Na Drini ćuprija – Zrno bisera u vodi

Roman Na Drini ćuprija Ive Andrića upisao je na književnu mapu svijeta Višegrad, mali istočnobosanski gradić prvenstveno poznat po znamenitom kamenom mostu koji je krajem 16. stoljeća dao izgraditi veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, koji je kao pravoslavni dječak odveden iz mjesta Sokolovići pokraj Rudog u Tursku, u grad Edirne, gdje je prešao na islam i postao janjičar. Mali je paradoks da jedan grad poput Višegrada, koji je svojom književnom veličinom odavno nadmašio sve veće gradove s ovih prostora, po popisu iz 2013. godine broji tek oko pet i pol tisuća stanovnika. Udaljen je nešto više od 110 kilometara od Sarajeva.

Put iz Sarajeva prema Višegradu vodi preko Sokolca i Rogatice. Od Rogatice pa do Višegrada, cesta u dužini od oko četrdesetak kilometara većim dijelom vodi lijevom obalom Drine, uz tijesni kanjon kojim se dobrim dijelom puta vozite kroz brojne zapuštene i neosvijetljene tunele. Drina, što, pretpostavljam, dobro zna svaki ljubitelj pub kvizova, nema izvor, već nastaje od rijeka Tare i Pive, koje izviru na području Crne Gore. Ove dvije rijeke spajaju se u Drinu u Šćepan polju, na samoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na širem prostoru Foče s bosanskohercegovačke strane. Drina u svom gornjem toku protječe kroz brojne i visoke klisure. Višegradska kotlina jedno je od rijetkih proširenja uz tok ove velike rijeke, gdje se planine razdvajaju u prostranu kotlinu. U Višegrad smo stigli navečer, i odmah, čim se iziđe iz kanjona, pred očima se ukaže veličanstven prizor znamenite Mehmed-pašine ćuprije, osvijetljen sa strana jakim reflektorima.

Most je izgrađen u drugoj polovici 16. stoljeća. Ima jedanaest lûkova širokog raspona. Andrić u svom romanu Na Drini ćuprija detaljno opisuje samu izgradnju mosta, a stilizirani prikaz višegradske ćuprije nalazi se i na lijevoj polovici prigodne Nobelove plakete. Od Andrićevih djela koja se spominju u obrazloženju Švedske akademije, uz roman Gospođicu i Travničku hroniku, posebno je izdvojen Na Drini ćuprija, tako da se ova nagrada često veže uz taj roman. Most je dao izgraditi Mehmed-paša Sokolović, jedan od najvažnijih i najdugovječnijih velikih vezira u povijesti Otomanske imperije. Bio je četrdeset i treći veliki vezir po redu, a tu funkciju obnašao je čak četrnaest godina. Koliko je ovo dugačak period, koliko je bilo teško opstati u atmosferi neprestanih dvorskih spletki koje su često završavale u krvi, na najbolji način pokazuje podatak da se u narednih četrnaest godina, nakon Mehmed-pašine smrti, na tom mjestu izmijenilo čak deset vezira. Roditeljima je oduzet 1516. godine kao desetogodišnji dječak. Istaknuo se već deset godina kasnije, u Mohačkoj bitki 1526. godine, kao i tri godine nakon toga, prilikom opsade Beča.

Njegov uspon u vrh vlasti započeo je 1546. godine, kada ga je sultan Sulejman I. Veličanstveni imenovao zapovjednikom osmanske mornarice. Veliki vezir postao je 1565. godine. Bio je zadužen za pripremu pohoda protiv Maksimilijana II. Pohod je zaustavljen kraj Sigeta zbog dugotrajnog i neočekivanog otpora snaga Nikole Šubića Zrinskog. U opsadi Sigeta umro je i Sulejman Veličanstveni, a Mehmed-paša je odigrao presudnu ulogu prilikom dovođenja na vlast Selima II., koji je na mjestu sultana zamijenio svog oca. Mehmed-paša je ubijen 1579. godine, u atentatu koji je na njega izvršio derviš za kojeg legenda kaže da je potjecao iz bosanske obitelji Orlovića. Derviš je, navodno, želio osvetiti smrt svog bosanskog rođaka Hamze Bali Orlovića Bošnjaka kojeg je dao smaknuti upravo Mehmed-paša Sokolović. U Bosni i Hercegovini postoji čak i jedna narodna izreka vezana uz ovu legendu, koja je nastala nakon Mehmed-pašine smrti, a koja govori o tome kako su u Bosni orlovi i sokolovi neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima.

