Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Edin Šarčević: Franjevačko bratstvo nije vjerodostojno ako samo kritizira druge, a ostaje nijemo na vlastite nepravde
Bio sam svjedokom nepravde koja je u Bosni Srebrenoj počinjena fra Dragi Bojiću. Ona do danas nije ispravljena. Šutnja o njegovom smjenjivanju sa uredničke dužnosti i udaljenju od profesorskog rada zbog kritičkih stavova koji su tražili širok dijalog, sramotan je poraz franjevačkih ideala
Edin Šarčević, pravnik, univerzitetski profesor i intelektualac porijeklom iz Sanskog Mosta, najveći dio svog profesionalnog života proveo je u Njemačkoj. U svom znanstvenom i javnom djelovanju bavi se pitanjima prava, države, demokracije i društvene odgovornosti. Iako već desetljećima živi izvan Bosne i Hercegovine, ostaje snažno povezan s rodnim krajem i društvenim prilikama u zemlji. U razgovoru povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga govori o bosanskim franjevcima, međureligijskom dijalogu, važnosti osobnih susreta i odgovornosti vjerskih zajednica u suvremenom društvu. Posebno se osvrće na pitanje vjerodostojnosti franjevačkih ideala, naglašavajući da se bratstvo, pravda i solidarnost ne mogu zadržati samo na riječima, nego se moraju potvrđivati konkretnim djelovanjem.
Rodom ste iz Sanskog Mosta, ali najveći dio života proveli ste u Njemačkoj kao univerzitetski profesor prava. Međutim, Sani se rado vraćate. S ponosom se sjećate proslava Velike Gospe, koja okuplja velik broj Sanjana, ne samo katolika nego i ljudi drugih vjera. Meni je ta slika vrlo znakovita: ljudi se okupljaju oko jednog vjerskog događaja koji očito pripada i širem životu grada.
Velika Gospa u Sani je više od vjerske svetkovine: prilika da ponovno sretnem drage ljude koji tu više ne žive, da obnovimo poznanstva, prisjetimo se zajedničkih iskustava i provedemo životnu inventuru. To se ne može nadomjestiti nikakvim organiziranim događajem. Važno mi je da se oko Gospe ne okupljaju samo katolici. Taj je događaj bio i ostao dio gradskog života. Povezuje nas zajedničko mjesto, zajedničko odrastanje i sjećanje na vrijeme kada smo jedni drugima bili susjedi, prijatelji i školski drugovi. Institucije mogu postavljati granice, a politički procesi mogu poticati podjele, ali osobna veza među nama je ostala i ne nestaje tako lako. Ne bih, naravno, idealizirao prošlost niti tvrdio da su svi odnosi uvijek bili jednostavni. Ali iskustvo dolaska u Sanu uvjerava me da među ljudima postoji nešto što nadilazi njihove formalne pripadnosti i što se ne može lako izbrisati.
Što Vam zapravo ta slika znači i što nam ona govori o odnosima među ljudima u Sanskom Mostu?
Danas je to slika koja ilustrira svijesti da grad nije potpun ako se bilo koja zajednica svede na puko preživljavanje i pokazuje da se Sanjani žele vraćati jedni drugima, čak i kada više ne žive u istom gradu i kada su ih životne okolnosti udaljile. Na tome treba graditi budućnost i uspostavljati odnose među ljudima, i u gradu i u Bosni, ne na nostalgiji za prošlošću, nego na prijateljstvima koja su preživjela, na međusobnom poštovanju i na spremnosti da se ponovno preuzme odgovornost za grad koji svi smatramo svojim. Naravno, brine me što sanska župa nema stalnog župnika, nego svećenik dolazi jednom sedmično iz Banje Luke. Tako proslava Velike Gospe donosi ujedno i brigu za opstanak i djelovanje katoličke župe, a ta briga ne zahtijeva da čovjek bude katolik. To je nakon zadnjeg rata bila odgovornost svih Sanjana. Danas bih volio da svi možemo računati sa gradom u kojemu katolička župa ponovno djeluje punim kapacitetom, a župna crkva i župni ured imaju mjesto i ulogu kakve su oduvijek imali u životu grada. Ovo ne vidim samo kao pitanje katolika niti isključivo kao crkveno pitanje nego kao pitanje odnosa prema vlastitom gradu, njegovoj historiji i njegovoj sposobnosti da svakom svom dijelu omogući dostojanstveno postojanje. Zato očekujem da Provincijalat Bosne Srebrene ozbiljno razmisli o ovom detalju i župi osigura stalnog župnika. O tome sam prije par godina razgovarao s provincijalom. Izgleda da me je saslušao, ali da nije ništa čuo. Župni se rad ne smije promatrati samo kroz usko shvaćenu crkvenu administraciju, broj vjernika ili ekonomsku isplativost, kao da je riječ o nekoj vrsti crkvenog biznisa ili vjeroprivrede. Upravo se u odnosu prema malim i brojčano oslabljenim zajednicama vidi koliko crkva doista živi svoju misiju.
