Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Jezik lebdi kao jedina utjeha nad Bosnom
Zavičaj je pamćenje. Zavičaj je prije svega u jeziku, u tom kućnom jeziku. U njemu se nalazi prostor najintimnije kućevnosti. Jezik je bogat i neke riječi pokazuju kao da su spavale s neprijateljem
Naša Roberta Nikšić imala je književnu večer u zagrebačkoj Booksi u povodu svoje knjige poezije Čovjek je šuma, a u razgovoru se spominjala i ispod čekića nova knjiga Ranac, kuća, domovina, u kojoj su obuhvaćene reportaže i bilješke s migrantske rute.
Kako je rečeno, zbirka poezije, objavljena 2025. godine u nakladni Jesenski i Turk i sunakladi Centra za kulturu, umjetnost i društvo OMAHA, donosi narativne, refleksivne i zavičajno-dijalektalne pjesme, koje istražuju povezanost čovjeka i prirode, gdje šuma nije samo skup drveća, nego jedan povezani živi organizam. Kruno Lokotar je napisao da se u toj zbirci nehotice nadmeću Dobrota i Ljepota, a da bi se o njima progovorilo mora se govoriti o užasu i nasilju, o nepravdi i zlu. Na kraju će biti jasno barem jedno: skromno je ono ogromno, kaže Lokotar. Rukopis zbirke nagrađen je književnom nagradom Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.
Knjigu Ranac, kuća, domovina čini dvadesetak angažiranih publicističkih, reportažnih i esejističkih tekstova, koji se bave ljudskom patnjom, izbjeglištvom, migracijama i “ruletom usuda” na balkanskim prostorima (poput sudbina ljudi oko Bosanske Bojne i Kladuše), rečeno je. Većina tekstova objavljena je na našem portalu Polis.ba, a dio na Ajfelovom mostu (jergović.com).
Robertu je ugostila književnica, pjesnikinja, dramaturginja i aktivistkinja Monika Herceg, koja se nekoliko puta referirala na sličnosti njihova iskustva u pogledu zavičaja iz kojeg kreće njihovo pisanje, u vezi tretmana jezika, ženskih gledišta i drugog. Ovdje ćemo prenijeti nekoliko širih izvoda iz razgovora koji se tiču uglavnom stranaca, jezika, zavičaja i pisanja.
Moje pisanje je svjedočanstvo i pamćenje
Monika Herceg: Ovo je tvoja treća knjiga pjesama, što znači da imaš stalnu potrebu za pisanjem. Zašto pišeš? To je kao najbanalnije pitanje, ali mislim da je u tvom slučaju jako bitno pitanje, jer je tvoja poezija vrlo često susret s drugima. Tu postoji susret s migrantima, ali i niz drugih žena i muškaraca u različitim situacijama s kojima ti kroz poeziju ulaziš u dijalog i na neki način uzimaš tu odgovornost da ispričaš barem komadić njihove priče.
Roberta Nikšić: Ja isto, kad se pitam zašto pišem, i zašto baš o određenim ljudima, zašto me progone drugi, zašto silazim nad ambisom patnje drugih ljudi, onda mi se čini da mi je važno svjedočanstvo i pamćenje. Jako mi je važno da se pamti trenutak nečije nehumane smrti, jer se nije poimao dovoljno čovjekom da bi ga se primilo na hitnu ili da bi ga bilo tko odveo na hitnu. Pišem da bi pamtila, konkretno s migrantima, taj trenutak gdje su ljudi tako sustavno isključivani iz javnog prostora i pometeni negdje u ćošak, na obod civilizacije, kao da se radi o prašini, a ne ljudima. Dakle, bitno mi je upamtiti te trenutke odvajanja ljudskosti od čovjeka, svjedočiti da se negdje dogodilo neko zlo o kojem se nije nešto zabilježilo ili reklo, jer čini mi se ako to ne zabilježim, to je otprilike kao nezašivena rana. Ako zabilježimo, rana je zašivena, i dalje boli, ali postoji bar nekakav oblik otpora prema šutnji ili zaboravu. Tako je pisanje bunt, i nemoć i tuga i suze i gorčina. Sve je to dio tog procesa.
