Tragom svetih i pučkih napjeva – intervju s etnomuzikologinjom Ankicom Petrović (I. dio)

---

Razgovarao: Darko Rubčić

---

Ankica Petrović (Sarajevo, 1943.) je bosanskohercegovačka etnomuzikologinja. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu 1968. godine iz područja teorijskih predmeta, a 1973. iz područja etnomuzikologije. Doktorirala je na The Queen’s University of Belfast 1977. godine na katedri socijalne antropologije, a postdoktorski studij obavila je na The Hebrew University of Jerusalem 1986./87., pri čemu je proučavala religijsko pjevanje balkanskih Sefarda.

Od 1979. do 1992. djelovala je kao profesorica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Od 1993. godine, kao gostujuća profesorica, predavala je kolegije iz područja etnomuzikologije na američkim sveučilištima: The University of California Berkeley, Duke University, The University of California Santa Cruz i The University of Washington Seattle. Pedagošku karijeru završila je 2008. na The University of California Los Angeles, u naslovnom zvanju redovitog profesora.

Istraživačka područja dr. Petrović obuhvaćaju: seosku muziku Dinarske zone, staroslavensko obredno pjevanje u Boki kotorskoj, pasionsko pjevanje na otoku Hvaru, muslimansku muzičku tradiciju u Bosni i Hercegovini, sefardsko religijsko pjevanje u Bosni i šire, na Balkanu, liturgijsko pjevanje Armenske patrijaršije u Jeruzalemu, rodne studije u muzici i dr.

Prof. dr. Petrović izlagala je i objavljivala znanstvene i stručne radove na navedene teme širom svijeta, a njezini stručni radovi zastupljeni su u vodećim svjetskim muzičkim enciklopedijama i znanstvenim časopisima. Godine 2018. objavila je knjigu Umjetnost pjevanja gange. Kulturna tradicija dinarske zone. Autorica je nekoliko etnografskih i dokumentarnih filmova.

U monografiji Naše znanstvenice. Kako so ženske soustvarjale znanost v Jugoslaviji, koju je 2023. objavio Znanstveno-istraživački centar Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (ZRC SAZU), dr. sc. Ankica Petrović uvrštena je među 27 najznačajnijih znanstvenica s područja bivše Jugoslavije. Sa suprugom i sinom živi na relaciji Split – otok Hvar.

Razgovor koji slijedi donosi njezinu životnu i znanstvenu priču – od gange dinarskoga područja, preko sefardske i muslimanske glazbene baštine Bosne i Hercegovine, katoličkih i albanskih liturgijskih i svjetovnih tradicija u Crnoj Gori te pasionskog pjevanja na Hvaru pa do armenskih, etiopskih, sirijskih i samaritanskih obrednih napjeva u Izraelu. Njezin znanstveni put svjedoči o iznimnoj širini interesa, ali i o osobnoj hrabrosti, ustrajnosti te dubokom poštovanju prema ljudima i kulturama koje je istraživala.

Razgovor s profesoricom Petrović vođen je 10. i 11. siječnja 2026. godine.

---

Profesorice Petrović, naš razgovor započinjemo s gangom. U predgovoru Vaše monografije Umjetnost pjevanja gange. Kulturna tradicija dinarske zone navodite da ste još u djetinjstvu, odrastajući u sarajevskom naselju Pofalići, slušali „jezive“ zvukove doseljenika iz hercegovačkih sela koji su pjevali gangu. Ti su zvuci u Vama izazivali strah i nelagodu – osjećaje koji su Vas pratili i tijekom studija etnomuzikologije. Kako ste, unatoč tom početnom otporu, upravo gangu odabrali kao temu svoga doktorskog rada, i to u Belfastu, pod mentorstvom uglednog britanskog antropologa i etnomuzikologa Johna Blackinga?

