Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kratki osvrt na Uzinićev izvještaj o slučajevima zlostavljanja maloljetnika u Riječkoj nadbiskupiji
Ovo je spasonosni rizik za Uzinića i za Crkvu, ali jedini ispravni put, ako žele da Crkva bude autentična sljedbenica Isusa Krista. Mislim da smo zaslužili imati ovakvog biskupa koji je spreman sve učiniti za obranu ljudi i Crkve
Nerijetko su u povijesti Crkve bili i još uvijek bivaju progonjeni oni članovi njezine zajednice koji su se bavili i bave istinskim pitanjima kršćanskoga života, problematikom (ne)autentičnog svjedočanstva vjere, a štitilo se i štiti ljude koji su izvanjski bili na strani Crkve, a zapravo su živjeli i žive protivno ljudskim i Božjim odredbama. Tužno je što je život ovih zadnjih bio svima poznat, a malo se uradilo da ih se spriječi u gnusnim činima. Kada bi se te ljude prokazivalo i kada je dolazilo do nepodnošljivih situacija, jer je postalo neunosno za samu Crkvu, onda ih se premještalo drugdje. Već je uobičajena praksa da ih starješine sklanjaju u inozemstvo. Time ih se nagrađuje.
Imali smo u zadnje vrijeme dosta slučajeva da su ti ljudi i u inozemstvu nastavljali stvarati probleme u zajednicama u koje ih se slalo. Zar to nije đavolsko djelovanje starješina koji ih štite i zar to nije štetno za cijelu Crkvu i za ljude kojima se takve osobe šalju da ih “pastoriziraju”? To me vrijeđa kao člana Crkve. Vjernici nisu zaslužili da ih takvi ljudi vode i “pastoriziraju”.
Zar je trebalo Crkvi 500 godina da se pokaje za Savonarolinu osudu, vješanje i spaljivanje 1498.? Savonarola je ukazivao na moralnu i ljudsku izopačenost pape Aleksandra VI. Borgie. Zato je bio osuđen pred inkvizicijskim sudom. Njegov pepeo je bačen u rijeku Arno kako bi se time zatro svaki trag njegovom dominikanskom nastojanju sprečavanja bezglavog bogaćenja Crkve. I danas se može čuti iz usta uglednih svećenika i vjernika kako su teolozi – poput biskupa Mate Uzinića – u svojim nastojanjima da izvedu Crkvu na pravi put “rak rana koju treba odstraniti iz zdravog tkiva Crkve i spaliti je”. Zahvalan sam Bogu što takvi ljudi nemaju moć iz petnaestoga stoljeća, inače ovo ne bi više bila samo metafora, nego bi ovi teolozi gorjeli na lomači a njihov pepeo bi se bacao u rijeke i mora.
Pokojni, a sada proglašen svetim, papa Ivan Pavao II. pokrenuo je 23. svibnja 1998. postupak za proglašenje Savoranole blaženim na poticaj firentinskog nadbiskupa. Papa bi tada bio još vjerodostojniji da je primjerice vratio profesoru Hansu Küngu ovlast za podučavanje rimokatoličkog nauka, koju mu je oduzeo 1979. zbog „neortodoksnih stavova“. Mora li opet proći 500 godina dok se neki papa pokaje i rehabilitira Künga i da shvatimo da je dogma o nepogrešivosti pape, u koju ni pape više ne vjeruju, bila nepotrebna i da je ta dogma bila uzrokom odvajanja starokatolika od katolika, te da je Katoličku Crkvu još više udaljilo od drugih kršćanskih Crkava?
Smatram da Uzinićeve suze i traženje oprosta od svih žrtava zbog njihovog zlostavljanja od strane svećenika nisu puka formalnost kako bi se dodvorio jednom dijelu naroda i na taj način spasio uprljano lice Crkve. Kad Uzinić kaže: „Pomozite mi da svakog zlostavljača onemogućimo u daljnjim zločinima“, znači da je svjestan da među svećenicima ima još sličnih zlostavljača i da je spreman ići do kraja u njihovom prokazivanju i iznošenju zlih djela na svjetlo dana. Ovo je spasonosni rizik za Uzinića i za Crkvu, ali jedini ispravni put, ako žele da Crkva bude autentična sljedbenica Isusa Krista. Mislim da smo zaslužili imati ovakvog biskupa koji je spreman sve učiniti za obranu ljudi i Crkve.
Predrag Mijić, polis.ba