Monika Herceg: Meni je tvoja poezija istodobno nježna i duboka. Ona nije osuđujuća, ona je zapravo uvijek puna milosrđa. Za tvoju poeziju je riječ milosrđe jako bitna i neka vrsta milosti. Ti nikad nisi sudac, sutkinja, nego naprosto pišeš neko svjedočanstvo. Radila si s migrantima, na granici, koji čekaju mogućnost da uđu u Hrvatsku. Neki probaju pa se vraćaju. Zadnja statistika na koju sam ja nailazila je da hrvatska policija prijavi 400 pushbekova dnevno, što znači da ih se događa dosta više. To su stravična svjedočanstva, do smrti imigranata, za koje mi ne znamo uopće o kome se radi. Barbara Matejčić je radila istraživanje nepoznatih grobova migranata u Hrvatskoj. Nevjerojatno je da postoji apsolutna nevidljivost tih ljudi i ne samo nevidljivost, nego, kako si ti rekla, mi njih prestajemo percipirati kao ljude i to je do te mjere normalizirano da se više ne propituje kad se nešto dogodi. O tome si objavila i knjigu reportaža. Koliko ta iskustva rada s migrantima mogu dati pisanju i poeziji?
Roberta Nikšić: Mene je pisanje odvelo u rad s migrantima. Kako sam odrasla u Velikoj Kladuši, u vrijeme kad se dogodila ta takozvana migrantska kriza, odnosno to je kriza sustava, a ne kriza migranata, ja sam bila u Dubrovniku kao sezonska radnica, radila sam i u školi. Vodila sam jedan jako lijep sunčan život izvan ovih naših bosanskih magluština, jedan tako svjetliji život, radosniji, baš lijep, ugodan život. Pamtim trenutke u kojem su oni protestirali na graničnom prelazu Maljevac, koji je na ulazu u Veliku Kladušu, da bi upozorili javnost što se događa na granici, granični prelaz je bio zatvoren par dana. To je za ljude pograničnom području bilo teško, jer svi su oni putnici, manje više rade vani, gastarbeiteri su, i to je utjecalo na promjenu slike o migrantima i na određeno udaljavanje lokalnog stanovništva od te teme, i na prepuštanje svega u ruke humanitarnih organizacija. Ja sam bila jako nervozna, jer u tom trenutku ne mogu ići u Dubrovnik da započnem sa svojim poslom turističkog vodiča. Tek nakon određenog vremena čovjek shvati kako je lijepo ušušuren u vlastitom životu. A ljudi su tamo par dana protestirali, i dogodilo se to da su ih specijalci strpali kao janjce u autobus i sproveli do kampa Miral, koji je zapravo tvornička hala. Počeli su ih sprovoditi po raznoraznim kampovima i halama, i jedan od tih kampova je bio kamp Lipa koji je izgorio taman u trenutku kad je padala, duboka bosanska snježina. Taj trenutak me potaknuo da nešto zapišem o tome da je u tom trenutku tisuću ljudi spavalo u šatorima u nekoj nigdini, u pustopoljini, odnosno u bivšem selu nekadašnjih stanovnika kojih više tamo nema, koje je bilo temeljito popljačkano. Bilo je ljudi koji su obavještavali o tome, kojima je bilo žao, ali ostalo je na tome da su oni 25 kilometara izvan urbane sredine. Izgorjelo je šatorsko naselje, tako je počelo moje pisanje o njima, i onda se ustalio nekakav mjesečni ritam, jer bih susretala ljude na ulici i bilo mi je zanimljivo da je svatko od njih glasnogovornik problema ljudi s kojima putuje. Dakle, oni su sami sebi bili glasnogovornici i upoznavali su me na određeni način, kao vjesnici, što se događa na granici, kakve muke oni prolaze, da prolaze spiralno, iz jednog u drugo nasilje, znači pushbekove s granice, premlate ih i onda dospiju u kamp u kojem je iznimno hladno, gdje spavaju u limenim kontejnerima.
I onda se dogodila priča sa Alijem. Ali je bio mladić koji je par puta vraćen s hrvatske granice nasilno, ali zadnji put su ga vratili bosonogog i njemu su se smrznuli prsti. Vratili su ga u kamp, u tvornicu, u kojoj je hladno, spavao je u limenom kontejneru, i dobio je gangrenu. To se pogoršavalo, on nije dao da mu odsijeku stopala, ali je cijelo vrijeme svoje bolesti bio u tom kontejneru. Pružanje medicinske pomoći je bilo nedovoljno adekvatno, jer se bolnice nisu mogle dogovoriti hoće li ga primiti u Sarajevu ili neće. Uglavnom ne bi, tako da je čovjek na kraju umro od sepse. Svi su ga zvali Ali. On je na određeni način pozirao novinarima, pokazivao je ta svoja stopala i pokrenuo je cijeli niz reportaža i razgovora i svi su žalili za Alijevom sudbinom, ali Ali je i dalje bio u kampu, u tvornici usred betona i lima.