Još kao studentica teorijskog odsjeka na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, počela sam raditi na Radiju Sarajevo, u redakciji Narodne muzike. Kada sam išla na teren, najmrže mi je bilo snimati gange. Međutim, jednom sam upoznala, zapravo čula jednu grupu pjevačica gange iz sela Podorašac iznad Konjica, koje su bile iz obitelji Sultanić. Njihova interpretacija me se jako dojmila, imala je veoma snažan utjecaj na moj neki novi doživljaj gange, ali u ovom slučaju pozitivan. I s njima sam počela terenska istraživanja, prvo sam njih snimala, i dalje sam se od njih kretala, kružeći naokolo kako su me prvo one uputile kamo da idem, u koja sela. Nisam uvijek tako pozitivno doživjela gangu, još uvijek sam bila u nekim selima pri slušanju donekle negativno određena prema tom obliku, ali sam nastavila saznavati u čemu je vrijednost koju izvođači osjećaju. I počela sam polako s njima razgovarati, jer one, pogotovo te Sultanićke, tako sam ih nazvala, imale su spoznaje kako ganga mora zvučati. Nisu to znale verbalizirati, nego su osjećale i znale su točno kako da se postave kada pjevaju, pod kojim kutom da stoje, kako da se međusobno odnose, morale su biti tjelesno jako blizu jedna drugoj, svaka od njih je osjećala dah drugih dviju i to su direktno izvlačile u svojoj pjesmi, zapravo interpretirale su onako kako su one osjećale da mora zvučati. Taj zvuk nije bila samo muzika, to je bila njihova komunikacija, njihova tjelesna, rodbinska pa i etnička komunikacija, u konačnici njihova statusna orijentacija kao žena sa sela. Kada sam ih snimala, one bi odjednom znale prekinuti, što je značilo da nisu zadovoljne svojom interpretacijom, mada ja nisam uočavala nikakav problem, ali su one točno znale, čim djelić tona jedna od njih ne ispjeva kako treba, prekidale bi. Ukoliko bi bile zadovoljne s interpretacijom, a ja nisam uključila mikrofon na vrijeme, nisam ih mogla zaustaviti, morale su otpjevati do kraja, jer su osjećale da to ide onako kako treba zvučati.

“Kada sam išla na teren, najmrže mi je bilo snimati gange. Međutim, jednom sam upoznala, zapravo čula jednu grupu pjevačica gange iz sela Podorašac iznad Konjica, koje su bile iz obitelji Sultanić. Njihova interpretacija me se jako dojmila, imala je veoma snažan utjecaj na moj neki novi doživljaj gange, ali u ovom slučaju pozitivan”

I s takvim početnim spoznajama nastavila sam dalje raditi i polako se upoznavati s vrijednostima gange. Ovaj glazbeni oblik nije baš star, nastao je negdje početkom 20. stoljeća, ali je sazdan na jako arhaičnim elementima. To je bila jedna nova kompilacija arhaičnih elemenata. Novina je bila u tekstovima, deseteračkim dvostihovima, s novijim sadržajima, često improviziranim, ali muzička interpretacija je bila veoma arhaična.

Što je ovim Sultanićkama bilo vrijedno, to je da komuniciraju ne samo same sa sobom na jedinstven način, nego da se sa svojom pjesmom obraćaju i zajednici i svom društvu. Tim pjesmama one su odražavale više oblika identiteta, svoj rodni status, dobni status, regionalni status i svoj društveni status kao tradicionalno seoskih osoba, prvenstveno stočarskog načina djelovanja, i time su se one obraćale drugima koji bi ih čuli s jednog brda na drugo, i često bi čak i odgovarali s druge strane na pjesmu koju su ove započinjale.

Poticaj da se bavite gangom došao je od dr. Barbare Krader, etnomuzikologinje i slavistice iz Sjedinjenih Američkih Država, koja Vas je upoznala s Vašim budućim mentorom na doktorskom studiju. Možete li nam ispričati kako je došlo do Vaše suradnje s dr. Krader?

