www.polis.ba

Fra Mirko Jozić (1947-2022) – život Ljepotom preobražen

Nije fabricirao istinu kao njen gospodar, nego je iznosio spoznato kao dobar sluga

Čini se pomalo neprikladnim, čak i preuzetnim da kod tolikih njegovih poštovatelja, studenata, župljana i kolega ja pišem o fra Mirku Joziću. Tog čovjeka zapravo nisam ni poznavao. Susreli smo se u životu ravno dva puta. Oba na inicijativu mog prijatelja, tada ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, fra Ivice Studenovića.

Prvi put kada je u kombinaciji prometejske vizije i sizifovskog truda da ravnateljima klasičnih gimnazija iz Hrvatske i BiH posvijesti svrhu učenja klasičnih jezika (naizgled posvema beskorisne materije) organizirao susret na kojemu je fra Mirko bio predavač. Visok, uglađen, fino obučen starac. Neobično lijep. Ovo starac bila je perceptivna greška. Učinilo mi se da ima barem osamdeset godina, a taj susret je bio prije desetak, dakle kada je fra Mirko imao oko 65. No, nisu njemu godine davale auru starosti, nego mudrost. A ovo lijep, što je nedvojbeno bio, spada već u filozofiju. On je, naime, ono što prazni uzalud pokušavaju postići estetskim zahvatima, postigao težim putem, učinivši svoju dušu preobraženom, a onda je ljepota preobraženja zasjala i u vanjštini. Tako to biva s onima koji Ljepotu traže na jedinom mjestu gdje se može naći.

No, tek je predavanje bilo preobrazujuće. Pročitano, a grozim se čitanih predavanja, izrečeno lijepim, no prilično monotonim glasom, bez izbrušene govorničke tehnike, lišeno strasti, jednostavna, nerafinirana, mirna istina, izrečena tiho, neagresivno, bez želje da se natječe s predrasudama ili heterodoksijama, bez natruhe potrebe da slušatelja uvjeri u izloženi sadržaj. Govornik nije fabricirao istinu kao njen gospodar, nego je iznosio spoznato kao dobar sluga. A, od petnaestak slušatelja, jedan je grizao usne da se ne rasplače od sudara s takvom dubinom i ljepotom izrečenoga. Fra Mirko je govorio kao onaj koji ima moć. Onako kao Bileam, u Gavranovom Krstitelju opisuje da je govorio Učitelj.

Drugi je naš susret bio višednevan. Isti me moj prijatelj angažirao da fra Mirka, koji se čitav život bavio umjetnošću, provedem kroz Rim u kojemu nikada nije bio. Isti me moj prijatelj, inače ekstremno škrt na pohvalama, pripremio za to putovanje, govoreći o svom Doktoru tako biranom frazom, s toliko ljubavi i poštovanja, da mi je proizveo strah. Pa tko će tolikog znalca i mudraca i estetu i filozofa i poznavatelja umjetnosti poučiti o Rimu!? I nisam, poučio je on mene. Premda sam ja govorio više i objašnjavao više i trudio se više. A on tek povremeno prokometirao ponešto. Tako to biva kod onih koji od Ljepote učine svoju domovinu.

Sjećam se da nije bio nimalo fasciniran bazilikom sv. Petra, a vjerujte, ako se sami niste osvjedočili, da je fascinantna. No tko zna čime ju je on gledao. I što u mramoru i zlatu vidio.

Još se bolje sjećam da je bio fasciniran Sikstinskom kapelom. Da mu je do kraja bio očit Michelangelov genij, Onim svojim mirnim glasom je mirno konstatirao nešto zapravo do kraja zastrašujuće, negdje u pogledu između stvaranja Adama i strašnog suda:“ Vidiš, ovdje Bog govori.“ Puno sam puta nakon toga vodio svoje učenike u Rim i svaki put tu fra Mirkovu rečenicu izricao kao aksiom, kao dogmu, kao molitvu, kao sjeme, Ovdje Bog govori.

Michelangelo, ‘Stvaranje Adama’ foto: Tv2000

Svi mi znamo čemu umjetnost služi i što jest ili barem što pokušava biti. Put preko Ljepote do Istine. Znamo i da su ljudi pokušali taj put prijeći u milijardama pokušaja oblikovanja glazbom, slikom, pokretom, riječju. Znamo i da mi koji nemamo privilegiju ljepotu oblikovati i stvoriti promatramo i slušamo i tražimo kroz tuđa djela da nam budu žižak i svijeća na tom mukotrpnom hodu. Od svih tih mirijada umjetnina za mene veće i ljepše nema od prikaza stvaranja Adama na stropu Sikstine. Svaki put požudno buljim u tu fresku jer osjećam da je tamo neka točka konvergencije, neki ključ shvaćanja, neki pin koji otvara vrata nebeska, One dvije ruke, Božja i Adamova, tako lijepe, gracilne i muževne, ona dva kažiprsta tako blizu, a nedodirnuta. Između njih neka napetost, iskre, opasne, gromovi iz vedra neba, neke struje u tom stravičnom tjesnacu između dva prsta.

Jednoga vrućega rimskog dana sam gledao neobično lijepog starca koji je prvi i jedinu put vidio taj tjesnac i prošao njime neoštećen. Jer mu je Bog govorio.

Tako to biva s onima koji gledaju u lice Ljepoti i ne moraju svrnuti pogled.

Koliko god bio ožalošćen smrću meni jedva poznatog fra Mirka, jer mi je žao svakog umiranja  mudrosti, radošću me ispunjava što mu je pin koji je ukucao toga vrućega rimskoga dana  prekjučer otvorio vrata neba i preko Ljepote ga proveo do Istine. Vjerujem da ćeš se nasititi spoznajom Njezinom, neobično lijepi starče.


Tonći Maleš, polis.ba