Oni su moj blagoslov
I još nešto, njegovo je ime bilo Kubajb, što zapravo na arapskom znači brz, okretan na nogama. Sva je njegova snaga bila u nogama i on nije htio da izgubi noge, i na kraju je preminuo. Sve to je nekako pronalazilo način da se zapiše, i tražilo da se zapiše, i nakon toga su mi ponudili mjesto u Isusovačkoj službi za izbjeglice. Oni su željeli da, uz ostale poslove koje sam obavljala, pišem što zateknem na terenu, pa je taj terenski rad uključivao odlazak u kampove. Kamp Lipa, betonizirana je livada za koju je bivši ministar Selmo Cikotić, ratni profiter, i zločinac, izjavio da je to sofisticirani kamp. Kamp okružen visokim ogradama, kamerama, ljudi žive u limenim kontejnerima, udaljeni su od urbane sredine, autobusne stanice, prve trgovine i bolnice dvadeset pet kilometara. Dakle, tekstovi su o tome što smo zatekli u kampu, razgovori s ljudima. To su ljudi iz Maroka, Afganistana, Irana, Iraka, svatko ima svoju priču, Tunisa, Sierra Leone, Sudana, Kameruna… Cijeli svijet je nanesen pred naša kućna vrata i zajednica se s tim nosila kako je znala i umjela. Ima iznimnih primjera ljudske solidarnosti u tim sredinama i o tome su tekstovi, ima i patnje. Nastojala sam uhvatiti te trenutke i bliskosti i ljepote i prije svega sam nastojala da ne umanjim njihovu patnju, da pokažem kako su sjajni ljudi, mudraci, učitelji, učiteljice, savjetnici, kako su to… zapravo, ja ih doživljavam kao blagoslov, moj vlastiti i za mnoge ljude, ali to što oni prolaze je beskrajna, beskrajna patnja i žilavost koju nose u svom tijelu.
Mimo rada u kampovima odlazili smo i na terenske odlaske, u skvotove. Oni su mimo kampa živjeli i u skvotovima, koji su s vremenom ugašeni zato što ih je sustav želio maknuti, jer biti u skvotu znači biti pomalo slobodna osoba, kretati se gdje ti želiš i kako želiš, biti bliže urbanoj sredini. A biti u kampu, znači da si izdvojen, da moraš platiti veću količinu novca da bi došao do granice. Dakle, i ti terenski obilasci su me dovodili u susret sa ljudima koji bi bili nasilno vraćeni sa granice. Skupine žena, djece – tad je bilo dosta ljudi iz Burundija – su svjedočili o nasilju. Pitali bi me: Zašto nema nikoga da nas zaštiti? Al’ zašto nikog nema? Zašto nema novinara? recimo. Iako su novinari dolazili na teren, recimo Tamara Opačić je često bila u Bihaću, ona je pisala o smrtima na granici. Ona je pratila i pisala o tom nasilju na granici koje se događa otkad je počelo i evo još uvijek traje. Kao da se ništa ne mijenja. I sad, u tom svom beznađu sam imala potrebu, jednostavno, to što kažeš, posvjedočiti, da negdje ostane zapisano. Kao što je Tamara Opačić jednom rekla: Ja znam da se ništa neće promijeniti, ali mi moramo upamtiti ovaj trenutak, kako je bilo. Dakle, taj rad naravno puno daje u smislu da se susrećete sa iznimnim osobama, da nekad imate jako malo vremena za bliskost jer su u prolazu, ali da su ti razgovori i ti susreti i ljepši i dublji i pronicaviji i topliji i iskreniji, životniji nego naši prosječni razgovori. Oni jesu blagoslov, ali i velika opomena. Pokazuju u kakvom mi svijetu živimo. Došli su na rub Bosne, u Kladušu, i sve je to zapravo rub svijeta. Došli su u zajednicu koja ima svoje vlastite traume, svoja vlastita izbjeglištva i možda me ta tema privlači, ti me ljudi privlače, jer vidim dio sebe u njima, jer sam bila dio poraženih koji su bježali i budući da nismo klasificirani kao „prave“ izbjeglice nego dio „pobunjeničkog naroda“, onda smo par mjeseci spavali po asfaltu, derutnim kućama, u skvotovima, primali humanitarnu pomoć, živjeli u velikim skupinama… u jednom dvorištu je bilo stotinu ljudi. Dakle, možda i zbog tog proživljenog iskustva. Ipak smo imali humaniji tretman nego oni. Možda je to točka konvergencije, nekog prepoznavanja, dijeljenja određene sudbine, razlog moje naklonosti.
