Igra života

Dva koncepta

U svim ključnim područjima našega života odvija se stalna igra između prostora i vremena. S jedne strane postoji potreba za strukturom, granicama i kontrolom, a s druge svijest da se ono bitno ne može nametnuti, ne može proizvesti odmah, nego sazrijeva postupno. U odgoju djece ta je napetost očita: roditelj mora postaviti jasne okvire i pravila, ali se odgovornost, zrelost i sloboda ne mogu nametnuti, već se razvijaju kroz vrijeme, povjerenje i iskustvo. Slično je i u osobnom razvoju čovjeka: moguće je relativno brzo steći diplomu, zauzeti poziciju, dobiti funkciju, ali profesionalna zrelost, kompetentnost i unutarnja sigurnost dolaze tek dugotrajnim učenjem i radom. Isti principi vrijede za prijateljstvo, ljubavni odnos, relaciju sa susjedima, dinamiku u raznim zajednicama i na radnom mjestu – svugdje je važno imati kvalitetne okvire koji odnos čuvaju od devijacije, ali se dubina tih odnosa ostvaruje zajedničkim iskustvima i upoznavanjem, prolaskom kroz lijepa i teška razdoblja, kada vrijeme “odradi svoje”. I svaka država koja želi stabilnost i prosperitet mora razumjeti ovu dinamiku: može zahtijevati poslušnost putem zakona i kontrole prostora, ali ako želi građane koji su motivirani, kreativni i odgovorni, mora ulagati u dugoročne procese obrazovanja, povjerenja i sudjelovanja.

U svim ovim slučajevima prostor je nužan okvir, ali vrijeme je ono koje odlučuje o stvarnom rastu. Fokusirati se samo na prostor znači izabrati liniju manjeg otpora, živjeti život koji ima formu, ali mu nedostaje sadržaj. Jedna velika apologija važnosti vremena je Isusovo naviještanje Kraljevstva nebeskoga. To Kraljevstvo nije dovršeni poredak koji se može odmah uspostaviti osvajanjem prostora ili političkom moći. Evanđelja ga uspoređuju s biljkom koja raste iz sjemena, s kvascem koji polako prožima tijesto, s gorušičinim zrnom koje iz najmanjega postaje veliko. Time se ne ukida relevantnost mjesta. Isus, naime, okuplja stabilnu zajednicu, kontekstualizira svoj nauk, traži poštivanje pravila, ali sve to podređuje procesu rasta: Kraljevstvo Božje je već započelo, ali još nije dovršeno.

Uzaludna restitucija

Posljednjih je godina papa Franjo u više navrata govorio i pisao o superiornosti vremena nad prostorom, spominjući to načelo u gotovo svim svojim dokumentima. U crkvenom kontekstu prostor podrazumijeva pozicije, teritorij, strukture, institucije, kontrolu i moć. Sve to nije apriori pogrešno i ne treba biti odbačeno, ali prostor ne smije postati apsolut. Vrijeme je ono što daje smisao prostoru, ono je duh koji pokreće materiju. Vrijeme gradi istinski život, oslanja se na Boga, potiče vrednote, uspostavlja pravdu, raskrinkava zlo. Prostor bez vremena je sila i kontrola, dok bi vrijeme bez prostora ostalo apstrakcija, idealizam i u konačnici frustracija. Tek kada postoje zajedno i kada vrijeme nadilazi prostor, dolazi do rasta, do razvoja, do plodova.

Jedna velika apologija važnosti vremena je Isusovo naviještanje Kraljevstva nebeskoga. To Kraljevstvo nije dovršeni poredak koji se može odmah uspostaviti osvajanjem prostora ili političkom moći. Evanđelja ga uspoređuju s biljkom koja raste iz sjemena, s kvascem koji polako prožima tijesto, s gorušičinim zrnom koje iz najmanjega postaje veliko

U vremenu prije sekularizacije, kršćanstvo je čvrsto držalo i prostor i vrijeme. Crkve su fizički zauzimale središnja mjesta gradova i sela, oblikovale prostor i bile orijentiri zajednice. No ta prostorna središnjost imala je smisla samo kada je služila vremenu: životu ljudi, ritmovima zajednice i prijenosu vjere kroz naraštaje. Crkva je tada bila i škola i kazalište, i muzej i koncertna dvorana, i bolnica i pučka kuhinja. Njezin prostor je bio okvir mnogih procesa, služio je životu ljudi, premda katkad i nekritičkom zauzimanju dodatnih prostora. Sekularizacija je pak Crkvi uzela i prostor i vrijeme. Društvo se fragmentiralo, a Crkva je izgubila mnoge prerogative i dužnosti. Taj se gubitak često doživljava kao poraz i rađa želju za restitucijom. Danas se to očituje pokušajima ponovnog osvajanja prostora: kroz javnu simboliku, naglašenu prisutnost i borbu za identitetsku vidljivost.

Vječna je kušnja tražiti samo prostore a odustati od vremena. Vidljivost je uvijek prilično lako postići, pa zauzimanjem trga, koncertne ili sportske dvorane, ili pak podizanjem križa na uzvisini, možemo dati znak da smo tu još prisutni i snažni. Naspram takvim akcijama zauzimanja prostora, daleko je teže ustrajati na procesima koji traže strpljenje, povjerenje i prihvaćanje neizvjesnosti. Raditi prostorno znači djelovati brzo i mjerljivo, pumpati statistiku i nuditi laka rješenja; raditi vremenski znači prihvatiti sporost i ranjivost, pratiti ljude, formirati ih, boriti se s njihovim slabostima, voditi ih na putu metanoje, graditi zajednicu. Dok prostor stavlja u prvi plan naše interese, u logici vremena su ključni interesi brata čovjeka.