Poznajete neke franjevce, s nekima ste prijateljski povezani, susrećete se s njima izvan uobičajenih vjerskih i institucionalnih okvira. Što je u tim susretima za vas bilo važno?
Mislim da je najveća vrijednost naših susreta mogućnost intelektualne razmjene koja nadilazi uobičajene obrasce druženja. U prilici sam da često razgovaramo s ljudima koji nekritički, ponekad snishodljivo dijele moje stavove, a rasprave na znanstvenim skupovima se kreću unutar unaprijed zadanih okvira, u Bosni se svode na dosadne monologe i samoprezentaciju. Moji susreti sa franjevcima su otvarali drukčiji prostor: prostor u kojem se znanje, iskustvo i različite interpretacije svijeta međusobno propituju. Naša prijateljstva ovdje nisu ostala samo na razini međusobnog razumijevanja. Ona su ujedno intelektualna vježba, prilika da preispitamo, da bolje razumijemo vlastite stavove i otkrijemo granice vlastitog znanja. Druženje s franjevcima je za mene uvijek bila mogućnost duhovno-intelektualne nadogradnje. Rekao bih da vrijednost franjevačke tradicije za ljude izvan katoličkog svijeta nije u tome da ih približi katoličanstvu, nego da otvori prostor ozbiljnom razgovoru o pitanjima koja nas odvajaju i koja su zajednička svima: o vjeri i razumu, identitetu, etici, hisotriji, praktičnoj odgovornosti za život u političkoj zajednici. Takav razgovor traži znanje, intelektualnu otvorenost i spremnost na priznanje da nas sugovornik može nečemu naučiti. U tome vidim mogućnost da se vjera ne shvata samo kao pripadnost vlastitoj zajednici. Ona je i odgovornost za prostor koji dijelimo s drugima. Za čovjeka koji nije katolik franjevačka duhovnost može biti zanimljiva upravo ondje gdje se njena uvjerenja pretvaraju u otvorenost, gostoljubivost, solidarnost i spremnost na razgovor. Važno je, međutim, da se taj susret ne pretvori u očekivanje da druga osoba mora potvrditi naša uvjerenja. Pravo prijateljstvo počinje onda kada drugome dopustimo da bude drukčiji, a da ga zbog toga ne smatramo manje vrijednim ili manje bliskim. Ne moramo se složiti u svemu da bismo jedni od drugih mogli nešto naučiti.
Može li se dogoditi da čovjek kroz osobno prijateljstvo s pripadnikom druge vjerske zajednice bolje razumije i svoju vjeru, ali i vlastiti svjetonazor?
Da, susret s drukčijim otvara pitanja koja sebi možda nikada nismo postavili. Čovjek kroz prijatelje čiju vjeru intimno ne dijeli može bolje razumjeti i vlastiti svjetonazor. Zrelost vjere i zrelost svjetonazora se ne mjere spremnošću da se odgovori na svako pitanje, nego spremnošću da se temeljito suočimo s pitanjima koja nam drugi postavljaju. Moralo bi biti jasno da takav susret nije važan samo za religioznog čovjeka. Ateist ili agnostik može kroz prijateljstvo s vjernikom bolje razumjeti vlastite pretpostavke života, vlastiti odnos prema smislu, smrti, odgovornosti, pravdi, dobru i zlu. Može otkriti da ono što je smatrao isključivo religijskim pitanjem zapravo zadire u temeljne ljudske dileme koje na jednak način pogađaju i nevjernike. Jednako tako, vjernik može kroz razgovor s nevjernikom bolje razumjeti što znači sloboda savjesti, gdje počinje i gdje završava ljudsko dostojanstvo i zašto se vjera ne može svesti na vanjsku pripadnost ili običaj. Time već dolazimo do franjevačkog razumijevanja bratstva koje nudi vrlo važnu poruku: drugoga ne trebamo susresti samo zato da bismo mu nešto objasnili, nego i zato što vjerujemo da susret s njim može obogatiti vlastiti život. To ne znači da su sva uvjerenja jednaka ili da razlike više nisu važne. Znači da ne polazimo od pretpostavke da je sve vrijedno već sadržano u nama i da od drugoga nemamo što naučiti. Zato bih rekao da je možda najvažnije što franjevci mogu ponuditi ljudima izvan vlastite zajednice upravo iskustvo susreta u kojemu niko ne mora izgubiti sebe da bi bio prihvaćen. To je značaj susreta: ne moramo postati isti da bismo jedni drugima pomogli da postanemo zreliji, slobodniji i otvoreniji ljudi.
