IV. korizmena nedjelja: Krist, svjetlo koje nema zalaza

Iv 9,1-41: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«

---

Čovječanstvo, nesumnjivo,  ubrzanim ritmom napreduje na znanstvenom području, što nam pomaže da vidimo, istražimo i kvantificiramo skoro sve materijalno, i to nas fascinira i ispunja ponosom. Mnogi su zbog toga skloni vjerovati da je istinito samo ono što je vidljivo i provjerljivo našim osjetilima, mjerljivo laboratorijskim instrumentima.

Umišljaj da imamo kontrolu nad svom stvarnošću, ipak dolazi od nedostatka stvarnog uvida, zamagljenjem nutarnjeg i duhovnog pogleda koji nam jedini omogućuje da vidimo nešto od Božjih otajstava, smisla života i smrti i konačnog cilja ljudske povijesti.

Postoji i jedna druga sljepoća, onih koji su uvjereni da posjeduju svjetlo, da znaju odrediti pravu vrijednost svemu: novcu, uspjehu, karijeri, zdravlju i bolesti, mladosti i starosti, ali svoju sigurnost crpe samo iz ljestvice vrijednosti ovoga svijeta, lažnog sjaja i varljivog blještavila.

„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet.”
( Iv 1,9 ): Svjetlo je u biblijskoj simbolici znak života, istine i Božje prisutnosti. Tamo gdje dolazi svjetlo, nestaje tama; gdje dolazi Krist, nestaje zbunjenost, strah i besmisao.

Krist nije svjetlo samo za neke, za jednu kulturu ili jedan narod. On dolazi kao svjetlo za svakog čovjeka, za svako vrijeme i za svaku ljudsku tamu. U svakom ljudskom srcu postoji čežnja za istinom, dobrotom i smislom – i upravo tu čežnju Krist rasvjetljuje.

Još od prvih stoljeća Crkve, u korizmi se čita evanđelje o slijepcu od rođenja, razlog je očit: s ovom pripovijesti svaki se kršćanin može poistovjetiti. Prije nego je upoznao Krista bio je slijep, onda mu je Učitelj podario vid, prosvijetlio ga je u kupelji krštenja.

U današnjem evanđeoskom ulomku, evanđelist Ivan polazi od Isusovog susreta s nekim slijepcem da istakne središnju temu kršćanske poruke: prosvjetljenja i spasenja u Kristu.

Već na početku učenici postavljaju pitanje koje je uobičajeno, ljudsko: tko je kriv za njegovu nesreću? „Tko je sagriješio – on ili njegovi roditelji?“ Ljudi često tako razmišljaju o patnji: nastojimo pronaći uzrok, tražimo krivca, pokušavamo objasniti ono što nam se čini nepravednim. Patnja se tumači kao posljedica grijeha, kao neka vrsta kazne koju Bog šalje čovjeku.

Takvo razmišljanje ne pripada samo davnom vremenu. I danas ljudi često nose u sebi sličnu sliku Boga: Boga koji kažnjava za pogreške. Kada se dogodi bolest, tragedija ili neuspjeh, nerijetko se pojavi misao da je to možda kazna za neki grijeh. Takva slika Boga rađa strah, a ne povjerenje; udaljava čovjeka od Boga umjesto da ga približava.

Dok slijepac sve jasnije vidi i raste u vjeri, farizeji – koji su uvjereni da vide i da sve znaju – postaju sve sljepiji. Oni su sigurni u svoju pravednost i u svoje znanje o Bogu, pa upravo zbog te sigurnosti nisu sposobni prepoznati Božje djelovanje pred svojim očima

Isus, međutim, odlučno prekida takav način razmišljanja. On odgovara: „Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego da se na njemu očituju djela Božja.“ Time Isus ne daje jednostavno objašnjenje patnje, ali jasno odbacuje ideju da je ovaj čovjekova nesreća kazna za njegov ili tuđi grijeh. Patnja nije mjesto gdje treba tražiti krivca, nego mjesto gdje se može očitovati Božja blizina i njegova spasiteljska snaga.

Važno je primijetiti i to da je čovjek slijep od rođenja. On nije izgubio vid tijekom života; on nikada nije vidio svjetlo. To je slika ljudskog stanja u mnogo širem smislu. Čovjek može od početka nositi u sebi određene ograničenosti, slabosti ili rane koje nije sam izabrao. One nisu uvijek posljedica osobne krivnje. No upravo u tim slabostima može se dogoditi susret s Bogom koji liječi i preobražava.

No Isus ne ulazi u takvu raspravu. On ne traži krivca, nego u toj situaciji vidi mogućnost da se očituju Božja dobrota i nježnost.

Ova evanđeoska zgoda, očito ne govori samo o fizičkom ozdravljenju, nego još više o nutarnjem otvaranju očiju. Čovjek koji je bio slijep prolazi jedan zanimljiv put vjere. Na početku o Isusu zna vrlo malo: kada ga pitaju tko ga je ozdravio, on jednostavno kaže: „Čovjek koji se zove Isus.“ Kasnije, dok ga ispituju farizeji, njegovo se razumijevanje produbljuje pa kaže: „On je prorok.“ A na kraju, kada ponovno susretne Isusa i prepozna tko je on, ispovijeda svoju vjeru riječima: „Vjerujem, Gospodine“, i pokloni mu se. Njegove se oči nisu otvorile samo fizički, nego su se otvorile i oči njegova srca.

Istodobno se događa i jedan paradoks. Dok slijepac sve jasnije vidi i raste u vjeri, farizeji – koji su uvjereni da vide i da sve znaju – postaju sve sljepiji. Oni su sigurni u svoju pravednost i u svoje znanje o Bogu, pa upravo zbog te sigurnosti nisu sposobni prepoznati Božje djelovanje pred svojim očima.

Ovo evanđelje govori i o nama. Postoji naime i duhovna sljepoća. Možemo imati zdrave oči, a ipak ne vidjeti čovjeka pokraj sebe. Možemo znati mnogo o vjeri, a ipak ne prepoznati Boga u konkretnim događajima života. Možemo biti uvjereni u vlastitu pravednost, a zatvoriti srce milosrđu. Najopasnija sljepoća nije tjelesna, nego sljepoća srca koja nas zatvara istini i ljubavi.

Kada Krist uđe u naš život, on polako rasvjetljuje naše tame, naše strahove i naše zablude. Tada počinjemo gledati stvarnost drugačijim očima – očima vjere.

Susret s Kristom ne uklanja automatski sve patnje iz života, ali mijenja njihov smisao. U njegovu svjetlu patnja više nije znak napuštenosti, nego može postati mjesto susreta s Božjom milošću.

Možda je zato najjednostavnija i najdublja molitva koju možemo uputiti Gospodinu upravo ona koju je nosio u sebi slijepac: „Gospodine, da progledam.“ Da progledam za tvoju prisutnost u svome životu, da progledam za potrebe ljudi oko sebe i da progledam za istinu koja oslobađa. Jer kada Krist otvori oči našega srca, tada počinjemo hoditi u svjetlu koje nema zalaza.

---

Marinko Pejić

---