Franjo Asiški – uvijek manji brat

Da je živ, Franjo Asiški bi se pobunio što se o njemu pohvalno govori i piše. Odbacio bi svako divljenje i veličanje. I onaj najuzvišeniji naslov koji su mu pripisali – «drugi Krist», vjerojatno bi bez ikakve zadrške odgurnuo od sebe i žestoko bi ukorio onoga tko ga uspoređuje s Neusporedivim. Ništa Franjo nije toliko prezirao kao zavodljivi kult ličnosti, a ništa tako nije želio kao doslovno nasljedovati poniznoga i siromašnoga Isusa te poklanjati drugima milosni dar koji je nezasluženo dobio: otkriće da je Isus smisao njegov životni.

Franjevci su Franju nazvali «forma minorum», uzorom, modelom kako živjeti kao manji brat. Franjo, međutim, nadahnjuje ne samo fratre i kršćane, nego, rekli bismo, sve koji traže više, koji od sebe hoće učiniti cjelovitije ljude. Odmah treba reći da Franjino usavršavanje ne ide prema višem, nego u paradoksalnom smislu prema manjem: tražio je kako biti što manji brat.

Ako bismo iznova pokušali označiti tko je homo sapiens, zacijelo bismo mogli kazati da je tražitelj. Jedna od konstanti svih zapadnih mišljenja jest Augustinova ispovijest da je nemirno ljudsko srce dok se ne smiri u Bogu. U prijašnja su vremena filozofi i teolozi, vjeroučitelji i odgojitelji rado govorili da je čovjek pitalačko biće, da ga tjera metafizički nemir. Time su htjeli potaknuti čovjeka pojedinca, posebno mladoga, da prihvati svoju ljudsku uvjetovanost: da je konačan, da ne zna sve i da je obvezan da na temeljna pitanja života odgovori osobno, da samostalno traži i nalazi cilj i put svojega života.

Danas se ne govori toliko da je čovjek pitalac, tražitelj, nego potrošač. Kao da mu je dostupno sve saznati ili kupiti. Pa ipak, čovjek nije prestao biti tajna. Glavna pitanja potisnuo je brzinom i zauzetošću, još više, zadovoljava se najčešće jeftinim, površnim odgovorima, poluodgovorima čak i zabludama serviranim sa strane, od drugih. Usvajaju se odgovori s «javnih servisa», estrade i privilegiranih medija. Često današnji čovjek koristi odgovore za koje uopće nije postavio pitanja, kao što koristi i bezbroj drugih stvari za koje nema istinsku potrebu. Kriza teologije i nabujalost vanjskog manifestiranja vjere dobrim dijelom je pokazatelj da se i u području religije vjernici ne pitaju o svojoj vjeri, nego prihvaćaju gotove odgovore. U malenoga broja ljudi vjera je izraz osobnoga uvjerenja, a ne samo pripadanja. Pitanja i dileme u vjeri smatraju se sumnjivima, čak opasnima, a one koji postavljaju pitanja, rado se proglašava smutljivcima, sumnjivima, čak nevjernicima.

S druge strane, svi istinski sveci ljudi su pitanja, dilema i dugih traženja. I Franjo Asiški. Prestane li čovjek tražiti, i to ono više i bolje, cjelovitije i smislenije, možda će materijalno dobro živjeti, ali će duhom odumrijeti. Kada govorimo o pitanjima i traženjima, nije riječ o nekoj apsolutnoj nesigurnosti, o zagovaranju vjerskog kukavičluka i moralnog kolebanja, nego o životnom procesu i putu u kojem, kad se nađe smisao života, životna istina, kad se otkrije osoba života bez koje život više ne bi imao pravi smisao, tada ne prestaje traženje, nego tek tada se traži kako još bliže doći k istini, k spasiteljskoj osobi u koju se povjerovalo i kako to svoje «blago» podijeliti s drugima, kako i druge učiniti radosnima.