Umjesto da međureligijski dijalog bude tek povremeni događaj, on bi mogao postati trajna praksa: zajednički projekti pomoći siromašnima, susreti mladih, posjeti vjerskim zajednicama, razgovori o bolnim dijelovima zajedničke prošlosti te zajedničko zauzimanje protiv mržnje, nasilja i diskriminacije. Pritom je važno ne tražiti samo ono što nam je zajedničko nego i naučiti razgovarati o onome u čemu se razlikujemo, bez straha i omalovažavanja. Mislim da takav pristup odgovara i crkvenom razumijevanju dijaloga kao susreta života, suradnje, teološke razmjene i duhovnog iskustva
Sv. Franjo Asiški govorio je o bratstvu koje ne završava na granicama vlastite zajednice. Danas se često govori o dijalogu među religijama, ali dijalog zna ostati na razini susreta predstavnika institucija i lijepih izjava. Iz Vašeg iskustva, što je potrebno da različite vjerske zajednice uistinu žive jedne s drugima, a ne samo jedne pored drugih?
Mislim da je za istinski suživot više vjerskih zajednica prije svega potrebno prijeći s dijaloga koji se vodi na razini riječi na dijalog koji se živi u svakodnevici. Susreti predstavnika vjerskih zajednica, zajedničke izjave i međusobne poruke poštovanja važni su, ali oni su tek početak. Pravo pitanje glasi: poznajemo li jedni druge dovoljno da možemo dijeliti ne samo svoje svečanosti nego i svoje brige, ne samo svoje riječi nego i svoju odgovornost za čovjeka i društvo u kojem živimo. Zagovaram osobno poznanstvo, povjerenje i spremnost da jedni budu prisutni u životima drugih. To znači posjetiti susjeda druge vjere, zajedno se zauzeti za siromašne, pomoći porodici koja je u nevolji, štititi dostojanstvo svakog čovjeka i zajedno odgovoriti na probleme koji pogađaju naše zajednice. Kada počnemo dijeliti konkretne životne situacije, drugi više nije predstavnik neke religije o kojoj imamo određeno mišljenje, nego osoba s imenom, licem, porodicom, nadama i ranama. Mislim da svima upravo tu sveti Franjo Asiški može biti iznimno blizak. Njegovo bratstvo zahtijeva da razlike ne budu prepreka poštovanju i ljubavi. Meni je posebno znakovit njegov susret sa sultanom Malikom al-Kamilom 1219. godine, u vrijeme krstaških ratova. Franjo nije krenuo prema čovjeku druge vjere da bi ga porazio u raspravi, nego da bi ga susreo. Nije odustao od vlastitoga identiteta, ali nije dopustio ni da njegova vjera postane razlog za neprijateljstvo. U tome vidim važnu poruku za današnji međureligijski dijalog: ne moramo prestati biti ono što jesmo da bismo mogli iskreno prihvatiti drugoga. Naprotiv, vlastita vjera bi trebala svakog učiniti sposobnijim za susret, slušanje i poštovanje. Nije li upravo na to upozoravao papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti? Njoj se moramo stalno vraćati kao trajnom orijentiru: susret s drugima traži da iziđemo iz sigurnosti poznatoga, da slušamo i ono što nam nije blisko te da prihvatimo kako drugoga ne možemo u potpunosti razumjeti ako mu ne damo priliku da sam govori o sebi. Dijalog ne znači da moramo izbrisati teološke razlike ili se odreći svojih uvjerenja. On znači da drugoga ne svodimo na te razlike i da se ne bojimo njegovog identiteta, dostojanstva i slobode.
Ima li u Franjinu razumijevanju bratstva nešto što bi nam moglo pomoći da prijeđemo taj put?