Da, dr. Barbara Krader iz SAD-a bila je etnomuzikologinja i slavistica, govorila je nekoliko slavenskih jezika i pratila kako se razvija odnosno stagnira etnomuzikologija u istočnoj Europi. Pratila je sve kongrese i literaturu. Kada smo se upoznale na jednoj međunarodnoj konferenciji, ona je u meni našla neke potencijale, kojih ja nisam bila svjesna, i kada sam diplomirala iz oblasti etnomuzikologije, ona je insistirala da nastavim studije u inozemstvu, mada nisam planirala nikakav nastavak studija. Na jednom kongresu ona me je upoznala s prof. Johnom Blackingom i preporučila me za doktorske studije kod njega.

Dr. Krader mi je u toku studija a i kasnije pomagala s izdašnim darivanjem zapadne stručne literature, s nabavkom Uher magnetofona i traka za snimanje koje se kod nas tada nisu mogle nabaviti. Bila je i član komisije za obranu moje disertacije i uvijek izvrsna stručna savjetnica.

Kad sam počela raditi na Radiju Sarajevo, tada još nisam poznavala narodnu muziku, jesam poznavala gradsku muziku, donekle sevdalinke, jer je moja mama lijepo pjevala, ali nisam poznavala seosku muziku, jer je nisam voljela. Međutim, za vrijeme studija etnomuzikologije sva pažnja je bila usmjerena na seosku muziku. Tri godine bila sam jedini student u klasi profesora Cvjetka Rihtmana, i ta su predavanja bila uvijek ista, uglavnom se insistiralo i govorilo samo o seoskoj muzici. Tako da sam se osjećala nekako ograničeno. Tada nije bilo ni literature, recimo, da upoznam pisanja Vinka Žganeca ili, recimo, srpskih ili slovenskih etnomuzikologa. Samo sam bila orijentirana na proučavanje seoske muzike, i terene smo obavljali po selima jednom godišnje, a onda sam se uputila i sama na terene kao suradnica na Radiju Sarajevu. Dr. Barbara Krader smatrala je da smo jako ograničeni time što se insistiralo samo na proučavanju muzičkih elemenata, tj. radeći transkripcije, tonske analize, ritmičke analize, polifone analize, ali ne baveći se razlozima zašto se pojedini glazbeni oblik izvodi upravo tako i zašto dolazi do određenih odnosa koje smo mi utvrdili prilikom transkripcija muzičkih analiza, pogotovo što to znači drugim ljudima. Mada je poznavala dosta jugoslavenskih i etnomuzikologa iz drugih zemalja, u meni je vidjela potencijal, možda jer sam bila mlada pa je smatrala da sam lako salomljiva, da bih se mogla odmaknuti od te jedne ustaljene statične etnomuzikološke škole.

Kako su Vaši kolege, stručna javnost, ali i visoki predstavnici političkih i kulturno-znanstvenih institucija u Sarajevu reagirali na odabir teme Vašega doktorskog rada o gangi na The Queen’s University of Belfast?

Prvo, problem se pojavio na Radiju Sarajevu, jer svi moji šefovi bili su ljudi koji nisu imali odgovarajuće kvalifikacije, bili su na visokim položajima i smatrali su, zapravo tako sam i osjećala i shvatila, da su se bojali tog formalnog dispariteta između njih i mene, koja sam već imala završena dva odsjeka Muzičke akademije, a oni su imali samo srednju školu. Onda su od tog nekog straha i nelagode da ću postići nešto više na Radiju prebacili problem na političku stranu. Smatrali su da nije ispravno da populariziram gangu kao muzički oblik, koji su oni imenovali jako primitivnim, mada su neki od šefova potjecali upravo iz selā gdje se izvodila ganga. Iz toga razloga nastojali su onemogućiti mi odlazak na studije. Onda sam se počela boriti za svoje pravo. Budući da nisam dobila suglasnost ni od Ministarstva kulture, na kraju sam se obratila Nijazu Dizdareviću, koji je tada bio, koliko se sjećam, na visokom položaju u Socijalističkom savezu, i on je naredio Ministarstvu kulture da mi se odobri studij, a potom se Ministarstvo obratilo Radiju Sarajevo. Na koncu mi je Radio dozvolio odlazak pod uvjetom da za vrijeme studija ne budem plaćena i da se moram iz Belfasta vratiti za godinu dana, jer ću u protivnom izgubiti radno mjesto, mada sam po zakonu imala pravo na plaćeni odlazak na studije.

