III. korizmena nedjelja | Osvetoljubivi sudac? Potkupljivi činovnik? Strpljivi vinogradar!

Lk 13, 1-9: U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Današnji odlomak iz evanđelja se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu skupina ljudi (u evanđelju stoji tek grčka riječ τινες = „neki“, bez dodatnog preciziranja) dolazi Isusu i izvještavaju ga o dvjema velikim tragedijama. Saznajemo kako je rimski upravitelj Pilatⁱ dao brutalno pobiti galilejske hodočasnike za vrijeme bogoslužja i čak pomiješati njihovu krv s krvlju njihovih žrtava koje su prinosili. Drugi događaj koji je uznemirio ljude je bilo urušavanje tornja u Siloamu (četvrt južno od starog grada Jeruzalema), pri čemu je poginulo 18 ljudi. Ni danas ne manjka sličnih stradanja i događaja koji uznemiruju ljude, bilo da se radi o pilatovskom ubijanju stotina civila za vrijeme svetih mjeseci i primirja ili o siloamskom urušavanju nadstrešnice kolodvora ili krova diskoteke i pogibije desetaka ljudi. I danas kao i u Isusovo vrijeme suvremenici tih događaja uznemireno postavljaju pitanja o smislu i razlozima zašto se i kako takvo nešto moglo dogoditi.

Jedan od najčešćih odgovora na pitanje o razlozima ljudske patnje i stradanja u Isusovo vrijeme bilo je vjerovanje kako su strašne nesreće i katastrofe koje se događaju zapravo zaslužena Božja kazna za ljudske grijehe. Na taj način se na ljude koji stradaju ili su pogođeni nekom katastrofom ili bolešću još dodatno tovarilo i breme krivnje. Evanđelje je puno priča o ljudima pogođenima bolešću i nesrećom a onda još i okrutno odbačenima na rub društva jer im se pripisivala grešnost zbog koje su zaslužili ono što ih je snašlo. Ni Isusovi učenici nisu bili imuni na takva vjerovanja, pa tako na jednom mjestu u Ivanovom evanđelju čitamo kako u susretu s čovjekom slijepim od rođenja učenici pitaju Isusa da li je taj čovjek slijep zato što su zgriješili njegovi roditelji ili je on sam to nekako skrivio! Vjerovanje o povezanosti ljudske patnje i nesreće s krivnjom održalo se do dan-danas među mnogim vjernicima svih religija, ali i među onima koji tvrde da ne vjeruju ni u kakve bogove, pa na društvenim mrežama svakodnevno možete naići na ljude koji likuju nad poplavama, požarima i tragedijama kao individualnim ili kolektivnim (Božjim) kaznama za grijehe iz prošlosti pogođenih država ili pojedinaca. Iza ovog stoji predodžba Boga kao osvetoljubivog suca koji pažljivo katalogizira sve ljudske grijehe – i one svima znane i one skrivene, drugim ljudima neznane – i onda ih ljutito i uvrijeđeno kažnjava.

Naličje te predodžbe o ljudskoj patnji i nesreći kao Božjoj kazni za grijeh je onda uvjerenje o vlastitoj većoj pravednosti i ispravnosti. Isti oni ljudi koji spekuliraju o krivnji drugih zbog koje ih snalaze bolesti i nesreće skloni su sami sebe vidjeti kao pravednije, od Boga zaštićene i blagoslovljene ljude, budući da bolesti i nesreće nisu snašle njih nego druge. Isti ti ljudi su onda skloni i vjerovanju kako se Boga može privoljeti i podmititi prinešenim žrtvama, materijalnim izdacima ili odricanjima i dok god se na taj način drže izmireni računi s Bogom, isti ih neće kažnjavati i zagorčavati im život. I ovo se magijsko vjerovanje o povezanosti lagodnog života s Božjom blagonaklonošću, koja se – bez obzira na loše ponašanje prema drugim ljudima – može „otkupiti“ kroz određene ritualne i materijalne radnje, održalo do dan-danas među mnogim vjernicima svih religija. Ovo vjerovanje objašnjava ponašanje nekih vjernika koji ne vide ništa loše u tome da se istodobno s jedne strane pedantno pridržavaju propisa i posta u korizmi ili Ramazanu, a s druge strane aktivno preziru i mrze druge ljude. Ovo vjerovanje objašnjava i neke teške strukturalne probleme našeg društva, poput ratnih zločinaca i profitera koji su neljudski uništili tolike živote i opljačkali čitava društva, a istodobno žive lagodno i bezbrižno, uvjereni kako su oni dobri ljudi i kako su Božju blagonaklonost uspješno „otkupili“ redovitim sudjelovanjima na bogoslužjima i izdašnim financijskim prilozima za gradnju vjerskih objekata. Prema ovoj logici, ako ih Bog nije kaznio, znači da nisu ni krivi, ako žive u blagostanju, znači da su ga pošteno zaradili održavanjem čistih računa s Bogom. Iza ovog stoji predodžba Boga kao potkupljivog činovnika kojega se – neovisno o odnosu i ponašanju prema drugim ljudima – može ritualnim i materijalnim činima potkupiti, odobrovoljiti i odvratiti od kažnjavanja čovjeka.

Isus pokušava osloboditi svoje sugovornike od takvih izopačenih predodžbi o Bogu, jer se radi o blokadama koje onemogućuju shvaćanje i prihvaćanje Radosne vijesti, koje onemogućuju postajanje boljim čovjekom. Isus najprije odbacuje povezanost ljudske patnje i krivnje, a onda skreće pogled s unesrećenih na svoje sugovornike i poziva ih da se okane špekulacija s visoka o krivnji drugih, te razmisle o svom životu i ponašanju i obrate se od svoje umišljene pravednosti.