Podsjetio bih da upravo sveti Franjo poziva da se zapitamo kako zajedno možemo služiti dobru. Umjesto da drugoga promatramo kao prijetnju vlastitom identitetu, možemo ga susresti kao brata ili sestru s kojima dijelimo dostojanstvo i odgovornost za ovaj svijet. Život jednih s drugima znači dopuštanje da nas susret promijeni, a da pritom ne izgubimo sebe. To je, po mom mišljenju, jedna od najdubljih poruka Franjina bratstva. Ono ne traži da svi budemo jednaki, nego da niko zbog svoje različitosti ne bude isključen iz našega kruga poštovanja, solidarnosti i ljubavi. Tek tada dijalog prestaje biti lijepa riječ i postaje način života. Rekao bih da su za to potrebne tri stvari: poniznost, blizina i zajednička odgovornost. Poniznost da priznamo kako ne posjedujemo sve odgovore i kako možemo nešto naučiti od drugoga. Blizina da ne ostanemo na susretima za govornicom, nego da se upoznajemo u svakodnevnom životu. Zajednička odgovornost da shvatimo kako se vjernost vlastitoj tradiciji ne mjeri samo čuvanjem vlastitih granica nego i spremnošću da odgovorno djelujemo prema cjelini, prema zajednici u kojoj živimo. Možda bi upravo tu naše vjerske zajednice mogle učiniti važan iskorak. Umjesto da međureligijski dijalog bude tek povremeni događaj, on bi mogao postati trajna praksa: zajednički projekti pomoći siromašnima, susreti mladih, posjeti vjerskim zajednicama, razgovori o bolnim dijelovima zajedničke prošlosti te zajedničko zauzimanje protiv mržnje, nasilja i diskriminacije. Pritom je važno ne tražiti samo ono što nam je zajedničko nego i naučiti razgovarati o onome u čemu se razlikujemo, bez straha i omalovažavanja. Mislim da takav pristup odgovara i crkvenom razumijevanju dijaloga kao susreta života, suradnje, teološke razmjene i duhovnog iskustva. Takav pristup zahtijeva da vjera postane razlog za preuzimanje veće odgovornost za zajednički život, a ne izgovor da se svako povuče u vlastiti krug. Bratstvo ne rješava političke probleme umjesto nas, ali može promijeniti način na koji im se pristupa. Pravda određuje što društvo duguje svakom čovjeku; bratstvo podsjeća da drugoga promatramo kao osobu čija nas sudbina treba zanimati. Bosni je potrebno i jedno i drugo: pravedne institucije koje ne ovise o dobroj volji pojedinaca i ljudi koji su spremni tu pravednost živjeti u svakodnevnim odnosima. Tek njihovim povezivanjem različitost može prestati biti trajni izvor straha i postati prostor odgovornog zajedničkog života.
Kao pravnik, bavite se pitanjima prava, države i društvenoga poretka. Bosna i Hercegovina pokazuje koliko je teško izgraditi zajedničku državu kada se političke zajednice zatvaraju u vlastite identitete i strahove. Može li Franjina ideja univerzalnog bratstva biti relevantna i za takvo društvo ili bi bilo pogrešno od jednog duhovnog ideala očekivati odgovor na političke i pravne probleme?
Mislim da bi bilo pogrešno očekivati da jedan duhovni ideal sam po sebi riješi političke i pravne probleme svijeta ili Bosne i Hercegovine. Bilo bi jednako pogrešno zaključiti da duhovni ideali nemaju šta reći o politici, društvenim odnosima i načinu na koji gradimo svoju državu. Političke institucije mogu urediti odnose među ljudima, mogu uspostaviti pravila i zaštititi prava, ali same po sebi ne mogu stvoriti povjerenje, solidarnost i osjećaj odgovornosti za drugoga. Za to je potrebna i određena kultura odnosa, a upravo tu vjerske institucije mogu dati važan doprinos. Bosna pokazuje kako identitet može biti istodobno izvor pripadnosti i izvor nesigurnosti. Vjerski, narodni, nacionalni i kulturni identiteti ljudima daju osjećaj kontinuiteta, povijesti i zajednice. Problem nastaje kada se vlastiti identitet počne graditi isključivo nasuprot drugome, kada se sigurnost jedne zajednice traži u nesigurnosti druge i kada politički predstavnici strahove ljudi pretvaraju u sredstvo održavanja podjela. Republika Srpska je najvidljiviji institucionalni primjer, a srpstvo ideološki obrazac koji to potvrđuje. Oboje pokazuje kako različitost prestaje biti činjenica s kojom trebamo naučiti živjeti i postaje razlog za trajno nepovjerenje.