I tijekom samoga istraživačkog rada suočavali ste se s brojnim i raznovrsnim preprekama. Možete li nam reći nešto više o tim iskustvima?

U periodu borbe za svoje pravo već sam bila upisana za navedene studije u Belfastu, kamo sam povremeno kratkoročno odlazila zbog studijskih obveza i konzultacija s mentorom. Imala sam veliki problem snimiti gange. Morala sam najprije napraviti terenske snimke na osnovi kojih ću dalje raditi. Inače bih za terenska snimanja za programske potrebe dobila tehničara, koji je bio i vozač. Osim toga, nije bilo mogućnosti da sama nabavim aparat i magnetofonske trake za snimanje.

Zato sam na Radiju Sarajevo napravila jedan trik: predložila sam novi ciklus „U potrazi za tradicionalnom pjesmom“, zapravo „U potrazi za nepoznatim sevdalinkama“, gdje sam na početku ciklusa, u prvoj-drugoj emisiji pozivala slušatelje na suradnju, da se jave i dođu na Radio da ih snimim, ili ako su negdje dalje da ih posjetimo i da ih snimamo. Moj kolega snimatelj u početku nije bio zadovoljen, jer sam ja insistirala da idemo u planine, da gore tražimo što više izolirana sela i ljude, međutim, vremenom je zavolio tu vrstu rada.

“Smatrali su da nije ispravno da populariziram gangu kao muzički oblik, koji su oni imenovali jako primitivnim, mada su neki od šefova potjecali upravo iz selā gdje se izvodila ganga. Iz toga razloga nastojali su onemogućiti mi odlazak na studije. Onda sam se počela boriti za svoje pravo”

Radeći na sakupljanju sevdalinki, ja bih s njim svratila i u neko selo u Hercegovini ili rubnim krajevima Bosne, da snimamo i gange. Snimatelj je vidio da krijem što radim, odnosno da snimam gange, i onda mi je jednom prilikom rekao: „Ne bojte se, neću nikome reći.“ I tako, snimajući sevdalinke, snimala sam i gange. Nisam ih mogla snimati npr. u Bijeljini ili Prijedoru jer ih tamo nema, ali morala sam ići široko u Bosnu i Hercegovinu, i na taj način sakupila sam dostatan fundus gangi i obavila puno razgovora o njima.

Također sam bila angažirana na televizijskoj emisiji „Znanje-imanje“, kao selektor za programe koji su se uživo emitirali. To mi je pomoglo da proširim oblast istraživanja i upotpunim kolekciju. Na ovaj način sam obuhvatila sve lokalne oblike izvedbi gangi, ali i sve druge muzičke forme na području rasprostiranja gangi.

Na terene sam išla i samostalno preko ljeta, naročito kada sam se tek prijavila za studije i ugovorila temu proučavanja s profesorom Blackingom.

Kakav je bio odnos političkih i stručnih struktura u Bosni i Hercegovini prema Vama i Vašoj disertaciji nakon povratka s doktorskog studija? I kako su međunarodni akademski krugovi reagirali na Vaše predstavljanje gange?

Kada sam se vratila, doživjela sam još više neprijatnosti, uvreda, neprikladnih komentara na Radiju Sarajevo. Izmjestili su me iz redakcije Narodne muzike u Međunarodno odjeljenje, ali tamo se moj posao svodio na pisanje nekih dopisa na engleskom jeziku ili nošenje paketića ili kuverti u poštu. U međuvremenu se ispraznilo mjesto profesora etnomuzikologije na Muzičkoj akademiji, jer je profesor Cvjetko Rihtman otišao u mirovinu. I onda mi je profesor Zija Kučukalić, muzikolog, koji je postao šef odsjeka, ponudio mjesto docenta na Akademiji. Normalno, na to mjesto se nije nitko drugi javio jer je po zakonu trebalo da se posjeduje doktorat, a ja sam bila jedina u Bosni i Hercegovini i druga u Jugoslaviji koja sam stekla doktorat, koji je već prošao i proces nostrifikacije.

