Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje | Razočaranje kao prilika za rast

Kada se mladić i djevojka posvađaju, ili kada se muž i žena posvađaju, to zna biti grubo. Jer kada smo s nekim bliski onda znamo pokazati ono najranjivije u nama, u toj boli znamo svašta izgovoriti. I kada nakon toga staneš i razmisliš, pitaš se što se ovo dogodilo. Pitaš se pa gdje je „ono“ nestalo, ono s početka. Bilo je sve dobro, sve lijepo, sve je funkcioniralo. Kako je moguće da se sve srušilo. Takav šok se može dogoditi u odnosima između partnera, ali i odnosima između roditelja i djece. Do jučer su bili dobri, sve divno i krasno, a sad potpuno nerazumijevanje, vrijeđanja. Što se dogodilo da je ono što je jučer bilo lijepo i dobro, danas nestalo? Nekada se to događa između braće i sestara. Do jučer su bili skladni odnosi, izgledalo je da sve funkcionira, a sada osjećamo da smo se udaljili ili da više uopće nemamo odnos. Kako se to dogodilo? Kako se dogodi u životu da si jedan dan pun ushita, sretan, radostan, poletan, a onda za čas se dogodi kao da je to sve nestalo, kao da nije nikad ni postojalo.

Cvjetnica u sebi sadrži jedan tome sličan prevrat. Narod gleda Isusa kako ulazi u Jeruzalem s oduševljenjem, s pjesmom na usnama, s palminim grančicama, haljine prostiru po podu kuda prolazi. Radosni što im dolazi kralj Izraelov. I onda za čas, nije prošlo par dana, „raspni ga, raspni“. Potpuno odbacivanje. Kako se to može dogoditi?

Takvi veliki prevrati u životu često su vezani uz razočaranje. Nešto se dogodi što nas razočara. I zbog tog razočaranja ploča se okrenula. Bilo je dobro, ali sad vidim da nije to tako kako sam ja mislio, nije to tako kako sam ja očekivao. Razočaranje je povezano s očekivanjima. Ja očekujem od drugog. Očekujem kako bi moj muž trebao reagirati, očekujem od svoje djece, od svog brata od svoje sestre kako se trebaju ponašati. Danas Izraelci očekuju od Isusa kako se treba ponašati. I kada se on ne ponaša kako očekuju onda slijedi potpuno odbacivanje, razočaranje. Jer sam ga volio onakvog kakvog sam ga ja zamišljao, nisam ga volio onakvog kakav je. Htjeli smo Isusa kakvog mi želimo, a ne onog kakav on stvarno jest. I zato je moguće da na Cvjetnicu Isus ulazi s „Hosana sinu Davidovu“, a onda već na Veliki petak završava s „raspni ga, raspni“. Jer su očekivali da im dolazi kralj Izraelov, da im dolazi onaj koji će donijeti političko oslobođenje i ovozemaljsko blagostanje. I kad Isus dolazi sretni su jer im dolazi Mesija. A onda razočaranje kad vide da on ne preuzima vlast, ne ulazi u sukob, nije smijenio glavare svećeničke, nije se suprotstavio Pilatu. Ništa. Kao neki revolucionar koji je napokon ušao u Grad i kada čekamo da preuzme prijestolje on ništa ne čini.

Neki i u Judinom postupanju vide želju da isprovocira Isusa da napokon obznani svoju mesijansku moć. Želi nahuškati glavare svećeničke da ga uhite kako bi se Isus u tom trenu usprotivio i napokon izašao iz sjene, iz skrivanja. Međutim, kada su ga došli uhititi, Isus čini baš suprotno. Predaje se. I kada ga osuđuju i kada ga vode pred Pilata on trpi, ne uzvraća. Tada se svjetina dere „raspni ga, raspni“ jer ionako od njega nema ništa. Pravio se da je mesija, mi se ponadali, a on ništa. I baš zato što smo razočarani, sada ćemo ga ukloniti. I kada ga muče i kada mu daju gredu križa, on sve prihvaća, ne protivi se. Juda to vidi i shvaća da je promašio, da je pogriješio. Isus nije onaj koga je očekivao. I razočaran u sebe, vrati novac, ode i objesi se.

Kad god se snažno držimo svojih očekivanja, kad god se oduševljavamo svojim slikama drugoga vjerojatno skoro slijedi razočaranje, u kojem god to odnosu bilo. Možemo se razočarati i u Boga. Možemo u zanosu od Boga očekivati, moraš mi dati ovo. Toliko se molim i predajem da mi moraš uslišiti molitvu. Vjerujem ti, moraš me ozdraviti. Ako mislimo da možemo obuhvatiti Boga, ako ga stavljamo u svoje kalupe čeka nas razočaranje.

Cvjetnica nas upućuje, da kada dođe razočaranje, bilo to u obitelji, između muža i žene, među braćom i sestrama, između djece i roditelja, bilo to u odnosu prema Bogu, prema svećeniku. Onda rješenje nije ono što Juda radi, inzistirati na svojim očekivanjima, nasilno ih tražiti, nego mijenjati svoju sliku drugoga, odbaciti obmanu, upoznati ga kakav je uistinu i iz toga djelovati. Učenice koje su imale hrabrosti unatoč razočarenju ostati uz Isusa, prihvatiti novost pa i onda kada je ta novost bila grob i na njemu navaljen kamen, prve su susrele Uskrsloga.

Ovih dana posebno smo pozvani imati hrabrosti odbaciti svoju potrebu i sliku svećenika i biskupa anđeoskih, nadljudskih kreposti i prepoznati u njima svoju često i više od drugih izranjenu i posrnulu braću. S iskrenim suočavanjem s istinom, a ne bijegom i samoobmanama, nakon boli, moguće je obraćenje.

Hrvoje Katušić