Naslijeđe svetoga Franje neće biti važno samo katolicima zato što ćemo o njemu više govoriti, organizirati više obljetničkih događaja ili objaviti više knjiga. Bit će važno i drugima ako u njegovu naslijeđu prepoznaju odgovor na temeljna pitanja suvremenog čovjeka. Na samom vrhu prioriteta su danas pitanja kako se odnositi prema prirodi i kako pronaći smisao u društvu koje čovjeka često vrednuje prema njegovoj uspješnosti, moći i imovini. To znači da bi Franjevci najprije trebali Franju iz crkvenog simbola ponovno učiniti sugovornikom suvremenog čovjeka
Franjino univerzalno bratstvo može biti od pomoći upravo zato što ne traži da se odreknemo vlastitoga identiteta. Franjo nije pozivao čovjeka da prestane biti ono što jest, nego da svoju pripadnost ne pretvori u zid prema drugome. U centru njegove ideje stoji uvjerenje da je dostojanstvo čovjeka veće od granica koje ljudi uspostavljaju između sebe. U kontekstu Bosne to bi značilo da niko ne bi smio biti manje vrijedan građanin zbog svoje narodne ili vjerske pripadnosti, niti bi ijedna zajednica trebala osjećati da njezina sigurnost ovisi o tome hoće li druge zajednice biti politički slabije. Ali ovdje dolazimo do važne granice. Bratstvo ne može zamijeniti pravdu, a pomirenje ne može zamijeniti odgovornost. Nije dovoljno pozivati ljude na ljubav i praštanje ako istodobno zanemarujemo diskriminaciju, nejednakost, posljedice nasilja ili potrebu za jednakom zaštitom prava. Nije pravedno od žrtava očekivati da se pomire, a da se prethodno nisu priznali njihova patnja i dostojanstvo. Duhovni govor o jedinstvu može čak postati štetan ako se njime prikrivaju stvarni problemi ili ako se od ljudi traži da šute o nepravdi radi prividnog mira. Zato mislim da duhovni ideal bratstva treba biti u dijalogu s pravom i politikom, a ne njihova zamjena. Pravo treba jamčiti jednakost, štititi manjine, osiguravati institucionalnu odgovornost i omogućiti svakom građaninu da sudjeluje u javnom životu. Politika treba tražiti održiva rješenja za sukobljene interese i različita shvatanja države. Vjerske institucije, sa svoje strane, mogu pridonijeti izgradnji moralne svijesti koja nas podsjeća da zakonitost nije uvijek dovoljna ako nedostaje pravednosti, kao što ni formalna jednakost nije dovoljna ako među ljudima vlada materijalna nejednakost, ako ih usmjerava prezir i nepovjerenje.
Gdje vidite mogućnost, a gdje granicu da vjerske tradicije doprinesu izgradnji pravednijeg društva?
Vidim najmanje tri područja u kojima bi taj doprinos mogao biti osobito važan. Najprije, vjerske zajednice mogu pomoći u oslobađanju identiteta od straha. To znači govoriti o vlastitoj tradiciji bez ponižavanja drugih. To je i priznanje vlastite patnje bez poricanja patnje drugih kao i odgajanje novih naraštaja tako da poznaju svoju povijest, ali da povijest ne postane razlog za nasljeđivanje neprijateljstva. Ovo je zahtjevan zadatak koji ima unutrašnje granice jer traži spremnost da se kritički pogledamo i unutar vlastitih zajednica. Zatim, vjerske zajednice, kako rekoh, mogu postati prostori stvarnog susreta. Ne samo prostori međureligijskih konferencija nego i mjesta na kojima ljudi zajedno rade za siromašne, pomažu mladima, brinu se za starije, zagovaraju dostojanstvo svakog čovjeka i reagiraju na nepravdu. Kada vjernici različitih tradicija zajedno služe ljudima, šalju poruku da suradnja nije izdaja vlastitog identiteta, nego njegov mogući izraz. Konačno, vjerski autoriteti mogu imati važnu ulogu u oblikovanju javnog govora. Njihova odgovornost nije samo smirivati napetosti nego i jasno upozoravati kada se manipulira strahom, kada se raspiruje mržnja ili kada se nečije dostojanstvo podređuje političkim interesima. To zahtijeva i spremnost da se ista moralna mjerila primjenjuju na vlastitu zajednicu i na druge. Vjerodostojnost se ne pokazuje samo onim što govorimo o drugima nego i onim što smo spremni priznati o sebi. Naravno, ovdje je potreban oprez. Od vjerskih zajednica ne smijemo očekivati da preuzmu ulogu političkih institucija niti da svoje vjerske istine nameću svima kao