Moram istaknuti svoje prve studente, koji su odmah prihvatili antropološki pristup etnomuzikologiji koji sam koristila u svojim predavanjima. Donijela sam također jako puno suvremene literature, međutim nisam imala snimke, imala sam jedino snimljene gange. Sevdalinke koje sam ranije snimala nisam više zatekla u redakciji Radija Sarajevo. Postojeći nagra aparat – prijenosni magnetofon za snimanje zvuka visoke kvalitete, te postojeći etnomuzikološki arhiv Muzičke akademije bili su zaključani za mene i moje studente. Zbog toga morala sam nabaviti svoj magnetofon i profesionalne trake te opet raditi intenzivno na terenima, da bih stvorila građu za studente.

Kada ste započeli predavati na Muzičkoj akademiji, od pojedinih kolega profesora doživjeli ste šikaniranje i izbjegavanje, dok ste sa svojim studentima uspjeli izgraditi iskren odnos te profesionalnu i kvalitetnu suradnju. Kako objašnjavate taj kontrast i na koji je način iskustvo rada sa studentima utjecalo na Vaš akademski i osobni put?

Ta prva klasa mojih studenata bila je idealna. Bilo ih je osam, svi jako talentirani. S velikim su žarom prihvatili moj novi pristup etnomuzikologiji, jer su prije imali priliku jednu godinu slušati predavanja po starom pristupu, po staroj školi. Ja se nisam držala nastavnog programa, jer je bio jako zastario. Naprimjer, na prvoj godini narodne partizanske pjesme su bile glavne teme proučavanja, što sam ja potpuno odbacila i to zamijenila s predavanjima o produbljivanju teorijskih spoznaja te o religijskim muzičkim tradicijama i o muzici svijeta. Također sam studentima davala slobodu u izboru njihovih tema za seminarske ili diplomske radove izvan onog okvira koji je ranije postojao. Uz to, ranije se, recimo, nije smjela snimati harmonika kao narodni instrument, niti gitara, kao i muzika izvođena na njima, jer se smatralo da ovi noviji instrumenti i njihova muzika nisu bili vrijedni za znanstveno proučavanje. I popularna muzika je bila potpuno izvan domene studiranja i proučavanja.

Što se tiče odnosa radnih kolega prema meni, prve tri godine rada na Muzičkoj akademiji bile su mi veoma teške. Profesori drugih predmeta nisu sa mnom kontaktirali, svi su bili povrijeđeni, jer zapravo nitko nije imao doktorat osim prof. Kučukalića i mene. Svi su prihvatili optužbe protiv mene, a jedna od najvećih optužbi bila je da nije bilo primjereno da studiram u inozemstvu, da moj profesor kao stranac ne može biti mentor za moj rad, zatim da je o gangi ranije sve već bilo napisano, da se nema ništa novo reći, te da ganga kao „primitivni“ oblik nije prikladna za prezentiranje kulture naše zemlje. Posebne osude sam doživjela od stručnih lica za nelojalnost školi iz koje sam potekla.

Ni moje kolege, etnomuzikolozi, me nisu prihvaćali, nisu me zvali na kongrese, na simpozije. Pokušala sam objaviti knjigu o gangi u biblioteci „Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine“ nakladničke kuće „Svjetlost“, međutim svoj sam prijedlog povukla na vrijeme pošto sam dobila neformalno obrazloženje o stavu pojedinih članova redakcijskog odbora, kako ja nemam službeno diplomu antropologa, pa tako nemam pravo ni pisati o antropološkim temama, mada sam doktorirala na katedri socijalne antropologije.