U traganju je prošao život Franje Asiškog. I nakon 800 godina s nesmanjenom jačinom nadahnjuje ljude baš tim svojim ljudskim putom traženja. Franjo je brat kršćanima baš zato što traži kako se najbolje suobličiti s Isusom. Brat je svima jer je tražio kako se najljudskije odnositi prema ljudima, i neprijateljima, svima koji su u potrazi za smislom, za srećom, za spasenjem, da kažemo vjerničkim jezikom. A kojim je ljudima Isus došao ako ne onima koji su bili grešni i izgubljeni, koji su tražili ono jedno, ono najvažnije, Spokoj koji ih transcendira, koji nadilazi i otkupljuje sve njihove uspjehe i moći, ali i grijehe i nemoći, poraze i rane, gubitke i zakazivanja, svu ljudsku mržnju i nasilje.

Franjo se pita

Franjo dakle uvijek iznova oduševljava svojim nemirnim traženjem koje, pogotovo s naše vremenske distance, izgleda legendarno, nestvarno i idealizirano, čak izmišljeno. Ipak, i kada ne možemo razlučiti gdje završava povijesna činjenica a počinje narativna imaginacija, svjesni smo kako smo bića snova i bajki, legendi i anegdota. Naši su identiteti narativni. Na pričama i legendama (mitovima stvaralačkim i zlopamtilačko-ubilačkim) počiva naša civilizacija, naši odnosi. Priče snažnije djeluju od novca i oružja. One su naš izvor i utočiste, orijentacija i zaliha smisla. Tako je i s Franjom. Naravno i ne samo s njime. Postoje velike priče koje neće zamuknuti dok je ljudi. Franjo je velika priča čovječanstva.

Već u imenu manji brat ugrađen je Franjin nesmiraj traženja. Jer ne traži on da bude malen, ni najmanji, to su stanja poniznosti kojima redovito mi ljudi težimo, i ni od čega ne pravimo takve smiješne karikature i opakosti kao od poniznosti. Franjo traži da bude manji, što je dinamični aktivni komparativ koji se nikada potpuno ni zadovoljavajuće ne može dosegnuti. Kad pomisliš da si stigao kraju, da si najmanji, konkretnije da si najponizniji, Franjo upozorava: Ne nisi, uopće ne, tek si nešto malo učinio od sebe, još možeš biti manji, daleko ponizniji… trebaš započeti iznova!

A traženje je, kako pišu Franjini životopisci počelo onako kako počinju sva ljudska traženja, redovitim pitanjem u mladosti o sebi samome, a i o Bogu, o zadnjem ishodištu svega što jest. Počelo je iznutra, od srca i zvjezdanoga neba! Ništa dakle izvan redovnoga ljudskog. Možda je novost u tome što Franjo ne odustaje od toga pitanja tako lagano sve dok ne nađe zadovoljavajući odgovor. Iza svega što Franjo čini odzvanja najstariji nemir i najdublje traženje, pitanje koje potresa i najčvršće egzistencije: Tko sam ja, a tko si ti, Bože moj?

Tako se Franjo pitao. To je pitanje bilo prisutno i kada ga nije izgovarao; od njega je polazio tjeskoban i zdvojan; k njemu se vraćao umoran i sjetan, ali i radostan i ispunjen. U tom pitanju sadržano je priznanje temeljne ljudske sudbine: neznanje, konačnost i prolaznost. I priznanje zajedničkog korijena svega što postoji, sveopćeg bratstva sa svijetom, živim i sunčanim, jer sve pita isto: Čemu sve? U ovom pitanju sadržana je i temeljna istina svih religija: ispovijest vjere u Tajnu koja utješuje, koja spašava. Tim pitanjem priznajem da postoji Netko tko me bezmjerno nadilazi, u svemu, ali ne tek u moći, nego i u nemoći, u bolu, u smrti, u nježnosti i milosrđu, i bez kojega ne mogu saznati tko sam uopće ja.