pravni ili moralni poredak. U pluralnom društvu njihov je doprinos najvrjedniji kada sudjeluju u javnom životu argumentirano, odgovorno i u dijalogu s ljudima koji ne dijele njihova uvjerenja. Vjerska motivacija jeste snažan izvor zauzimanja za pravdu, ali moraju postojati zajednička pravila koja uvažavaju jednaka prava svih građana, vjernika i nevjernika. Na kraju bih rekao da je za Bosnu i Hercegovinu osobito važno razlikovati zajedništvo od uniformnosti. Jer, jedna država ne zahtijeva da svi imamo istu povijesnu memoriju, iste običaje ili isti pogled na svijet. Ona zahtijeva da, unatoč tim razlikama, prihvatimo jedni druge kao ravnopravne sudionike zajedničkog života i da gradimo institucije koje to jamče u praksi. Tu Franjino bratstvo postaje više od ugodne imaginacije. Ono nas podstiče da drugoga prihvatimo, ne samo kao nužnost koju smo dužni tolerirati, nego kao čovjeka čije dostojanstvo i dobrobit imaju stvarnu važnost za nas.
Osamsto godina nakon Franjine smrti, franjevci u Bosni i po cijelom svijetu obilježavaju njegovu obljetnicu. Vi ih promatrate i izvan njihova vlastitog crkvenog svijeta, kao intelektualac i čovjek koji poznaje ovu zemlju. Što bi franjevci danas trebali činiti da njihovo naslijeđe ne bude važno samo katolicima, nego da u njemu i drugi ljudi mogu prepoznati nešto svoje?
Mislim da bi franjevci danas, uz ovaj jubilej, morali pokazati da franjevaštvo nije samo baština koju treba čuvati nego način života koji i danas ima što ponuditi svijetu. Naslijeđe svetoga Franje neće biti važno samo katolicima zato što ćemo o njemu više govoriti, organizirati više obljetničkih događaja ili objaviti više knjiga. Bit će važno i drugima ako u njegovu naslijeđu prepoznaju odgovor na temeljna pitanja suvremenog čovjeka. Na samom vrhu prioriteta su danas pitanja kako se odnositi prema prirodi i kako pronaći smisao u društvu koje čovjeka često vrednuje prema njegovoj uspješnosti, moći i imovini. To znači da bi Franjevci najprije trebali Franju iz crkvenog simbola ponovno učiniti sugovornikom suvremenog čovjeka. Franjo je, naravno, svetac Katoličke crkve i njegova duhovnost ima svoje kršćansko i evanđeosko polazište. Ali njegova pitanja nadilaze granice katoličke zajednice: što znači biti slobodan od potrebe da posjedujemo, možemo li drugoga susresti bez želje da njime ovladamo, možemo li živjeti skromnije, odreći se luksuza, a da svoj život ne doživljavamo siromašnijim ili manje vrijednim. To su pitanja koja mogu razumjeti i kršćani drugih tradicija, pripadnici drugih religija, agnostici i ateisti. Zatim bi trebali dokazati da se njihovo naslijeđe ne sastoji samo od riječi o miru, bratstvu i siromaštvu nego i od konkretne prakse. Ako govore o siromaštvu, trebali bi biti vjerodostojni u odnosu prema novcu, imovini i potrošnji. Ako govore o bratstvu, moraju susresti i one koji ne pripadaju njihovoj zajednici, osobito ljude koji su marginalizirani, zaboravljeni ili društveno nepoželjni. Ako govore o pravdi, trebali bi imati hrabrosti govoriti protiv nacionalizma, vjerske isključivosti i svakog oblika ponižavanja čovjeka, neovisno o tome iz koje sredine dolazi. Nije dovoljno samo prozivati društvene nepravde. Važno je da budu spremni i sami sebe kritički promatrati. Svako veliko duhovno naslijeđe postaje neuvjerljivo ako se prema njemu odnosimo samo kao prema idealu koji vrijedi za druge, a malo toga ima sa zahtjevima koje postavljamo pred sebe. Bio sam svjedokom nepravde koja je u Bosni Srebrenoj počinjena fra Dragi Bojiću. Ona do danas nije ispravljena. Šutnja o njegovom smjenjivanju sa uredničke dužnosti i udaljenju od profesorskog rada zbog kritičkih stavova koji su tražili širok dijalog, sramotan je poraz franjevačkih ideala. Kakva je vrijednost načela ako franjevci ili, nešto uže, njegove kolege profesori i nekoliko intelektualaca bliskih Franjevačkoj teologiji, nisu imali hrabrosti da ih brane kad je to bilo najpotrebnije. Propagiranje principa čiju važnost sami ne mogu jamčiti znak je slabosti koji vodi u sigurnu moralnu propast i institucionalnu nepravdu. To se mora sanirati.