U drugom dijelu današnjeg evanđelja Isus kroz prispodobu o neplodnoj smokvi u vinogradu pokušava svojim sugovornicima objasniti svoju predodžbu Boga, fundamentalno različitu od njihovih predodžbi o Bogu kao osvetoljubivom sucu i potkupljivom činovniku. Neplodna smokva već tri godine ne daje plodove i gospodar vinograda ju razočaran želi posjeći da nepotrebno ne iscrpljuje tlo. No vinogradar se zauzima za smokvu i moli gospodara da ju ostavi još ove godine, da joj dadne još jednu šansu. On će ju okopati i pognojiti pa možda ipak dadne ploda. U ovoj prispodobi smokva koja već tri godine ne daje plodove simbolizira Isusove suvremenike kojima se on već tri godine obraća (smatra se da je toliko trajalo Isusovo javno djelovanje), a oni ne donose ploda, ne prihvaćaju Isusovu Radosnu vijest nego ga odbacuju.

Slika strpljivog vinogradara iz prispodobe je Isusov autoportret i sažetak Radosne vijesti i Božjeg djelovanja u Isusu. Kao oni koji se smatraju Isusovim učenicima i nasljedovateljima i mi bismo u svom životu trebali internalizirati tu sliku u našem ponašanju i odnosu prema drugima, tj. trebali bismo po uzoru na Isusa pokazati strpljivost i dobrohotnost čak i prema onima koji ne daju ili ne žele dati nikakve plodove, a ne ih odmah posjeći i baciti u vatru. To nije uvijek lako i tu svi često griješimo (uključujući i autora ovih redaka). Pri tom se ne radi o strpljivosti kao pasivnom trpljenju drugoga ili ravnodušnoj nebrizi za drugoga, nego o aktivnoj strpljivosti koja daje vremena za obraćenje i pomaže drugome da donese plodove života. Važno je i spomenuti i zadnju rečenicu iz današnjeg evanđelja koja najavljuje kako će se smokva ipak posjeći ako ni nakon godinu dana i svog vinogradarovog truda ne dadne ploda. I to je jedno od bolnih životnih iskustava: nakon svog gnojenja, okopavanja, davanja novih šansi, bit će smokava koje na kraju ipak neće dati ploda.

Ukoliko se ne obratimo i ne napustimo vlastitu umišljenu pravednost – u tome je Isus u današnjem evanđelju jasan – i mi ćemo biti jedna od tih smokava koje na kraju ne daju ploda. I naše životne priče poput Isusove prispodobe o smokvi imaju otvoren završetak, ne znamo što nas sve čeka nakon godinu dana i hoćemo li donijeti plodove i kakvi će oni biti. Ono što ipak možemo i trebamo uvijek iznova činiti je strpljivo okopavanje vlastitog vinograda (i tuđih koliko god je to smisleno i moguće), kritičko propitivanje vlastitog života i obrezivanje korova koji nas iznutra guši i onemogućava da donesemo plodove, ne samo u korizmi kao intenzivnom vremenu obraćenja, nego svakodnevno. Svaki dan imamo zadaću obraćenja i postajanja boljim čovjekom, svaki dan nam nudi šansu za milost novog početka, šansu da naša neplodna smokva procvjeta u drvo života čiji će plodovi biti na korist i nama i našim bližnjima.

_______________

ⁱO Ponciju Pilatu, rimskom upravitelju koji je Isusa osudio na smrt, u povijesnim izvorima nije sačuvano mnogo, jer se nije radilo o pretjerano značajnoj osobi u Rimskom Carstvu. Ono malo što je o njemu ostalo sačuvano u djelima povjesničara Josipa Flavija svjedoči o tome kako je u svom desetogodišnjem mandatu prefekta Judeje ostao upamćen po brutalnosti, te nepoštenom i netaktičnom upravljanju. Pilat je odmah po dolasku u Judeju usred Jeruzalema postavio zastave s vojnim simbolima i htio je nametnuti kult štovanja cezara Židovima. Kasnije je samovoljno uzimao novac iz hramske blagajne kako bi financirao izgradnju akvadukta. Kap je prelila čašu kad je u ljeto 36.p.Kr. pobio grupu samaritanskih hodočasnika koji su se onda žalili legatu Sirije Viteliju, koji je smijenio Pilata i poslao ga u Rim da se opravda zbog lošeg upravljanja Judejom. Nema pouzdanih podataka o tome što se kasnije dogodilo s Pilatom.

Zanimljivo kako do dan-danas neke kršćanske predaje Pilata tretiraju previše blagonaklono, kao barem neodlučnog ili čak nedužnog u suđenju Isusu; Koptska crkva čak štuje Pilata kao sveca, a neke istočne crkvene zajednice štuju čak i njegovu suprugu Proklu, koja je navodno noć prije Isusove smrti sanjala Isusa! Takve (povijesnim izvorima protivne) tendencije opravdavanja Pilata su uglavnom nastale najprije u vremenu žestokih polemika prvih kršćana sa židovstvom u kojima se postupno glavna krivnja za Isusovu smrt kolektivno pripisivala židovskom narodu, a onda i u vremenu kad je kršćanstvo prestalo biti progonjeno i postajalo vodećom religijom u Rimskom Carstvu. Blagonaklon tretman Pilata se do danas održao i u većini knjiga i filmova koji prikazuju Isusov život, uz (koliko je meni poznato) tek jednu hvalevrijednu iznimku, a radi se o knjizi Nikosa Kazantzakisa (i istoimenom filmu Martina Scorsesea) „Posljednje Kristovo iskušenje“ koja povijesno vjerodostojno portretira lik i ulogu Pilata u suđenju Isusu.

Marijan Oršolić