Od davnina je, slično Franjinoj zapitanosti o sebi i Bogu, u svim svetištima i školama, u svim teologijama i pedagogijama, savjetima i zapovijedima prisutno to pitanje prerečeno u poziv: Upoznaj samoga sebe!

Franjo zaključuje

U iskustvu raspetoga Isusa na križu, u zapuštenoj crkvi Svetoga Damjana, Franji se otkriva jedinstven odgovor na gornje pitanje o sebi i Bogu. Objavljeni, darovani odgovor glasi: Ljubav nije ljubljena! Priča se, naime, da je Franjo, nakon mističnog doživljaja Raspetoga, «jurio» uokolo kao lud vičući: Ljubav nije ljubljena.

Takav doživljaj, iskustvo neuzvraćene ljubavi, nije, međutim, pridržan samo Franji ni samo kršćanima. Ljubav je sveljudska. Ima li potresnijeg i zahtjevnijeg ljudskog otkrića od toga da se shvati ne da ja nisam ljubljen, nego da na darovanu ljubav (na dar postojanja, smisla, dobrote…) nisam dovoljno odgovorio. Našim proračunatim srcima ovo djeluje možda preveć sentimentalno, poglupo, tlapnja. Ali živjeti život s drugima i s osobnom Tajnom koju nazivamo Bogom, kršćani Bogom koji se tjelesno-povijesno očitovao u Isusu, u stalnoj svijesti da im nismo dovoljno odgovorili na poklonjenu ljubav, čini naš život blagotvorno nemirnim pa uvijek iznova tražimo kako da ljubimo ljude, svoje najbliže.

Specifično kršćansko u ovom odgovoru jest da životni zaključak Ljubav nije ljubljena sadrži bezgranično milosrđe koje Isus pokazuje s križa i prema razbojnicima, nevjernim učenicima, nevjerodostojnim i licemjernim svećenicima i poglavarima, bezglavoj i zavodljivoj masi, moralnim kukavicama i izvršiteljima nasilja, i onima koji su ga mrzili i na koncu razapeli, dakle bezuvjetnu ljubav prema neprijateljima.

Franjo se obraća

Franjino otkriće života da se Ljubav, da se Isusa ljubi i u neprijateljima, dovelo ga je do prijelomne točke, sudbonosnog događaja obraćenja: do susreta s gubavcima. Obraćenje počinje od nas neuvjetovanim događajem ali nije jedan događaj, koliko god on bio intenzivan, nego proces, traženje koje traje čitav život. Obraćenje u susretu s gubavcem Franji je bilo poticaj da nikada ne kaže: Obratio sam se, nemam što više raditi na sebi!, nego da traži kako što praktično dosljednije i vjerodostojnije odgovoriti tom darovanom otkriću.

Franjin susret s gubavcima pokazuje da je stvarna prekretnica života u zaokretu u onome gdje smatramo da nemamo što mijenjati. Najteže je voljeti ono što nam je ružno, neukusno, protivno, neprijateljsko, što je razumljivo i prirodno da se ne prihvaća i ne ljubi, nego mrzi i prezire, ignorira i isključuje. Franjo piše da se njegov preokret dogodio onda kad ga je «Bog doveo među gubavce», za njega najomraženije, kada je, kao milosna kiša s neba, i bez njegova htijenja, radikalno promijenjen njegov unutarnji stav i pogled, tako da mu je ono što je bilo mrsko, odurno i gorko, postalo drago, poželjno i slatko. Gubavcima je Franjo postao brat, manji brat. Spustio se iz staleža viših (maiores) među manje (minores), među besklasne. Počeo se brinuti o njihovoj hrani i zdravlju, o duhovnoj snazi. Tražio je da tako čine i njegovi fratri.

