeni madžarski povjesničar Antal Molnár napisat će da su franjevci u svojim knjigama „pružili vjernicima vjersku kulturu uzdignutu do europskih standarda“, profesor Zdenko Lešić utvrdio je da je Ivan Frano Jukić začetnik umjetničke novele u bosanskoj književnosti. A Filip Lastrić autor je grandioznoga, do danas neprocijenjenog i neobjavljenog propovjedničkoga (pripovjedačkog) opusa.

I na kraju bih Vas pitao nešto možda osobnije. Nakon svega što ste napisali o Bosni i bosanskim franjevcima, što mislite da je danas ostalo od one Bosne koju su franjevci stoljećima nosili u svojim knjigama, kronikama, propovijedima i svakodnevnom životu? I postoji li još nešto u toj tradiciji što bi današnji franjevac mogao ponovno otkriti kao vlastiti poziv, a ne samo kao dio svoje povijesti?

Ako je u etičkoj i duhovnoj baštini Franje iz Asiza išta neumrlo, išta što čovjeka – pa i franjevca – može taknuti i potaknuti, sve do one preobraženosti kakva je kao grom pogodila Franju u susretu s gubavcem, to je radikalna otvorenost. Ne otvorenost prema svojemu srodniku, prema svojemu suvjerniku, prema svojemu sunarodniku (po uskogrudnomu tumačenju augustinsko-tomističke formule ordo amoris kakvo danas čujemo od tupo-mrkih američkih kršćanskih političara, a nije strano ni mnogima u našem, hrvatsko-katoličkom svijetu), nego – bezuvjetno prihvaćanje ljudske osobe kao takve. Nemoguće? Da, ali jedino vrijedno težnje. A u Bosni se o tome radi svaki dan i svaki čas, kod svakoga izlaska među ljude.

Ragovarao: Ivan Tučić