Zavičaj je u jeziku
Monika Herceg: Znači pozicija iz koje pišeš je zapravo pozicija iz Bosne. Meni je jako nježno i zanimljivo koliko Bosne ima u tvojoj poeziji, ali Bosne koju baš i imenuješ i Bosne koju propituješ, posve posvećeno, pa ljubav prema zavičaju. Meni je to blisko jer s jedne strane mama mi je iz Bosne, ali imam isti takav osjećaj prema prostoru Banije otkud ja jesam. Ta ista vrsta osjećaja koji je neizmjerna ljubav u isto vrijeme, a onda i realan pogled. Taj prostor propada, on je pun traume, pun priča, pun ranjenih ljudi. Tako i tvoja Bosna. Zanima me pozicija tebe kao pjesnikinje Bosne. Ja to slušam, nekako kao kod starih pjesnika, domoljubno gotovo, ali nije to domoljublje, više volim reći zavičaj. Domoljublje je problematičan pojam. Mi volimo zemlju, mi volimo zavičaj, stabla, šumu, koju spominješ. To je neka drugačija vrsta ljubavi, a onda volimo i te ljude koji su srasli u zavičaj. Pa evo, kaži nam nešto malo o tome i o toj nekoj stvarnoj živoj ljubavi koja ne umanjuje ono što je bitno kad pišeš, ta ljubav nije umanjena kritičarski, pa bi bilo dobro kad bi političari čitali tvoju poeziju. Možda bi mogli naučiti kako se voli kritički i sa nježnošću, a zapravo ne eksploatirajući ideju zemlje koja se voli.
Roberta Nikšić: Zavičaj je opet pamćenje. Čini mi se da neke ljude, i prije svega jezik, želim sačuvati, jer zavičaj je prije svega u jeziku, u tom kućnom jeziku, jeziku koji je amalgam svega onoga što što je prošlo kroz Bosnu, sve ta carstva i svi ti germanizmi i orijentalizmi, i ne samo to, jer to je jezik koji se opire standardu, jer standard je otprilike kao lanac koji je prekratak. Kad se čovjek otputi pa piše u svom kućnom jeziku, nalazi se u prostoru te najintimnije svoje kućevnosti. To je moja Bosna, to je zavičaj. Sad odakle je, dokle je? Opet u jeziku koji nema granica. Kažem, on je tako bogat i neke riječi pokazuju kao da su spavale sa neprijateljem, ali to je ljepota koju želim sačuvati, tu šarolikost, jer Bosna nestaje. Ona postaje jedan mali tor u kojem su podijelili ljude u te svoje uniformice i čini mi se da jezik lebdi kao jedina utjeha, tu još uvijek postoji prostor bogatstva, prostor slobode. To mi je zapravo Bosna. Taj prostor intime i bliskosti jezika i nekih prekrasnih ljudi i njihovih životnih priča i njihove ljubavi prema zavičaju, naspram one Bosne koja se betonizira, koja se otima, koja skapava. Baš skapava pod – spomenula si političare – lošim politikama i onda mi se čini pjesnički jezik kao nada, kao prostor gdje još može opstojati Bosna. Gradi se u riječima, riječ po riječ, tako ona raste, veća od onoga što je u stvarnosti.
Monika Herceg: A koliko smo se mi navikli na uniformiranost jezika. Jako mi je bilo zanimljivo pratiti komentare na moju knjigu, koliko ljudi ne znaju o jeziku kao takvom i usmenoj predaji i možda nečemu što je dio nekog pokoljenja koje je drevno, ali to je ta živost jezika koji je, kako ti kažeš, jako bitno sačuvati. Koliko smo danas nenavikli i zašto je bitno nastaviti ovako pisati izbjegavajući pozicije standarda, onog što se školski postavi kao jezik?