U ovoj životnoj preobrazbi gledanja i ponašanja treba čitati i ostale Franjine buduće odnose. Sve se mijenja ako promijenimo pogled prema najneželjenijima. I danas, ne kroz najbliže, nego «najdalje»: kroz migrante, vjerske i nacionalne neprijatelje mjeri se naša ljudskost i vjera u Boga. Susret s gubavcima odredio je Franjin odnos prema grešnim svećenicima, kriminalcima, hereticima, društvenim marginalcima, isključenima. Nije Franjo u njima i po njima htio dokazivati sebe, svoju veličinu, pogotovo nije bio blizak bogatim «mafijašima» i moćnicima da bi ubirao sebi pare ili čast, nego da bi im posredovao, podario svoje životno otkriće, svoje iskustvo Ljubavi i obraćenja.

Nastojanje da bude manji gubavcima, svima, dovelo ga je i do susreta sa sultanom, tim demonskim neprijateljem kršćanstva i Zapada. I što god pripisivali tom susretu u egipatskoj Damietti, sigurno je jedno: Franjo se susreo s neprijateljem, nije obratio ni njega ni njegove muslimane, nego se on vratio izmijenjen. I nastavio je svoje obraćenje! Ponovimo tu najzahtjevniju životnu školu: Obraćenje k onome što ne podnosimo! «Zagrljaj» nepodnošljivoga! Spasenje je u negativnom!

Franjo se odlučuje

Iz istoga izvora Raspete ljubavi koji je otkrio proizlazi Franjina životna praksa koju oblikuje u načelo djelovanja: Ne samo sebi živjeti, nego drugima koristiti! U njemu je sadržana Isusova zapovijed da se napusti najteži grijeh: autoidolatriju, sebeljublje. Na svijetu nisam samo da ja budem voljen, čašćen i služen, kaže Isus svojim učenicima, nego da ljubim, hvalim druge u dobru, služim drugima. U ovome je Franjo poticaj ne samo kršćanima nego svim ljudima, ali i kritika svima nama u Crkvi i društvu koji mislimo da su drugi ljudi samo tu da nama služe i koriste. Katastrofe čovječanstva, ratovi i siromaštva, migracije i poniženja u sebeljublju imaju svoje uzrok.

Spomenuli smo da Franjo nije podnosio zavodljivi kult ličnosti, pretvaranje Boga u zemaljske bogove, Spasitelja u državne spasitelje, pogotovo kada se u političkoj teologiji zločince pretvara u svece i spasitelje naroda, kada se dakle Najviše Dobro, Boga, zamjenjuje ljudskim dobrima i ljudima (nacijom, novcem, poglavarima, vođama). Odričući se gizdavih haljina i titula, zabranio je franjevcima da koriste ikakve titule kojima bi se uzdizali povrh drugih. Mogu se zvati samo manjom braćom i biti samo služitelji (ministri), čuvari (kustodi) i brižni pazitelji (gvardijani) svoje braće i sestara. Nikakvi superiori ni velečasni ni monsinjori…

A s korištenjem drugima ne smije se bučati, hvastati se. Najveći dar i korist drugima je u tome ako to činimo besplatno, ako nam drugi ne mogu uzvratiti i ako sami zaboravimo da smo nekome nešto koristili. Da, Franjo stalno vodi do onog najvišega, do evanđelja i Isusa, do započinjanja iznova.

Franjo s otporom priznaje

Franju se često zamišlja i prikazuje kao neobvezatnog sveca, dalekoga od stvarnosti, zanesenjaka razigrana po cvjetnim livadama i šumama. Franjo je bio Božja luda, ali ne luda po ljudskim mjerilima, i ništa kod njega nije išlo glatko. Pogotovo ne odnos s najbližima, braćom, s vlastitim pokretom, «institucijom», redom, kojemu je bio začetnik. Kakve su sve unutarnje muke, dileme i tjeskobe iscrpljivale Franju: nema jeftina odgovora u sučeljavanju evanđeoskog ideala nasljedovanja Isusa iz Nazareta i oblikovanja bratstva u čvrstu crkvenu, pravnu strukturu. Štoviše, uz fizičke bolesti koje su se uvećavale, rasla je Franjina unutarnja nesigurnost i rastrganost je li sve dobro učinio. Broj njegove braće samo u desetak godina popeo se na oko tri tisuće. Gdje prestaje sloboda kao samovolja, a gdje počinje sloboda evanđeoskog služenja; gdje prestaje nužna kontrola i kazna, a počinje Božje milosrđe, neizmjerna evanđeoska popustljivost i praštanje prema braći prekršiteljima koji su čak svjesni drznici? Opet pitanja na koja tako lagano odmahujemo i ignoriramo ih! A Franjo ustrajava u traženju odgovora.

