Veliki utorak | Petrova rastresena nadmenost, ali i snaga kajanja i vjere

Iv 13,21-33. 36-38

Prema Ivanovu evanđelju Isus tri puta govori da je «potresen», uznemiren cjelinom svoga bića: potresen je zbog smrti prijatelja Lazara, potresen je u nagovještaju svoje muke i smrti u slici pšeničnoga zrna koje umire u zemlji i potresen je na posljednjoj večeri s učenicima kada im govori da će ga jedan od njih izdati – o  čemu smo slušali u pročitanom evanđelju.

Petar je na večeri htio doznati tko je izdajnik, ali, piše Ivan Evanđelist, delegira ljubljenog učenika, vjerojatno da drugi ne čuju, da pita Isusa tko je taj. I onda se događa davanje zalogaja Judi, Judin odlazak, kao i to da «nijedan od sustolnika nije razumio» zašto je Isus Judi rekao da ono što čini, treba da čini brzo. Oni su, tako i Petar, mislili da ga Isus šalje po nekom ekonomskom zadatku, jer je držao zajednički novac i, gle čuda, «da poda nešto siromasima». Juda je izgleda sve držao u neznanju da je varalica i kradljivac, osim Isusa. Možemo dakle kazati da Petar nikada nije bio sabran Isusov učenik. Oznaka ljudi, a kažu posebno nas današnjih jest da smo rastreseni, nesabrani, ne pratimo ni što drugi govore, ni što rade. Ne mislimo time na neki nadzor i kontrolu tajnih policija, nikakvo mobitelsko ili dronovsko snimanje, nego na brižljivu pozornost i pažnju prema drugima.

Ako pratimo Petra u njegovim izdanjima u evanđelju, a ima ih dosta, Petar je zagrijani, ali nedomišljeni Isusov učenik. On se prvi «pali», ali ne razumije sve, čak krivo razumije, i prvi se uplaši. Sjetimo se zgode kraj Cezareje Filipove kada odgovara Isusa od njegova puta. Petar, učenici, Crkva, nisu shvatili, nisu povjerovali da na Isusovu bit spada poniženje i križ, da je Božja moć (slabost) drukčija od ljudske, nego oni hoće silu, društveni utjecaj, političku moć. Sjetimo se Petra iz drugih zgoda, uvijek je tu neko nesabrano junačenje, razmetanje i hvastanje, sve do one svađe s Pavlom kada je licemjerno tvrdio kako se treba obrezati (postati Židovom) da bi se bilo Isusov učenik, premda je i sam krstio Kornelija, ili u Jopi nakon viđenja bio uvjeren da Bog čini sve drukčije i traži da se iziđe iz uskoće etničkih i juridičko-religijskih granica.

Na posljednjoj večeri prema Ivanu dva puta Isus razgovara sa svojim učenikom Petrom, jednom u vezi s pranjem nogu, a drugi put o tome kako će ga slijediti posvuda i uvijek. Petar, prvo, jer je sav od vlasti, u snazi mačeva i hijerarhije, ne dopušta da mu netko veći od njega pere noge. Tako on, tako svi učenici, tako svi crkvenjaci misle i o sebi. A onda kada dopušta da ga se opere, posve krivo shvaća i traži da ga Isus opere svega. Nije dovoljno malo, nije vrijeme već jednom poslušati, nego sve treba još učiniti prema svome, sve pretvoriti u svoj simbol, u poštivanje sebe i u svoje ceremonije.

Petar čitavo vrijeme određuje što Isus treba raditi i stalno se nadima kao najbolji Isusov učenik. Supremacija u vjeri završava u kukavičluku nasljedovanja, u odluci da se ne stane za prijatelja, za Isusa.

Drugi razgovor se odvija o tome da Petar sav uzavreo govori kako će Isusa slijediti kamo god on išao, i u mučeništvo: «Život ću svoj položiti za tebe», veli. I on to stvarno i misli učiniti, ali mačem, silom, protjerivanjem svojih neprijatelja, kako to pokazuje posebno u Maslinskom vrtu kada sječe uho, možda je mislio i glavu, ali mu se žrtva izmakla. Nije ta vrsta mučeništva, i neka druga istinsko nasljedovanje Isusa. «Ali on mora naučiti da ni mučeništvo nije junačko djelo, nego milost moći-trpjeti za Isusa. Mora se rastati od junaštva vlastitih djela i izučiti poniznost učenika. Njegova volja za potezanjem mača, njegovo junaštvo završava izdajom. Da bi sebi osigurao mjesto kraj vatre u predvorju palače velikoga svećenika i po mogućnosti bio u tijeku najnovijih informacija o Isusovoj sudbini, on tvrdi da ga ne poznaje. Njegovo se junaštvo slomilo u sitničavoj taktici» (Benedikt XVI, Isus iz Nazareta, II, 76).

Petar čitavo vrijeme određuje što Isus treba raditi i stalno se nadima kao najbolji Isusov učenik. Supremacija u vjeri završava u kukavičluku nasljedovanja, u odluci da se ne stane za prijatelja, za Isusa. Dok su Juda i njemu slični skloni raskinuti prijateljstvo, izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Svi Isusovi učenici razbježali su se kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi jedino Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva i vjere. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje, tko je njemu učitelj.

Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje. Je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik koji to učeništvo i to prijateljstvo traže.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnog životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom, nasljedovanje Isusa, jasno nam je, podrazumijeva rizik, pa i opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred tabernakulom i klanjanju u svetoj hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi, tlačeni, dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta, kako će kasnije Isusov učenik Pavao kazati.

Petar, Isusov Petar, je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga učitelja. Tu je velika Petrova razlika s Judom, Juda se pokajao, ali Petar se i pokajao i stalno vjerovao u Božju milost i opraštanje, imao je dar suza, sposobnost kajanja. Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje. Je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik koji to učeništvo i to prijateljstvo traže. No, svakako bi bilo dobro, spasonosno dobro i blagotvorno za ljudskost i vjeru  – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

Fra Ivan Šarčević