Postojeći problemi u radu sa studentima bili su vezani za nedostatak stručne etnomuzikološke literature na Akademiji, pa su moji studenti ključne inozemne knjige teorijskih sadržaja, koje sam ja posjedovala, sami prevodili. Tako je jedna moja studentica, Ljerka Vidić, naknadno objavila svoj prijevod Blackingove knjige How musical is man, objavljene 1973. godine, koja je služila kao uzor za novo, antropološko proučavanju muzike u svjetskoj etnomuzikologiji. Drugi studenti bi prevodili po 3-4 poglavlja pojedinih vrijednih knjiga, opet s antropološkom orijentacijom, i to su međusobno razmjenjivali.

“Također sam studentima davala slobodu u izboru njihovih tema za seminarske ili diplomske radove izvan onog okvira koji je ranije postojao. Uz to, ranije se, recimo, nije smjela snimati harmonika kao narodni instrument, niti gitara, kao i muzika izvođena na njima, jer se smatralo da ovi noviji instrumenti i njihova muzika nisu bili vrijedni za znanstveno proučavanje. I popularna muzika je bila potpuno izvan domene studiranja i proučavanja”

S obzirom na sve navedene probleme, često sam se morala konsultirati s profesorom Blackingom. Nakon mojih opisa u kakvom sam položaju, profesor mi je sugerirao da obuhvatim još neku temu i da se javljam na međunarodne kongrese. U Velikoj Britaniji već sam bila poznata sa svojim pristupom gangi. Potom sam išla na druge kongrese i sama snosila troškove, dok me nisu počeli pozivati organizatori međunarodnih muzikoloških i etnomuzikoloških kongresa i simpozija širom svijeta i plaćati sve putne troškove, a što je najvažnije, i objavljivati moje izložene radove. Na taj način postala sam veoma aktivna na međunarodnom planu.

Nekoliko svojih studenata iz prve generacije uputili ste na doktorske studije u inozemstvo, a neki od njih izgradili su zapažene znanstvene karijere. Kako gledate na taj mentorski rad i što Vam je u tom procesu bilo najvažnije?

Što se tiče mojih studenata, oni su mi veoma pomogli, jer su već nakon dvije-tri godine studija sa mnom, a studij je trajao četiri godine, postali moji suradnici i mi smo postali tim. Više nisam bila usamljenik, nego sam imala tim sugovornika i suradnika. Iz te prve generacije, troje mojih studenata sam uputila na postdiplomske i doktorske studije na uvažena sveučilišta u Ameriku, a potom još dvoje mojih studenata iz drugih generacija i dvoje studenata iz Zagreba. Svi su veoma uspješno završili studije i potom djelovali kao sveučilišni profesori, autori znanstvenih članaka i knjiga i kao kompozitori suvremene muzike.

S velikim zadovoljstvom spomenula bih dr. Svanibora Pettana, sada već profesora emeritusa iz Zagreba, koji je još kao student želio proširiti prostor svoga znanstvenoga djelovanja. Naime, postajala je praksa u Jugoslaviji, da se istražuje samo muzika svoje republike. Recimo, ja sam prešla granicu na hrvatski teritorij, i to je bilo nekako čudno zagrebačkim kolegama, a Svanibor je želio proučavati muziku Roma na Kosovu, ali budući da je to bilo neuobičajeno, nije imao stručnu podršku za svoj interes. Ja sam ga upoznala i dala mu podršku za njegov planirani rad. Nakon završenog magisterija u Ljubljani preporučila sam ga za studije na University of Baltimore County. Tamo je opet magistrirao i zatim doktorirao. Osim proučavanja romske muzike na Kosovu, vršio je istraživanja u Egiptu, Tanzaniji, Šri Lanki i Australiji. Istaknuvši se na međunarodnom nivou s kvalitetom i širinom svoga rada i predanošću etnomuzikološkoj disciplini, izabran je za generalnog tajnika, zatim potpredsjednika, a potom i predsjednika ICTM-a, odnosno Međunarodne organizacije za tradicionalnu muziku. Te je funkcije obnašao istovremeno dok je bio profesor etnomuzikologije na Ljubljanskom sveučilištu.