I srpska i bošnjačka kvazihistoriografija Mehmed-pašu Sokolovića vide kao pozitivnu povijesnu osobu, ali iz sasvim pogrešnih razloga. Kod bošnjačke strane razlozi su sasvim prozaični, a riječ je o nekritičkom odnosu prema svemu osmanskom. Sa srpske strane, Mehmed-paši se pripisuje obnova Pećke patrijaršije, što nije točno. Pećka patrijaršija obnovljena je 1557. godine, u vrijeme kada je Mehmed-paša bio niži osmanski dostojanstvenik, a sličnu, dalekosežnu odluku mogao je donijeti isključivo sultan Sulejman I. Također, postoji mit da je patrijarh Makarije Sokolović bio Mehmed-pašin brat. Da se radi o mitu, govori i povijesni podatak o tome da su Mehmed-pašini roditelji i sestra otišli za njim u Istanbul, gdje su prešli na islam. Na samom ulazu u Andrićgrad, koji je izgradio redatelj Emir Kusturica, podržavajući mit o braći Sokolović, postavljena je nevjerojatno kičasta skulptura koja prikazuje susret dvojice braće, Mehmed-paše Sokolovića i patrijarha Makarija.

Višegradski most je 2008. godine upisan na UNESCO-vu listu zaštićene kulturno-povijesne baštine. Izgradio ga je Kodža Mimar Sinan, dvorski arhitekt i najveći otomanski graditelj u povijesti. Most je sastavljen od jedanaest lûkova, od kojih je krajnji desni oslonjen na dva podzida s rasponom od oko pet metara, dok raspon preostalih deset lukova varira od deset do četrnaest metara. Širina mosta iznosi šest metara, dok je njegova ukupna dužina oko 179 metara. Na samoj sredini mosta postoji proširenje, takozvana kapija, na kojoj se stoljećima, što i Andrić opisuje u svom romanu, većim dijelom odvijao društveni život Višegrada. Tu se nekada nalazila kućica s drvenom kapijom i mostovskom stražom, zbog čega je taj, središnji dio mosta i nazvan tako. Na tom mjestu postavljene su dvije ploče od bijelog mramora na koje su arapskim pismom uklesani stihovi pjesnika Nihadija. Prva ploča postavljena je između 1571. i 1572. godine. Natpis na njoj glasi:

Na Drini u Bosni sagradio je veličanstven most
i razapeo red svodova na toj rijeci,
na toj vodi dubokoj i hučnoj.
Prethodnici njegovi ne mogaše ništa slično sagraditi,
po naređenju božjem učini to veliki paša,
da bi se njegovo ime spominjalo s poštovanjem i blagodarnošću
sagradi most da mu na svijetu nema ravna.

Drugi natpis uklesan je 1577. godine, i posebno je upečatljiv: Preuzvišeni dobrotvor Mehmed-paša, koji je trojici vladara odano bio veliki vezir, učini najveću divnu zadužbinu, neka mu je Bog u dobro upiše. U čistoj nakani sagradi svojim milosnim pogledom golem most preko rijeke Drine. Izrada mu je bila tako lijepa, da onaj tko ga vidi, misli da je jedno zrno bisera u vodi, a nebeski svod da mu je školjka!

Most je kroz povijest pretrpio brojna oštećenja i u više je navrata popravljan. Pri povlačenju Austrijanaca iz Višegrada 1914. godine, razoreno je jedno okno, a sljedeće godine srpska vojska je prilikom napuštanja Višegrada razorila još jedno. Takvo stanje mosta zadržalo se do 1939.  godine,  kada je popravljen. Od 1915. do 1939. godine na porušenom dijelu mosta stajala je željezna konstrukcija preko koje se odvijao promet. Prilikom povlačenja Nijemaca, u listopadu 1943., i taj dio mosta je razoren.

Prilikom izgradnje mosta preko Drine, na obali je također izgrađen i velebni Kameniti han. Posljednji tragovi hana uklonjeni su neposredno uoči Prvog svjetskog rata. Andrić u svom romanu opisuje Dauthodžu Mutevelića, skrbnika Kamenitog hana s kraja 17. stoljeća, stotinjak godina nakon njegove izgradnje, koji je, zbog nepovoljnih političkih okolnosti, u nedostatku sredstava za održavanje građevine o kojoj je skrbio, koristio vlastita sredstva, svjestan da vodi unaprijed izgubljenu bitku. Tog plemenitog čovjeka Andrić opisuje na sljedeći način: Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna. Zadužbina Mehmed-paše Sokolovića primjer je javnog dobra, ljudske stečevine kojoj u današnjem svijetu, ponajprije zbog kolapsa socijalne države i međunarodnog prava, prijeti nestanak, ponajprije zbog beskrajne ljudske pohlepe, tako da je primjer Kamenitog hana danas pomalo paradigmatski, bez obzira što je izgrađen prije više od petsto godina.