Rekao bih da franjevci svijetu danas ne trebaju ponuditi još jednu apstraktnu poruku o miru, nego zahtjev za dosljednim humanizmom: nijedan narod nema monopol na patnju, nijedna država nije izuzeta od moralne odgovornosti i nijedan čovjek ne smije postati manje vrijedan zato što pripada pogrešnoj strani geopolitičke podjele. To je zahtjev koji nadilazi katolički svijet i koji mogu razumjeti svi ljudi kojima su ljudsko dostojanstvo, pravda i mir važniji od političke lojalnosti
Već sam spomenuo kulturu susreta koja ne počiva na zaboravu razlika, nego na sposobnosti da se s razlikama živi bez neprijateljstva. Franjevačko iskustvo da žive s drugima i da oponiraju svakoj vlasti ne bi trebalo ostati samo predmet povijesnog ponosa. Trebalo bi postati poticaj za konkretne susrete i otvorene razgovore o bolnim dijelovima prošlosti kao i poticaj na suradnju oko problema koji pogađaju sve ljude. Isto tako, mislim da bi franjevačko naslijeđe trebalo snažnije uključiti u suvremenu intelektualnu raspravu. Franjevci imaju što ponuditi filozofiji, teologiji, etici, ekologiji, društvenim znanostima i promišljanju ekonomije. Ali to ne mogu činiti tako da samo ponavljaju poznate poruke o svetome Franji. Potrebno je otvoriti njegova pitanja suvremenoj kritici, suočiti njegovu misao s novim problemima i dopustiti da se iz tog susreta razviju i odgovori koji nisu unaprijed zadani. Zanimalo bi me što franjevačka ideja siromaštva može značiti u svijetu u kojem milijuni ljudi žive u oskudici, dok drugi troše resurse neodrživom brzinom? Što znači bratstvo u društvu koje je obilježeno migracijama i zatvaranjem bogatih država, kulturnim razlikama i sve većom usamljenošću? Odgovori na ova pitanja bi pokazali da franjevaštvo nije samo predmet historijskog proučavanja nego i tradicija koja može sudjelovati u oblikovanju budućnosti. Konačno, možda bi franjevci trebali imati više povjerenja u to da njihovo naslijeđe može funkcionirati i izvan granica Crkve, a da pritom ne izgubi svoj kršćanski identitet. Ne moraju skrivati Evanđelje da bi ih drugi mogli razumjeti. Ali ne bi trebali ni očekivati da će drugi najprije prihvatiti njihovu vjeru kako bi prepoznali vrijednost njihova svjedočanstva. Čovjek koji ne vjeruje u Boga može razumjeti vrijednost solidarnosti, nenasilja, skromnosti, zaštite prirode i poštovanja prema svakom živom biću. Može u Franjinu životu prepoznati nešto što ga potiče na promjenu vlastitoga života, čak i ako njegovo duhovno iskustvo ostaje posve drukčije. Zato bih rekao da je najveći izazov za franjevce danas ne učiniti svetoga Franju manjim kako bi ga drugi lakše prihvatili, nego pokazati koliko je njegovo naslijeđe veliko upravo zato što nas poziva da iziđemo iz vlastitih granica. To vrijedi za granice našega posjedovanja, naših identiteta, naših strahova, ali i naših vjerskih zajednica. Obljetnice su važne jer nas podsjećaju na ljude i događaje koji su oblikovali našu historiju. Ali njihova se vrijednost na kraju mjeri time što će se dogoditi nakon što prođu svečanosti. Ako će nakon osamsto godina Franjina naslijeđa biti više spremnosti da slušamo drugoga, više solidarnosti s onima koji nemaju glasa, više odgovornosti prema prirodi i upravljanju državom i oružjem, ili manje straha od različitosti, tada će ta obljetnica imati smisla i za ljude koji nisu katolici.
U čemu onda Vi vidite važnost svetoga Franje za današnju paradigmu svijeta?