Premda ste u međunarodnim znanstvenim krugovima već bili poznati i priznati, nakon što ste 1992. godine napustili ratno Sarajevo i došli u Sjedinjene Američke Države, morali ste se mukotrpno boriti za vlastiti opstanak. Kako pamtite to razdoblje i s kakvim ste se izazovima tada suočavali?

Da, nakon što sam napustila Sarajevo u studenom 1992. i došla u Ameriku u mojim 50-im godinama života, bilo je veoma kasno da dobijem posao u statusu kakav sam imala kod kuće, unatoč činjenici da sam već imala izvrsne kontakte i prethodno koristila IREX-ovu i Fulbrightovu stipendiju. Prvih pet godina bila sam gostujući, odnosno „nomadski“ profesor i stipendistica u osam institucija, sveučilišta i instituta. Prvo sam jedan semestar predavala na The University of California Berkeley, pa sam onda bila znanstveni istraživač u The National Humanities Center i Indiana University, potom sam opet predavala na The University of California Berkeley, pa onda na The University of Washington, Seattle, zatim na Duke University u Sjevernoj Karolini i na The University of California Santa Cruz, te se na kraju skrasila na The University of California Los Angeles s postignutim statusom redovitog profesora u naslovnom zvanju.

Radeći u brojnim institucijama imala sam velike probleme pri snalaženju u različitim računarskim sistemima biblioteka da bih pribavila odgovarajuću građu, jer tada nije postojao jedinstveni sveučilišni računarski sistem. Osim toga svaki put sam morala osmišljavati nove teme za svoje tečajeve i seminare. Morala sam predavati ono što kolege koji su bili u stalnom radnom odnosu nisu voljeli obavljati, i bila sam primorana predlagati veoma širok spektar predavačkih tema. Pri tome mi je pomogla znanstvena širina koju sam prethodno stekla u istraživačkim djelatnostima. Jedan od najuspješnijih kolegija mi je bio „Muzika u svjetskim religijama“.

Gangom ste se intenzivno bavili od početka 1970-ih godina pa sve do rata u Bosni i Hercegovini 1992.–1995. Kako biste danas, u osnovnim crtama, opisali gangu te ocijenili njezinu kulturnu i društvenu važnost?

Ganga je jedan kulturološki fenomen koji je vezan za određeno područje bivših stočarskih stanovnika cijele Hercegovine i dijela Bosne i Hrvatske. To je mikroforma koja kao cjelina traje otprilike do jedne minute, ali forma koja u sebi, u tako izrazito kratkom periodu, postiže ono što, recimo, postižu velike forme u zapadnoj muzici. Gangu odlikuje jasan početak uvodnog glasa, onda velika kulminacija ekspresivnosti s nastupom pratećih glasova i smiraj u završnom dijelu oblika u polifonom odnosu velike sekunde kao konsonantnog intervala, što je suprotno doživljavanju u zapadnoj muzičkoj praksi. Melodijski ganga nije razvijena, uska je po opsegu, ali pojedini ukrasni dijelovi i pogotovo ekspresivni element „sjecanja“ ili „jecanja“, zapravo predudara glavnim tonovima koji se izvode na neutralnim vokalima a, e ili ә u pratećem glasu, stvaraju snažan doživljajni utisak.

Korištenje velike sekunde u polifonom sklopu ima dodatnu vrijednost, a to je da s tim intervalom pjesma zvuči jače od, recimo, intervala terce ili kvinte. Predudari također daju dodatnu snagu svakom tonu, a to opet služi za daljnji odjek pjesme, što je u cilju postignuća svake grupe koja izvodi gangu.