Sve je u Višegradu manje-više vezano uz Ivu Andrića. Radi se zapravo o gradu u kojem je Andrić odrastao, gradu kojega je stavio na književnu mapu svijeta. Jedan hotel u gradu zove se po njemu, Andrićev konak, a prilikom posjete Višegradu jeli smo u restoranu Anika, koji je dobio ime po liku iz jedne Andrićeve priče (Anikina vremena). A tu je i kompleks Andrićgrad, koji  posljednjih godina izaziva silne prijepore u bosanskohercegovačkoj javnosti. Smješten je par stotina metara nizvodno od ćuprije, na desnoj obali Drini, na prelijepom lokalitetu, odmah uz ušće rijeke Rzav u Drinu. Radi se o prvorazrednom kiču, u kojem se bez ikakvog reda miješaju stilovi i epohe, a vrhunac tog kiča predstavlja veliki mural, postavljen u Ulici Mlade Bosne, koja je i ujedno ulaz u Andrićgrad, odmah do multipleksa Dolly Bell. Na desnom dijelu murala prikazani su ljudi najzaslužniji za izgradnju kompleksa, kako potežu konop. U prvom planu je Milorad Dodik, dok se odmah iza njega nalazi Emir Kusturica. Na drugom dijelu murala prikazan je zemaljski raj po kojemu lutaju snježnobijele guske, koje kao da su pobjegle iz nekog Kusturičina filma. Iza Ulice Mlade Bosne, nalazi se oveći trg, iza kojeg se nalazi središnja građevina kompleksa, koja kao da je rađena prema nekoj odbačenoj Vitruvijevoj skici. Središnjim dijelom trga dominira velika Andrićeva skulptura. Lijevo od nje, na mjestu gdje trg završava, postavljena je mnogo manja skulptura Meše Selimovića. Mali je paradoks da jedan tako veliki redatelj poput Emira Kustutice, ako je suditi po Andrićgradu, nema apsolutno nikakvog dara za arhitekturu.

Kroz povijest, most je u pravom smislu riječi bio mjesto susreta života i smrti. Andrić u romanu opisuje prkosnu muslimansku djevojku koja, ne želeći se udati za odabranika kojega joj je namijenio otac, radije skokom s mosta odlazi u smrt. Početkom devetnaestog stoljeća, u vrijeme Karađorđeve bune u Srbiji, o čemu Andrić također piše, na proširenju mosta bilo je gubilište na kojemu je turska vlast ubijala pobunjeno pravoslavno stanovništvo. Sličnu ulogu most je imao i u vrijeme Drugog svjetskog rata, a, na žalost, to se ponovilo i u proteklom ratu. Uz Mehmed-pašinu ćupriju, Višegrad će zauvijek ostati upamćen i po zločinima koje su u proteklom ratu počinili pripadnici Vojske Republike Srpske, predvođeni Milanom Lukićem koji je na Tribunalu u Haagu osuđen na doživotni zatvor, a koji po zvjerstvima nadmašuju i najbolesniju ljudsku maštu. Ti zločini zauvijek su promijenili demografsku sliku općine. Po popisu iz 1991. godine, na području Višegrada živjelo je 13.500 Bošnjaka, koji su tada činili oko 63 posto stanovništva, dok ih danas živi tek nešto više od tisuću, s udjelom od oko 10 posto sveukupnog stanovništva općine (po popisu iz 2013. godine).

Jedna od najbizarnijih ratnih pjesama napisanih tokom proteklog rata na ovim prostorima svakako je pjesma Ne volim te Alija, posvećena Aliji Izetbegoviću, bošnjačkom ratnom članu Predsjedništva BiH, koja je vezana i uz zločine na višegradskoj ćupriji. Pjesmu je napisao Baja Mali Knindža:

Ne volim te Alija
Zato što si balija
Srušio si miran san
Nosila ti Drina sto mudžahedina
Svaki dan…

(Uzgred, za ovu pjesmu, koja je izgleda u međuvremenu postala klasik, vezan je i jedan bizarni incident koji se dogodio tridesetak godina od nastanka pjesme, 2022. u Novom Sadu, kada je na završnoj priredbi učenika četvrtog razreda jedne novosadske osnovne škole, učiteljica pustila djeci ovu pjesmu, uz koju su djeca zatim plesala.)

Hidroakumulacija na Drini, izgrađena 1967. godine, koja je poremetila višestoljetni san mosta na Žepi, u dobroj je mjeri oštetila Andrićevu ćupriju. Rad hidroelektrane izazvao je porast razine vode rijeke Drine koji je povećao opterećenje nosivih stupova mosta, dok njihova erozija ispod površine vode opasno ugrožava cijelu konstrukciju. Zbog nedostatka financijskih sredstava, izostale su redovne popravke, zbog čega je Mehmed-pašin most upisan i na listu stotinu najugroženijih spomenika svjetske baštine. Tako se na kapiji, piše Andrić, između neba, reke i brda naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto “kao na Drini ćuprija”. Na žalost, kako stvari stoje u ovom trenutku, tom trajanju u vremenu polako se primiče kraj.

---

Josip Mlakić, polis.ba

---

* Josip Mlakić: Most na Žepi – dragulj otomanskog graditeljstva

---