Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveta Klara – svjetlo u glinenoj posudi
Kroz darovano i Bogu posvećeno srce Klare Asiške, Bog je svijetu očitovao snagu svoje ljubavi. Sve do danas, u tišini i kontemplaciji, u pouzdanom darivanju sebe i u molitvi, Klara podsjeća Crkvu i svijet na potrebu da gledamo ono što je nevidljivo i vječno te da se ne zatvaramo samo u zemaljske brige
Spomendan Svete Klare, 11. kolovoza
Bog je svjetlo. Prvi je čovjek stvoren i zaodjenut svjetlom. To je svjetlo zasjalo u ljudskom srcu. No naše je srce poput glinenih posuda – lako se razbije. Tako se i dogodilo kada je Adam sagriješio, ne poslušavši Božju zapovijed. Ali Krist nas je ponovno zaodjenuo svjetlom i obnovio u nama prvotno zajedništvo s Bogom.
Istina, i dalje ostajemo glinene posude. No naša ograničenost i grešnost više nisu osuda. Naprotiv, upravo se u našoj slabosti i grešnosti očituju Božja snaga i veličina. Štoviše, upravo u tome što smo „glinene posude“, mali i grešni, jasno se očituje da „ovo izvanredno blago nosimo u glinenim posudama da se ona izvanredna snaga pripisuje Bogu, a ne nama“ (2 Kor 4,7).
Ali o kakvoj veličini govori Apostol? U kršćanskom životu ne vidimo ništa spektakularno ni izvanredno. Ne prepoznajemo nikakvu „izvanrednu snagu“. Naprotiv, tada kao i danas, kada je autentičan, kršćanski se život odlikuje blagošću i poniznošću. Stil evanđeoskih blaženstava obilježava kršćanski život. A u blaženstvima nema ničega što bi prema ljudskim mjerilima bilo veliko ili moćno. Kršćanska logika posve je drukčija od svjetovne logike moći i sile.
I sam Apostol u današnjem odlomku govori o nevoljama i progonstvima, o zemaljskom životu koji propada. Spominje ono što je vidljivo, moć svjetovne logike, koja ipak nema trajne vrijednosti, te nas poziva da promatramo ono što ostaje zauvijek, premda je ljudskom oku nevidljivo. To nije nešto veličanstveno ili izvanredno prema ljudskim kriterijima, nešto što bismo mogli posjedovati ili nad čime bismo mogli gospodariti.
Unatoč tome što smo „glinene posude“, kada svojim načinom života čuvamo život i dostojanstvo čovjeka, kada ljubimo i opraštamo, kada postajemo bližnji drugima; kada smo sposobni za suosjećanje, kada se saginjemo nad rane ljudima oko sebe kako bismo na njih izlili melem Božjega milosrđa, tada se svijetu očituje svjetlo kojim nas je Krist ponovno zaodjenuo, ta „izvanredna Božja snaga“. Na taj način svijetu objavljujemo pravo Božje lice.
Ta „izvanredna snaga“ o kojoj govori Apostol jest snaga života, ljubavi, oproštenja, težnje za dobrom i suosjećanja. Svijet nas neće ljubiti niti razumjeti te će učiniti sve da ugasi Božje svjetlo u nama. Ali ne smijemo se bojati niti klonuti duhom. Kao što kaže Apostol: „U svemu smo pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; u nedoumici, ali ne očajavamo; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne uništeni. Uvijek i posvuda na svom tijelu nosimo umiranje Isusovo da se i život Isusov očituje u našem tijelu“ (2 Kor 4,8–10).
Sveta Klara Asiška, utjelovila je to otajstvo. U vremenu nevolja i političkih nesigurnosti, nasilja, siromaštva i nesigurnosti, znala je odoljeti onima koji su je željeli zaštititi nudeći joj utočište od opasnosti i materijalne sigurnosti. Ustrajno je ponavljala: samo Krist, samo Evanđelje. Ništa nam drugo nije potrebno. Ne trebaju nam ljudska jamstva.
Parafrazirajući današnji Pavlov odlomak, kao da je govorila: Ne želimo gledati ono što je vidljivo, zemaljsko i prolazno, nego ono što je nevidljivo i vječno. Želimo promatrati Kristovo lice, biti zaodjenute njegovim svjetlom i ničim drugim. Tako je doista objavila svijetu Božje lice.
Naravno, nije bila pošteđena patnje ni boli. Kroz darovano i Bogu posvećeno srce Klare Asiške, Bog je svijetu očitovao snagu svoje ljubavi. Sve do danas, u tišini i kontemplaciji, u pouzdanom darivanju sebe i u molitvi, Klara podsjeća Crkvu i svijet na potrebu da gledamo ono što je nevidljivo i vječno te da se ne zatvaramo samo u zemaljske brige.
To je potrebno i nama danas, često smo tako zaokupljeni vlastitom boli, svojim patnjama i nepravdama koje nas ranjavaju da više nismo sposobni promatrati ništa drugo. Više ne vidimo ni one koji su pokraj nas, pa možda zato više ne uspijevamo ni promatrati Božje lice. Srce je toliko ispunjeno boli da postaje nesposobno vidjeti išta izvan sebe. Koliko god to bilo ljudski razumljivo, ne smije zaustaviti našu ljubav niti biti razlog naših propusta.
U toj smo ljubavi pozvani trajno ostati, kako nas podsjeća Evanđelje. Ona nas nosi kao što trs nosi lozu. „Ostati“ znači živjeti. Ako se odvojimo od toga životnog zajedništva, ishod može biti samo smrt. Možda ćemo neko vrijeme izgledati kao da živimo, poput loze koja još kratko ostaje zelena i nakon što prestane primati sokove, ali u stvarnosti već je mrtva.
Klara Asiška često govori o gledanju, o upravljanju pogleda prema Kristovu otajstvu i o ostajanju ondje, s pogledom srca trajno upravljenim prema njemu! U tome je tajna ustrajnosti o kojoj Klara često govori: zadržati pogled upravljen prema onome koga ljubimo, čak i onda kada nam se na trenutak čini da je nestao. Tako život ne postaje puki napor ni čin volje – na što smo često skloni svesti kršćansku vjeru – nego ostajanje u ljubavi.
Zato se zapitajmo: na što danas usmjeravamo svoj pogled u ovom tako dramatičnom vremenu? Koga ili što promatramo? Možda smo pozvani zastati i zapitati se gdje danas počiva naš pogled, gdje se odmara naše srce, u kojem smo životu odlučili ostati, što našem životu daje smisao i boju.
Klara je u svome vremenu, koje nije bilo ništa manje burno od našega, znala odgovoriti jasno i odlučno. I danas za njom idu sestre koje nam svojim primjerom pokazuju kako živjeti u ovome nemirnom svijetu: „Za onim gore težite, ne za zemaljskim“ (Kol 3,2). To ne znači udaljiti se od zemaljskih stvarnosti, nego biti sposobni stvarnosti ovoga svijeta, često obilježenoj boli i naporom, dati okus onoga što je nebesko.
Marinko Pejić, polis.ba