Prostor usluga ili prostor susreta

Vrijeme mora uvijek nadilaziti prostor, jer samo tako Crkva ostaje vjerna dinamici kraljevstva Božjega. Naši pastoralni djelatnici bi zato morali biti više formirani u vođenju procesa, u praćenju ljudi, a ne prvenstveno ili isključivo u religijskom administriranju. Logika prostora čini da na Crkvu okačimo listu usluga koje se ondje pružaju. Logika vremena nalaže da od Crkve napravimo prostor susreta u kojem će ljudi znati da ih se prati u njihovim životnim procesima, da to nije samo mjesto gdje su upisani u župnim knjigama, već se tu slavi i naviješta Kristova prisutnost među nama, prisutnost koja nas preobražava i poziva na dublji i ispunjeniji život. U logici prostora ljudi su samo brojevi, u logici vremena oni su prilika, svaki od njih je izazov Crkvi da im Krista približi bez da ga svede na njihovu mjeru. Prostor omogućuje susret, ali samo vrijeme ga pretvara u zajedništvo. Ako nisu prostori susreta, naši su prostori hladni i bespotrebni.

Tako se igra života između prostora i vremena za Crkvu posebno danas pokazuje vrlo važnom. Ključan balans koji je potrebno održati jest da taj prostor bude onaj koji služi, a vrijeme ono koje vodi. Crkva mora prostore osloboditi od težine da budu svrha sami sebi, jer su rezultat toga pasivizirani vjernici svedeni na korisnike usluga ili crkveni aparatčiki bez reflektiranog iskustva vjere. Ondje gdje Crkva ima hrabrosti pustiti da vrijeme vodi, ondje se prostor ponovno ispunja smislom. Ukoliko je to slučaj onda Crkva ostvaruje Kraljevstvo nebesko. Sam Isus potvrđuje da se to Kraljevstvo ne može lokalizirati, već ga se prepoznaje po ostvarenju kršćanskog poslanja: “Neće se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!” (Lk 17,21).

Poljska bolnica

Crkva koja se zadovolji vidljivošću, a odustane od vremena, riskira postati glasna, ali plitka; prisutna, ali neplodna; irelevantna posebice u urbanim sredinama gdje teško parira drugim sadržajima. Crkva je to, rekli bismo u biblijskom narativu, zatvorena djelovanju Duha. Evanđelje, međutim, ne obećava brza rješenja, nego vjernost procesu. Isusovi su neposredni rezultati bili prilično slabi, no on dosljedno odbija prečac trijumfalnog zemaljskog kraljevstva koji mu se nudi. Njegov cilj nije lokaliziran, već je taj cilj procesne prirode: ljude pratiti i služiti im. Polazišna točka svakog katehetskog nastojanja bi stoga trebala biti: kako ljude danas pratiti i služiti im, što im je potrebno kako bi ih se osnažilo na putu vjere i života.

Crkva koja se zadovolji vidljivošću, a odustane od vremena, riskira postati glasna, ali plitka; prisutna, ali neplodna; irelevantna posebice u urbanim sredinama gdje teško parira drugim sadržajima. Crkva je to, rekli bismo u biblijskom narativu, zatvorena djelovanju Duha. Evanđelje, međutim, ne obećava brza rješenja, nego vjernost procesu. Isusovi su neposredni rezultati bili prilično slabi, no on dosljedno odbija prečac trijumfalnog zemaljskog kraljevstva koji mu se nudi

Preduvjet pronalaska tog odgovora je poznavanje ljudi i konteksta u kojem žive. Zato Isus živi sa svojim učenicima, jer poznavanje raste iz zajedništva. Primat prostora nas pak odvaja od ljudi i njihovih potreba, zatvara u samodostatnost i moraliziranje. Odvaja nas i od Boga jer za njim zapravo nema potrebe, u kontroliranom sustavu on je višak, kao kod Velikog inkvizitora. Ondje gdje se prostor brani po svaku cijenu, vrijeme se gubi, energija se troši na očuvanje starih formi, a zanemaruje se razvoj života: novi kulturni obrasci, promijenjene navike i potrebe novih generacija, nove prilike za drukčije angažiranje.

Dok logika prostora teži totalitetu, jer se u dovoljno velik prostor mogu svi smjestiti, logika je vremena u poslanju Crkve selektivna, usmjerena prije svega na ljude kojima je potrebno služiti. “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima” (Mt 9,12), reći će Isus. Iskoristiti vrijeme znači započinjati iscjeljujuće procese: zalagati se za pravdu, pomirenje, življenje i reflektiranje iskustva vjere, te razvoj mentaliteta služenja. Fokusirati se na bolesne znači angažirati zdrave kako bi im pomogli, i to je kršćanska logika koju Isus jasno izriče u slici posljednjeg suda opisanog u Evanđelju po Mateju (25,31-46). Za to je potrebno strpljenje s procesima, povjerenje u spori rast, hrabrost da se ne kontrolira sve i suradnja sa svima koji mogu kontribuirati, koji se također bore za ljudsko dostojanstvo. Duhovnošću, formacijom i suradnjom se ohrabriti kako bi se mogli milostivo prignuti nad onima koji su u potrebi prepoznajući u njima Krista – to je put u kojem kao kršćani ne možemo zastraniti.

---

Stanko Perica

---