Franjo nije važan samo kao svetac kojega se sjećamo. Važan je kao čovjek čiji nas život i danas može pitati kakvi ljudi želimo postati. A to je pitanje koje pripada svima nama. Posebno mislim da franjevci danas ne bi smjeli zaobići pitanje ratova koji obilježavaju naše vrijeme, osobito rata u Ukrajini i stradanja stanovništva u Gazi. Upravo se na tim tragedijama vidi koliko je teško univerzalno bratstvo pretvoriti u dosljedno moralno i političko načelo. Napad Rusije na Ukrajinu s pravom je otvorio pitanja suvereniteta, agresije i međunarodnog prava, ali patnja palestinskih civila u Gazi mora biti promatrana s jednakom ozbiljnošću i moralnom osjetljivošću. Ne možemo s jedne strane braniti međunarodno pravo, zaštitu civila i pravo naroda na sigurnost, a s druge strane relativizirati ta načela kada njihova primjena postane politički neugodna za naše saveznike. Tu se otvara ozbiljno pitanje dvostrukih standarda međunarodne politike, ali i javnog morala. Čiji životi izazivaju naše suosjećanje, čije žrtve dobivaju prostor u našim medijima i čija se patnja pretvara u pitanje međunarodne odgovornosti? Zašto se za jedne žrtve brzo pronalaze jasne moralne osude, dok se za druge nude složena geopolitička objašnjenja koja nerijetko služe kao opravdanje za nedjelovanje? Takva pitanja nisu poziv na izjednačavanje povijesno i pravno različitih sukoba, nego zahtjev da moralna načela ne ovise o političkoj pripadnosti, strateškom interesu ili identitetu žrtve i počinitelja. Ako je franjevačko bratstvo univerzalno, onda ono ne može biti selektivno. Ne može se zaustaviti na granicama Evrope, kršćanstva ili političkih savezništava. Ono mora obuhvatiti ukrajinsko dijete koje živi pod prijetnjom ruskih napada, palestinsko dijete koje stradava u Gazi, izraelsku obitelj koja čeka povratak otetog člana, kao i svakog drugog čovjeka čiji je život uništen ratom. Prepoznati ljudskost svih žrtava ne znači izjednačiti odgovornost svih aktera. Upravo suprotno: ako svakome priznamo jednako dostojanstvo, možemo dovoljno jasno i bez političkih izgovora govoriti o odgovornosti za konkretna djela.
Od franjevaca bih zato očekivao da ne budu samo glasnici općenitih poruka mira nego i kritički glas savjesti, osobito onda kada političke i vjerske institucije šute, relativiziraju nasilje ili ga opravdavaju vlastitim interesima. To podrazumijeva spremnost da se osudi agresija, terorizam, namjerno ili neselektivno napadanje civila, prisilno raseljavanje i uskraćivanje nužne humanitarne pomoći, uvijek na temelju konkretnih činjenica i međunarodnog prava. Sve to zahtijeva i podrazumijeva odbijanje da se patnja jednoga naroda koristi za poricanje patnje drugoga. Možda je upravo to jedan od najvažnijih testova Franjina naslijeđa osamsto godina nakon njegove smrti: možemo li sačuvati suosjećanje i moralnu jasnoću čak i onda kada nas politički interesi pozivaju da jedne žrtve vidimo, a druge zanemarimo? Franjevačko bratstvo neće biti univerzalno ako je hrabro samo onda kada kritizira protivnike, a oprezno i nijemo kada treba progovoriti o nepravdama vlastitih saveznika. Njegova vjerodostojnost pokazuje se upravo u sposobnosti da ista moralna mjerila primijeni na sve. Zato bih rekao da franjevci svijetu danas ne trebaju ponuditi još jednu apstraktnu poruku o miru, nego zahtjev za dosljednim humanizmom: nijedan narod nema monopol na patnju, nijedna država nije izuzeta od moralne odgovornosti i nijedan čovjek ne smije postati manje vrijedan zato što pripada pogrešnoj strani geopolitičke podjele. To je zahtjev koji nadilazi katolički svijet i koji mogu razumjeti svi ljudi kojima su ljudsko dostojanstvo, pravda i mir važniji od političke lojalnosti. Ovo govorim i kao Nijemac, postiđen praksom naše vlade koja prodaje oružje za uništenje jednog naroda i u uništenju tog naroda vidi poziv jednom režimu da za nas obavi prljav posao.
Razgovarao: Ivan Tučić