Leonardo Boff: Zemlja pripada svima

U posljednje vrijeme smo svjedoci zastrašujućih sukoba zbog teritorija na različitim stranama svijeta, posebno u Pojasu Gaze, Sudanu i Ukrajini. Iz ekološke perspektive sve nam se to čini prilično bizarnim.

Već je godine 1795. filozof Immanuel Kant (1724-1804), u svojem poznatom djelu „Prema vječnom miru“, napisao da zemlja pripada ljudskom rodu i da je zajedničko dobro sviju. Nitko ne posjeduje Zemlju niti je itko od Stvoritelja dobio posjedovni list. Stoga ne postoji niti jedan razlog da se međusobno prepiremo, jer sve nama pripada. U tom smislu bismo mogli ovu Kantovu lekciju nadopuniti i kazati da Zemlja pripada zajednici života, prirodi, flori i fauni i bezbrojnim u zemlji skrivenim mikroorganizmima, bakterijama, gljivama i virusima. Svima njima pripada Zemlja, zato što kroz nju nastaju i trebaju je za život.

Kada bi postojao minimum razuma u ljudskim glavama, bilo bi to očito, i mi bismo svi živjeli u vječnom miru na istoj Zemlji kao našem zajedničkom domu. A budući da smo i mudri i ludi, nosioci razumnosti i bezumlja, u određenom vremenu prevladava bezumlje, u određenom mudrost. Čini se da danas prevladava opće bezumlje. Otuda i nesuglasice među državama koje vode do smrtonosnih ratova. Osvrnimo se na neke činjenice.

Svemir postoji otprije 13.7 milijardi godina. Sunce već 5 milijardi godina. Zemlja je nastala prije 4.5 milijarde godina. Primitivni čovjek prije 7-8 milijuna godina. Homo sapiens sapiens, od kojeg mi potječemo, prije 100.000 tisuća godina. Ako bismo 13.7 milijardi godina sveli na jednu kozmičku godinu, kao što je to učinio kozmolog Carl Sagan, bili bismo rođeni 31. prosinca u 23:59:59. Mi smo jedan gotovo neprimjetan trenutak u kozmičkom procesu, sićušno zrnce pijeska u zajedništvu bićâ. Ali naša veličina leži u spoznaji da smo to mi i da znamo svoje mjesto i odgovornost prema svim bićima.

Astronauti svjedoče da Zemlja s Mjeseca izgleda poput blistajućeg plavo-bijelog planeta, koji staje na dlan ruke, sićušno tijelo u mračnoj neizmjernosti svemira.

Ona je treći planet polazeći od Sunca, njegova neposredna blizina, a Sunce je prosječna zvijezda pete klase po veličini, jedno od dvjesta milijardi sunca u našoj galaksiji, Mliječnom putu. A ova galaksija je jedna od stotinu milijardi drugih galaksija povezanih u jata galaksija. Sunčev sustav leži na udaljenosti od 28.000 svjetlosnih godina od središta Mliječne staze na unutrašnjoj strani Orionove ruke.

Svjedočanstvo astronauta Russella Schweikarta, koji je mogao izvana gledati Zemlju, sažimaju izvješća njegovih pratitelja: „Izvana promatrano postaje jasno da sve što je nekome važno, sve priče, umjetnost, rođenje, smrt, ljubav, radost i suze, sve je to u ovom malom plavo-bijelom planetu skriveno, kojega se može prekriti palcem. I iz ove perspektive shvaćate da se na Vama sve promijenilo, da postoji nešto novo, da odnos nije više isti onom ranijem“ (The Overview Effect, Boston 1987, str. 200).

Isaac Asimov, veliki ruski popularizator kozmologije, objašnjavao je odgovarajući na pitanje New York Times Magazina, 9. listopada 1982. godine, povodom 25. godišnjice lansiranja Sputnjika, kojim je započelo svemirsko doba: „Baština ovog četvrtstoljetnog putovanja u svemir je spoznaja da Zemlja i ljudski rod iz perspektive svemirskog broda čine jedinstvo.“ Imajte na umu da on ne kaže kako oni čine jedinstvo sastavljeno od niza dijelova. Nego to da činimo jedinstvo znači da smo jedno biće, složeno, raznoliko, proturječno i s velikom dinamikom.

Jedna takva tvrdnja pretpostavlja da ljudsko biće, čovjek nije samo ograničen na Zemlju. On nije lutajući hodočasnik, niti putnik koji dolazi iz drugih dijelova i pripada drugim svjetovima. Ne, on kao homo (čovjek), dolazi iz humusa (plodnog tla). Ono je adam (što na hebrejskom znači „sin plodne zemlje“), koji je rođen iz adamah (plodne zemlje, Post 2,7). Ono je sin i kći zemlje. Štoviše, ono je sama zemlja u svom izrazu svjesnosti, slobode i ljubavi. Kroz nju ono promatra svemir.

U enciklici o cjelovitoj ekologiji „Laudato Sì: O brizi za zajednički dom“ (2015) pape Franje stoji: „Bog je htio ovisnost stvorova jednih o drugima. Sunce i mjesec, cedar i sitan cvijet, orao i vrabac: nebrojene razlike i nejednakosti znače da nijedan stvor nije sam sebi dovoljan. Oni postoje samo u ovisnosti jednih o drugima da se međusobno dopunjuju služeći jedni drugima“ (br. 86).

Svemiru je trebalo 13.7 milijardi godina da stvori ovo čudesno djelo koje mi ljudi kao vrtlari moramo njegovati i kao vjerni čuvari sačuvati. Sudbina Zemlja-ljudski rod je zajednička sudbina. Nažalost, nismo ispunili svoje poslanje i ne znamo što nas dalje čeka. Nadamo se nečemu blagoslovljenom: Zemlji za sve.

Autor: Leonardo Boff; izvor: leonardoboff.org; prijevod: Jozo Š., polis.ba

Naslovna fotografija: ‘Izlazak Zemlje’, autora Williama Andersa, člana misije Apollo 8; nastala je 24. 12. 1968; izvor: Wikipedia