Sv. Efrem Sirski – Harfa Duha Svetoga

Utorak, 9. 6. 2026. Sv. Efrem († 373.), đakon i crkveni naučitelj

Prema današnjem uvriježenom mišljenju, kršćanstvo se često smatra europskom religijom koja je svoju kulturu proširila na druge dijelove svijeta. Međutim, stvarnost je mnogo složenija. Korijeni kršćanstva nalaze se u Starom zavjetu, u Jeruzalemu i semitskom svijetu. Kršćanska se vjera uvijek hrani tim izvorom. Već u prvim stoljećima kršćanstvo se širilo ne samo prema Zapadu, u grčko-rimski svijet koji je oblikovao europsku kulturu, nego i prema Istoku, sve do Perzije i Indije, gdje je također stvorilo posebnu kulturu na semitskim jezicima i razvilo vlastiti identitet.

Kako bi se pokazalo bogatstvo kulturnih izraza jedne te iste kršćanske vjere, može se s pravom ukazati na sv. Efrema Sirskog, rođenog oko 306. godine u Nisibiju, u kršćanskoj obitelji. On je najistaknutiji predstavnik sirijskoga kršćanstva i jedinstvena osoba koja je u sebi spojila poziv teologa i pjesnika, , kojega je kršćanska predaja prozvala „Harfom Duha Svetoga“.

Odgojen je uz Jakova, biskupa Nisibija (303.–338.), s kojim je osnovao teološku školu u svome gradu. Nakon što je zaređen za đakona, intenzivno je živio život mjesne Crkve sve do 363. godine, kada je Nisibi pao u ruke Perzijanaca. Tada se preselio u Edesu, gdje je nastavio djelovati kao propovjednik i učitelj vjere. Umro je 373. godine, zarazivši se dok je njegovao oboljele od kuge. Nije sigurno je li bio redovnik, ali je sigurno da je cijeloga života ostao đakon te živio u djevičanstvu i siromaštvu. U njemu se jasno očituju temeljne kršćanske kreposti: vjera, nada koja omogućuje život u siromaštvu i čistoći oslanjajući se potpuno na Gospodina, te ljubav koja ide sve do potpunog darivanja samoga sebe.

Sveti Efrem ostavio je bogatu teološku baštinu. Njegova se djela mogu podijeliti u četiri skupine: prozna djela (polemički spisi i biblijski komentari), poetska proza, propovijedi u stihovima te himni, koji predstavljaju najveći dio njegova opusa. Posebnost njegova stvaralaštva jest jedinstveno sjedinjenje teologije i poezije.

Ako želimo razumjeti njegov nauk, moramo poći od činjenice da on teologiju izražava poetskim jezikom. Poezija mu omogućuje da produbi teološko promišljanje služeći se paradoksima i slikama. Istodobno njegova teologija postaje liturgija, postaje glazba. Bio je izvrstan skladatelj i glazbenik. Kod njega su teologija, razmišljanje o vjeri, poezija, pjesma i slavljenje Boga nerazdvojno povezani. Upravo u toj liturgijskoj dimenziji njegova se teologija pokazuje kao jasna objava božanske istine. U svom traženju Boga koristi put simbola i paradoksa. Suprotstavljene slike služe mu da još snažnije istakne Božje otajstvo.

Živio je u vremenu velikih kriza. Kršćanstvo se širilo, ali su ga istodobno potresale brojne podjele, rasprave i krivovjerja. Grad Nisibi, gdje je Efrem odrastao, nalazio se na granici velikih carstava, između Rimljana i Perzijanaca. Ljudi su živjeli u nesigurnosti, okruženi ratovima i političkim previranjima. No upravo u takvom svijetu Efrem nije izgubio vjeru u Boga. Naprotiv, postao je svjedok da se Božja prisutnost može otkriti i usred ljudske nesigurnosti.

Možda je to poruka koja je i nama danas potrebna. Često mislimo da ćemo Boga pronaći tek kada se riješe svi naši problemi, kada nestanu brige, bolesti ili sukobi. Međutim, iskustvo svetoga Efrema pokazuje nešto drugo. Bog ne čeka da se naš život smiri kako bi nam progovorio. On govori upravo usred naših borbi, u trenucima kada nam se čini da smo slabi i nemoćni.

Posebnost svetoga Efrema bila je njegova sposobnost da promatra svijet očima vjere. Dok su drugi gledali samo prirodne pojave, on je u svemu vidio znakove Božje prisutnosti. Za njega je cijelo stvorenje bilo poput velike knjige u kojoj Bog ostavlja svoje tragove. Sunce, zvijezde, voda, kruh, vinova loza, čovjekovo srce – sve je govorilo o Stvoritelju.

Danas živimo u vremenu u kojemu znamo mnogo o svijetu, ali često zaboravljamo njegov smisao. Možemo objasniti kako nešto funkcionira, ali ne znamo uvijek zašto postoji. Efrem nas podsjeća da je stvorenje više od materije. Ono je simbol, znak koji nas upućuje prema Bogu.

Možda je upravo zato bio tako veliki pjesnik. Nije vjerovao da se Božje otajstvo može iscrpiti hladnim definicijama. Znao je da postoje stvarnosti koje se ne mogu potpuno objasniti, nego ih treba promatrati, diviti im se i pred njima šutjeti. Zato je pisao himne i pjesme. Kroz poeziju je pokušavao izraziti ono što ljudske riječi teško mogu obuhvatiti.

Braćo i sestre, možda bi najveća poruka svetoga Efrema nama danas mogla biti i ova: Naučiti ponovno gledati svijet kao dar. Naučiti slušati Boga u njegovoj riječi, u liturgiji, u ljepoti stvorenja i u dubini vlastitoga srca. Naučiti da vjera nije samo skup istina koje treba prihvatiti, nego odnos koji treba živjeti.

Molimo danas zagovor svetoga Efrema Sirskog da i naše srce postane poput harfe Duha Svetoga. Da Bog može preko nas govoriti riječima utjehe, mira i nade. Da budemo ljudi molitve, poniznosti i mudrosti. I da, poput njega, u svemu što nas okružuje prepoznajemo tragove Božje prisutnosti.

Marinko Pejić, polis.ba