“Djevojke koje su pjevale, one bi se prije udale, lakše bi našle partnera, jer su smatrane zdravima i društvenima, u smislu međusobnog kontaktiranja. Ali, po starijoj tradiciji, kada bi se udale, pjevale bi uglavnom do rađanja prvog djeteta. Nakon toga prestale bi pjevati gange, izvodile bi neke baladne oblike i uspavanke, da bi onda u starijoj dobi ponovno mogle oživjeti pjevanje gangi, naravno sa svojim vršnjakinjama”

Spomenuli ste da je ganga relativno novijeg porijekla, ali da počiva na arhaičnim glazbenim elementima. Odakle, prema Vašem mišljenju, ljudima poriv za upravo ovakvom vrstom glazbe?

Riječ je o ljudskoj potrebi komunikacije. Ljudi su živjeli u malim zajednicama, u malim selima, udaljeni jedni od drugih preko brda, i oni su na taj način komunicirali. Uz to oni su odražavali svoj životni položaj. Recimo, kada bi majka čula svoju kćer prvi put da zapjeva gangu, znala je da joj mora pripremiti ruho. To znači da je shvatila da je kći postala fizički zrela, da bi se udala, postigla drugi status kao djevojka i zatim kao udata žena.

U kojim su životnim godinama tada bile te djevojke? Pretpostavljam da je riječ o nižoj dobnoj granici za udaju nego što je to slučaj danas.

Bila je niža dobna granica, jer ranim uključivanjem u radne procese, kao što je čuvanje stoke, one su ranije fizički sazrijevale, ali moramo znati da nisu svi muškarci i sve žene u selima pjevali. Uvijek je to bila jedna manja grupa. Recimo, u jednom selu bi bila jedna ili dvije grupe dobrih ženskih pjevačica, tako isto i kod muškaraca. Naročito je bilo delikatno u ženskim grupama, jer je njihova pjesma trebala zvučati savršeno i jer su one sa svojim pjevanjem na veliku prostornu distancu trebale pokazati svoju tjelesnu, ali i emotivnu zrelost. Djevojke koje su pjevale, one bi se prije udale, lakše bi našle partnera, jer su smatrane zdravima i društvenima, u smislu međusobnog kontaktiranja. Ali, po starijoj tradiciji, kada bi se udale, pjevale bi uglavnom do rađanja prvog djeteta. Nakon toga prestale bi pjevati gange, izvodile bi neke baladne oblike i uspavanke, da bi onda u starijoj dobi ponovno mogle oživjeti pjevanje gangi, naravno sa svojim vršnjakinjama. U dvije-tri gange naišla sam na oblike gdje su pjevale žene zajedno s muškarcima, jer tada više nisu smatrane fizički i rodno aktivnima.

Postoji li poveznica gange s Albanijom?

Po terminu ganga ima izvjesnu povezanost s Albanijom, jer zapravo riječ ganga dolazi od latinskog glagola canto, cantare – pjevati. U Albaniji su to këngë ili genge ili gange. Oblik je nazvan kod nas vjerojatno po ilirskom podrijetlu riječi, s generalnim značenjem pjesma, ali u 20. stoljeću taj termin se odnosio samo na ove posebne oblike koje danas poznajemo kao ganga. Također sam ustvrdila da se pojedine riječi za upotrebne predmete naših stočara podudaraju s albanskim terminima, istovrsnih predmeta.

Završavamo razgovor o gangi. Kako danas gledate na ovu tradiciju i smatrate li da ganga ima budućnost?

Među starijim stanovništvom ganga dobiva sada i novo značenje. Iako je ganga pjesma pozitivnog izražajnog karaktera koja se odnosi na mladost, snagu itd., čula sam da stariji ljudi sada izražavaju želju da im se posmrtno na pogrebima izvodi ganga. To je slučaj u zapadnoj Hercegovini.

S druge strane, iza posljednjeg rata bila sam među dvije-tri grupe Bošnjaka-muslimana, koji su ranije pjevali gange, a sada, nakon rata, prestali su s pjevanjem.

---

Kraj prvog dijela intervjua. Drugi dio, fokusiran na muzičku tradiciju narodâ bivše Jugoslavije, objavit ćemo uskoro.

---

Darko Rubčić, polis.ba

---