Roberta Nikšić: Ja mogu pisati kako god želim pisati, a to je da mi je bitno uhvatiti u pjesmi, odnosno provući kao nit, govor živog čovjeka, da se on sam opjesmi, jer njegov jezik je na određeni način već pjesma. Kad slušam neke ljude kako lijepo pričaju, to zapišem jer je to već pjesma u pjesmi. Jezik je naša najintimnija kuća, najintimnija biografija, sve je u jeziku. Ono najdublje u nama je u jeziku, i onda im je lijepo zabilježiti jezik kao dušu te osobe o kojoj se nešto napiše. Kad sam bila dijete, sjećam se, dido i ja bi često išli na stočnu pijacu u Mrkonjiću, gdje sam bila rođena. On je tako lijepo pričao i bilo je zanimljivo kao dijete gledati razgovor između njega i tih ljudi koji su prodavali na stočnoj pijaci. Moj dido je imao tako lijepe rečenice, pune ukrasa, lijepo je pričao, jednostavno bio je nadaren, bio je usmeni pripovjedač. I kako je pričala druga osoba, preko puta, uvijek mi je bio zanimljiv taj moment da čovjek sam sebe opiše. Kako bi trebali drugi, ili ne bi trebali, ja to ne znam, i ne mogu dijeliti savjete, ali meni je to jednostavno lijepo. Možda je to nekad nauštrb pjesme, možda se to nekom čini nezgrapno, možda nije standard, recimo kao poderan džep na odijelu. Kad pišem, ja zapravo malo kradem od te osobe, kradem s njenog stabla, kradem njenu knjigu, kradem misao. Mislim, i književnost je zapravo jedno veliko ponavljanje i krađa. Ništa novo nije tu.
Monika Herceg: Kako je rekla Slavenka Drakulić, pisci kradu i varaju.
Roberta Nikšić: Tako je. Tako da, to su ljudi od kojih slušam i od kojih učim, to je posveta njima. Kako si rekla, spomenik njima.
Šuma je urušavanje i obnavljanje, zamiranje i pomlađivanje
Monika Herceg: A male sredine su lonci za kuhanje tih jezičnih posebnosti, i to izumire, ja to vidim po Baniji, puno toga jezično specifičnog nestaje. Meni se dogodi kad idem u školu u Jabukovac, tamo gdje sam išla u seosku jednu školu, kad čujem djecu koja još uvijek njeguju određeni jezik i te riječi koje ne možeš čuti nigdje nego samo na tim selima, onda dođeš da spoznaš da su ostale u selu možda tri četiri kuće, pitanje tko će uopće ostati tamo. Ta djeca znaju ispričati sve i jedan dječak mi je redoslijedom pričao kako se rakija proizvodi, on ima 13 godina. Sve, do u zadnji detalj, jer on to svake godine radi sa svojima. Utoliko mislim da jesu zapravo kao i tvoja knjiga, to neki spomenici i ljudima i kraju. Zavičajno je zanimljivo, baš kad sam rekla zavičaj, sjetila sam se koliko je predrasuda prema toj riječi, budući da naš obrazovni sustav, taj zavičaj veliča na neki zanimljiv način, pa ti se oduzme pravo da voliš zavičaj i da ga sam stvoriš za sebe kako želiš, ali jedna prekrasna riječ. Divne su ti pjesme i potresne, ali je toliko dobro kad ih ti čitaš, kad im daš mekoću svog naglaska. Ali ja te moram pitat za tu šumu. Zanimljiv mi je taj naslov koji povezuje čovjeka i šumu, stavlja jednakost. Općenito te pjesme o šumi koje pokušavaju uspostaviti dijalog, koje vide i propadanje i pored svega održavaju mogućnost nade. U kojoj mjeri čovjek jest šuma, a šuma jest čovjek i koliko smo to zaboravili i koliko je to istina i u ovom realnom i u metaforičnom i pjesničkom smislu. I zašto je tebi evo ta šuma pjesnički bitno mjesto?
Roberta Nikšić: Kada sam pisala naslovnu pjesmu, mislila sam na konkretnu šumu u koju bi odlazila šetati da predahnem od života. I onda kad se čovjek zagleda u nju, vidi znak jasnog propadanja, derutnosti urbane sredine, grada, ali i odnosa među ljudima. Sve se to vidi u toj šumi.