Mistično iskustvo La Verne, za koje se vežu Franjine stigmate (biljezi Isusovih rana), nije samo privatno iskustvo Franje pojedinca s njegovim privatnim Bogom i Isusom, nego iskustvo nerazdvojivo od drugih, od braće. U tu šumovitu goru pokore i preispitivanja pred Bogom i Kristovim križem ponio je sa sobom svoju braću, bratstvo i red. I veliko pitanje što je on njima!

Na La Verni se definitivno zapečatila istina koju Franjo u Oporuci izražava ispovjednim priznanjem: Bog mi je dao braću! To je životno načelo međuljudskih odnosa. A mi smo ljudi odnosa. Braću i sestre ne biram! Oni su mi darovani! Ne biram ni u koga ću se zaljubiti, osim ako sam posesivan, bolestan i perverzan! Sve bitno, svi najbliži i prijatelji su dar «odozgo». I sve što nas okružuje Božji je dar: sunce, mjesec, zvijezde, zemlja, zrak, voda, vjetar, oganj, smrt, da i sestrica smrt. A najveće uzdarje Bogu, pjeva Franjo u Pjesmi stvorenja, najveći čovjek je onda kad je najmanji, kad oprašta i kada radi mira i pomirenja podnosi pogrde i nevolje.

Kako je posljedicama bremenita ova istina o bratstvu i sestrinstvu svih sa svima! O kad bi se sasvim zaozbiljno uzelo u obzir da su drugi, svi ljudi, sve stvorenje, živo i neživo, svaki čovjek, Božje vlasništvo, a nama Božji dar, svatko bi bio mnogo «manji», suzdržaniji i s daleko većom pažnjom i poštivanjem ophodio bi s drugima, a ne bi se – pogotovo ne mržnjom i  demoniziranjem, tlačenjem i pljačkanjem tuđeg, nasiljem i ratovima, a ni s indiferentnošću – odnosio prema drugima.

Istina vjere: Bog mi je dao braću! – traži od Franje napuštanje prezira nepodnošljivog drugoga. Istina se ne poriče, ni ubojstvo se ne smije poricati, ali i ubojica Kajin ostaje brat pod Božjim nedodirljivim pečatom zaštite. Njime se ne maše kao poželjnim uzorom, ne predstavlja ga se spašenim, nego se u skromnosti i bez pompe prepušta Božjem konačnom sudu.

Uz to, činjenica da su drugi ljudi Božja stvorenja, i da bratstvo-zajednica koju je Franjo oblikovao jest i Božja svojina, vodi ga k teškom ali oslobađajućem zaključku da čini sve što je do njega, ali da ne diže ruke od drugih i da nikada ne zaboravi da su braća i bratstvo u Božjoj providonosnoj ruci – bratstvo/red sa svim svojim promašajima i zastranjenjima, sve do nestanka. Tako Franjino načelo zajedništva: Bog mi je dao braću! zahtijeva potpunu odgovornost i istodobno radosnu lakoću i opuštenost u ophođenju i s onima najbližima koji remete odnose, koji su destruktivni ili čak neprijateljski u vlastitoj zajednici.

Ima franjevaca i franjevki, zapravo ima posvuda ljudi koji i ne izričući ovu Franjinu iskustvenu istinu da im je Bog dao braću i da braća i sestre pripadaju Bogu, uokolo hodaju neupitni za zajednički život, predstavljajući se da umiju sa svima, da su nenadmašni u ophođenju s drugima, da su uvijek u pravu, da su ako ne najbolji, a ono najkorektniji. Naravno, nije to tako – to je laž, sirova laž. Nema završenog stručnjaka za odnose.

