Šolini „šokovi” i „razočaranja”: površne kritike pape Franje

Ivica Šola napisao je pamflet naslovljen „Papa Frane mnogima je priuštio brojna razočaranja i šokove“ („Slobodna Dalmacija“, nedjelja, 27. 4. 2025.). Zbog ograničenog prostora, teško je odgovoriti na sve što Šola tvrdi i nudi. Stoga se ovaj tekst osvrće samo na nekoliko izdvojenih tvrdnji.

Uočljivo je njegovo zgražanje što

„papa Frane nije pokazao osobito poštovanje prema instituciji papinstva od svog prvog neformalnog ‘Dobra večer, braćo i sestre…’“

A papa Franjo je trebao, smatra Šola, najprije izreći pozdrav „Hvaljen Isus i Marija“. Usput rečeno, taj pozdrav nije izgovorio ni njegov prethodnik papa Benedikt XVI. čije su prve riječi bile:

„Cari fratelli e sorelle, dopo il grande Papa Giovanni Paolo II, i signori cardinali hanno eletto me, un semplice e umile lavoratore nella vigna del Signore.” [Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II, gospoda kardinali su izabrali mene, jednostavnog i poniznog ranika u vinogradu Gospodnjem.]

Izbor prvih riječi pape Franje bio je značajan, jer je odražavao njegovu poniznost, pristupačnost i želju za neposrednom povezanošću s ljudima. Umjesto formalnih ili tradicionalnih papinskih pozdrava, odlučio se za izraz blizak svakodnevnim životom, čime je odmah naglasio svoj pastoralni i jednostavan stil vodstva.

A da bi, vezano uz zapravo totalno nebitnu primjedbu glede pozdrava, koja nipošto ne ukazuje na nepoštovanje prema papinstvu – Šola dodaje i priču kako je papa Franjo 9. travnja, nakon teške bolesti i izlaska iz bolnice, došao u Baziliku svetog Petra „u invalidskim kolicima, noseći poput pankera (!!!), prugastu deku nalik na pončo bez ikakvog znaka papinskog dostojanstva“.

U svoje kritizerstvo prema papi Franji, Šola uvlači i kardinala Puljića, navodeći da je ovaj „rekao da je Papa ostavio dobre uspomene, ali i mnoga razočarenja“. Pritom prešućuje da kardinal Puljić nije specificirao u čemu se sastoje ta razočarenja. A razočarani su, primjerice, tradicionalisti zbog objava enciklika „Amoris laetitia“ i „Laudato Si“, te sinodalnog pristupa, ali i mnogi tzv. modernisti, jer papa u nekim prilikama nije dopustio ređenje oženjenih za  svećenike ili zaređivanje žena za đakonice. Sve u svemu, fraza „mnoga razočarenja“ nema nikakvu težinu u ocjenjivanju lika i djela pape Franje. Razočarenje prati sve pape tijekom povijesti!

Šola tvrdi da je papa Franjo izricao preradikalnu kritiku kapitalizma povezanu s marksističkom teologijom oslobođenja. Ponajprije bio bi potreban veliki prostor da se pokaže da je papa Franjo u kritici kapitalizma bio daleko umjereniji od svojih prethodnika. Neprijeporna je činjenica da papa Franjo ponavlja ono što je rekao papa Ivan Pavao II.:

„neprihvatljiva tvrdnja da poraz takozvanog „realnog socijalizma“ ostavlja kapitalizam kao jedini model ekonomske organizacije.” (Stota godina)

Sveti Ivan Pavao II. istaknuo je da su zlouporabe nereguliranog kapitalizma navele Crkvu da osudi „nedostatke“ kapitalizma i pokazao da Crkva ne može niti smije biti doživljena kao podrška bezuvjetnom zagovaranju čistog kapitalizma. To je posebno važno jer, kako je primijetio,

„unatoč velikim promjenama koje su se dogodile u naprednijim društvima, nedostaci kapitalizma s dominacijom stvari nad ljudima još uvijek su prisutni.“ (Stota godina)

Nije svaka kritika kapitalizma nužno „socijalistička“ kritika, odnosno marksizam, i nešto što treba odmah u startu odbaciti. Valja spomenuti i encikliku „Caritas in veritate“ pape Benedikta XVI., u koju se itekako uklapa i pristup pape Franje i iz koje crpi neke misli. Potpuno je jasno da papa Franjo svojim viđenjem kapitalizma ne nudi nikakvu herezu ili povijesni falsifikat izrastao iz teologije oslobođenja. Zapravo se na tu teologiju uopće ne poziva niti osvrće. Nikada se nije izravno pozvao na teologiju oslobođenja. A uostalom, da i je i da nešto preuzima iz teologije oslobođenja, što bi u tome trebalo biti prijeporno? Postoji više različitih teologija oslobođenja. Čak i dokumenti Kongregacije za nauk vjere, koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo kritički raščlanjivali neke oblike teologije oslobođenja, govore da je ispravno oblikovana teologija oslobođenja u srcu Evanđelja. Nekadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a sada žestok kritičar pape Franje, kardinal Gerhard Ludwig Mȕller, koga se ne može optužiti da je tzv. modernist, već dapače suprotno, u knjizi „Siromaštvo – Izazovi za vjeru“ je napisao:

„Zapravo je teologija oslobođenja, ako ju se ispravno shvaća u njezinu polazištu, najbolji odgovor u praksi i teoriji na marksističku kritiku religije. …teologija oslobođenja ne poziva se na novu objavu. Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u Božjoj praksi koja mijenja svijet.“

Šola prikazuje papu Franju kao osobu koja, naglašavajući geslo „’Siromašna Crkva za siromašne’, ne brine o onima u ‘sredini’ koji nose BDP svake države i Crkvu…“. Međutim, papa Franjo sintagmom ‘siromašna Crkva za siromašne’, ne svodi Crkvu, kako to sugerira Šola, na isključivu brigu za materijalno siromašne, implicirajući da za Papu ljudi izvan, primjerice, južnoameričkih favela nisu vrijedni pozornosti i brige. Papa Franjo ne plasira populističku sliku ‘siromašne Crkve za siromašne’ kao jedini autentični izraz kršćanstva.

U apostolskoj pobudnici „Evangelium gaudium“ (Radost evanđelja) papa Franjo je napisao:

„Za Crkvu je opredjeljenje za siromašne prije teološka nego kulturna, sociološka, politička ili filozofska kategorija. Bog svoje milosrđe pokazuje najprije prema siromasima“ (tu citira riječi pape Ivana Pavla II.).

„Crkva se odlučila na opredjeljenje za siromašne shvaćeno kao „osobiti oblik povlaštenosti u oživotvorenju kršćanske ljubavi, a o njemu svjedoči čitava crkvena predaja“ (to je citat preuzet iz enciklike „Socijalna skrb“ pape Ivana Pavla II.).

To je opredjeljenje, kao što je učio papa Benedikt XVI.,

„sadržano u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (koristi citat iz jednog govora pape Benedikta XVI.). Zbog toga želim siromašnu Crkvu za siromašne.“

Ovdje je ponajprije riječ o poniznosti.

Svaka dobronamjerna osoba uočit će da poimanje siromaštva i siromašnih pape Franje nadilazi uobičajena svjetovna razumijevanja tih pojmova. On ne govori o apstraktnom siromaštvu, već o konkretnom siromaštvu koje utjelovljuje tijelo siromašnoga Isusa, a prepoznaje se u gladnom djetetu, bolesnom čovjeku, te u nepravednim društvenim strukturama. Iako je izražena novim, živopisnim i angažiranim jezikom pape Franje, ta se doktrina nalazi u mnogim crkvenim dokumentima poput „Rerum Novarum“, „Gaudium et Spes“, „Populorum Progressio“, „Centesimus Annus“ i „Caritas in Veritate“. U svima njima sadržana je poruka iz pobudnice „Radost evanđelja“:

„Osigurajte da se u svakoj kršćanskoj zajednici siromašni osjećaju kao kod kuće!“

Šola na samom početku svog teksta navodi paušalne, ničim potkrijepljene, tvrdnje poput ove da je papa „nemilosrdno krenuo sjeći glave i nastavio sve do smrti, često bez ikakva razloga (!) i obrazloženja (!)“. Nadalje: zbog papine politike „mnogi su nakon njegove smrti zapravo odahnuli“, posebice oni „mnogi koji se s njime nisu slagali … a šutjeli su, a takvih je bilo mnogo“. Ne navodi, ilustracije radi, niti jedno ime stradalo u ‘nemilosrdnoj sječi glava’. Često se kao primjer takvog postupka navodi slučaj ‘jadnog’ kardinala Gerharda Müllera koga papa Franjo nije smijenio s položaj prefekta Kongregacije za nauk vjere već mu nije produžio mandat, što je uobičajena praksa u Rimskoj kuriji. Prema nekim izvorima, Müller je rijetko konsultirao papu pri donošenju odluka, što je dovelo do nesuglasica. Nakon što mu nije produžen mandat, Müller je postao jedan od glasnijih Franjinih kritičara, optužujući ga za „zbrku u doktrini” (npr. u intervjuima za konzervativne medije).

Kritike Ivice Šole na račun pape Franje, s kojima je usput govoreći mogao malo pričekati dok prođe vrijeme tugovanja, oslanjaju se na paušalne tvrdnje i neutemeljene interpretacije koje ne uzimaju u obzir širi kontekst djelovanja pape Franje i njegovih izjava. Šolina argumentacija često je usmjerena na marginalna pitanja, poput pozdrava “Dobra večer,” čiji značaj predstavlja više simbol pastoralne bliskosti nego nedostatka poštovanja prema instituciji papinstva. Istovremeno, kritike vezane za Papinu socijalnu viziju kapitalizma i „Siromašnu Crkvu za siromašne“, zanemaruju kontinuitet njegove misli s naukom njegovih prethodnika, poput Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Papa Franjo svoju je viziju temeljio na evanđeoskim vrijednostima, nadilazeći ograničena svjetovna shvaćanja siromaštva i društvenih struktura, te se obraća konkretnim izazovima koji pogađaju najranjivije. Njegova pastoralna i društvena angažiranost ne samo da je u skladu s dugom tradicijom Crkve, već također otvara nove putove solidarnosti i zajedništva. Kritike koje ne uspijevaju prepoznati dublju teološku i pastoralnu dimenziju Papina djelovanja, poput onih Šole, više govore o potrebi za dijalogom nego o stvarnoj težini optužbi. U konačnici, papa Franjo ostaje dosljedan svjedok Kristovog nauka u svijetu.

---

Krešimir Cerovac

---