A opet se u toj šumi nađe lijeka za sebe, da se čovjek i odmori i da vidi da se ta šuma obnavlja i zacjeljuje. Čovjek nije stablo, nisam napisala da je čovjek stablo, nego je šuma, jer nije jedan nego su mnogi. Ja nisam jedna i ti nisi jedna nego smo mnoge. I ono naše korijenje koje ispreplećemo s drugima. Stabla razgovaraju korijenjem. Dakle, imala sam na umu tu konkretnu šumu u kojoj šetam i kojoj zabilježim neke misli i pjesme i poticaje, koja me odmara i opušta, a i žalosti. Iz te šume imam pogled, pregled, to je iz očišta šume, kako izgleda čovjek, kako priroda, kako se urušavamo mi kao prirodna bića, kako se urušavaju naše sredine. Govorim konkretno o toj sredini u kojoj sam odrasla, ali vrijedi ona i za druge sredine. To urušavanje, ali i neko novo obnavljanje, pomlađivanje, život koji se čini da zamire i život koji se nastavlja i staro i novo i povezanost. Sve je to šuma. Nekad se čini bogata i bujna i tajnovita. Nekad je zaklon, a nekad je opasnost. Za migrante i zaklon je opasnost, recimo.
Najbolja sam kad pišem
Monika Herceg: Ti si zapisala: idem kući, znači pisati. To mi je najljepše što sam pročitala o pisanju dugo vremena. Evo baš me je to bilo nekako snašlo. I onda sam mislila dugo o tome, jer nikad nisam povezivala pisanje s putem kući. Ali onda sam shvatila koliko je to točno. Pa evo, nešto možda o tome zašto je za tebe zapisati – ići kući. I što općenito tebi jest pisanje?
Roberta Nikšić: Pisati znači ići kući, konkretno, znači povratak samoj sebi, jer to je onaj, čini mi se, najljepši dio mene, jer sam najbolja kad pišem, i kao osoba i kao čovjek sam bolja nego ovako u životu. Kad pišem bolje vidim i čujem i bolje percipiram i budnija sam, prisutna sam. To je ići kući, ići sebi, ići u sigurnost same sebe u kojoj mi je ugodno i dobro, u kojoj sam ja komotna.
A drugo, onaj drugi moment koji je zapravo prvi, ali preko tog prvog momenta sam došla do ovog drugog, to je da se moj prvi zavičaj izgubio, da on više ne postoji, on postoji kao tačka na geografskoj karti, ništa drugo. Dakle, taj je zavičaj jednostavno zamro. Ta kuća sada pripada nekom drugom, tamo žive drugi ljudi. Iz pozicije izgubljenog zavičaja kuća se gradi u pisanju. To je kuća, jer nemam više drugu sigurnost da se za nju uhvatim. Druga stvar, žensko uvijek odlazi iz kuće i traži drugu kuću. To je tako u ovim našim patrijarhalnim društvima. Dakle, to je momenat više, ta ženska sudbina, da ona mora naći drugu kuću, da ona uvijek traži drugu kuću, da je ona uvijek osoba koja seli, koja migrira, da iz jedne sigurnosti ulazi u nesigurnost, da sigurnost mora iznova izgraditi za sebe, a ne zna se hoće li biti sigurna, jer ponavljam, živimo u takvim društvima.
Pjesme su moje bajtice. Tu ja zapravo živim, tu živi moja duša. Tu me ima najviše. Da sam ostala u Mrkonjiću, da je sve išlo glatko, da je bilo lijepo, možda bih pisala, ne znam, o didovoj njivi, o travama, o ljekovitosti. Ma i ovako pišem, ali… Ja sam ta kuća koja se povlači posvuda, koja je jako mobilna, koja je ciganka u duši, ima kotač na zastavi. Zato je pisanje ići kući. U toj kući se jako dobro osjećam. Ne mora biti savršeno, dok god u toj kući ljudi mogu biti slobodni da se iskažu, jezikom, ponašanjem, da pokažu kakve nose ožiljke. To su sve moji ukućani, moja velika familija. Moje veliko jato s kojim volim letjeti… sa ljudima, ženama, koje su rubne, ali sa ruba se najbolje vidi središte svijeta. Ti moji ukućani mene obogaćuju, ja nešto zapišem i to je tako. A ta potreba za pisanjem, to postoji čini mi se oduvijek. Ali najljepši je taj osjećaj sigurnosti. Iako mislim – pisanje je i krvarenje i zacjeljivanje. To je i lijepo i bolno i svašta nešto.
Ivo Lučić, polis.ba