Franjo ne bi bio manji, uvijek manji, da se zaustavio samo na pitanju kakav sam ja prema drugima, nego se pitao kako njega drugi vide? Kako je drugima s njime? Sjetimo se da je Isus pitao svoje učenike što ljudi i što oni sami kažu da je on. Franjo se dakle pitao što drugi misle o njemu. Do kraja života svjesno je hodio zemljom i pronicavo promatrao kako se ljudi odnose jedni prema drugima, ali i kako se drugi, i njegovi drugovi (socii), njegova braća (fratres) odnose prema njemu.

Franjo se predaje

Na La Verni, čini se, Franjo je našao odgovor i na, rekli bismo, životno pitanje koje nas sve više pogađa kako idemo kraju života: Što je Franjo svojima i drugim ljudima? Znamo da odnosi, i to ne samo oni iz ljubavi, ne samo majčinski, prijateljski, nego možda još više stav naših protivnika i neprijatelja određuju naš život, usmjeruju nas i onamo kamo nikada ne bismo sami htjeli ni smjeli ni zakoračiti. Čovjek su njegovi odnosi. Odnosi su više nego novac i imanje, čast i vlast.

Pred kraj života kad se broj fratara uvećao, Franjo mnoge fratre uopće nije poznavao. Sve je više osjećao da je suvišan, čak da smeta. [Nije Dostojevskijev Veliki inkvizitor poljubio Isusa zato što je bio nevjernik, nego je poštivao Isusovu neizmjernu veličinu i svetost, ali mu je baš takav Isus smetao.] Franjo je od braće bio poštivan, smatran uzorom, pretvarali su ga u svetački lik, u figuru i predmet štovanja, ali im on nije više trebao kao korektiv života. Počeo im je smetati. Mogli su sami.

Nakon iskustva La Verne svome vjernom pratitelju fra Leonu manji brat Franjo, dijaloški, majeutički slikovito, ilustrira što bi za njega bilo savršeno veselje, dakle puna sreća života. Savršeno veselje, priča Franjo, ne bi bilo u tome ako bi svi umni pariški profesori ili svi evropski kraljevi i carevi postali franjevci, niti ako bi fratri činili čudesa, ozdravljali bolesne ili govorili sve jezike svijeta, niti u tome ako bi bili u stanju obratiti sve nevjernike na kršćanstvo.

Savršeno veselje bilo bi ako bi mirno i ponizno, s praštanjem i ljubavlju, prihvatio drsku negostoljubivost, prezir i odbacivanje od strane vlastite braće. Naime, ako bi se on, brat Franjo, promrzao i gladan, poderan i umoran od puta i nevremena, pojavio u samom srcu, u kolijevci franjevaštva, u najdražem mjestu svoga života, u Porcijunkuli (Mariji Anđeoskoj), a fratri ga otjerali s vrata da im ne smeta. I to ne slučajno, nego posve svjesno, ne zamjenjujući Franju s nekim prosjakom. To bi bilo savršeno veselje.

* * *

Tko je, dakle, Franjo?

«Božja luda», neprilagodljiv i «normalan», «neugodan svetac», naš suvremenik, tražitelj kako da bude uvijek manji i služitelj svima!

Sažetak – Franjina načela života:

• Životno pitanje: Tko sam ja, a tko si ti, Bože moj?
• Životno otkriće: Ljubav nije ljubljena!
• Životno obraćenje: Ono što mi je bilo mrsko, postalo mi je slatko!
• Životna praksa: Ne samo sebi živjeti, nego drugima koristiti!
• Životni odnosi: Bog mi je dao braću!
• Životna sreća: Savršeno veselje u preziru i isključenju!

---

Fra Ivan Šarčević

---