Mediteranski savez za mir: postati subjekti mira

Mir kao aktivnost

O miru smo navikli razmišljati kao o izostanku sukoba između dviju strana. Povijest u tom smislu poznaje mnoge ratove, ali i duga razdoblja mira. Tako je Pax Romana bio utemeljen na čvrstoj kontroli golemoga carstva, slično kao što je kasnije Pax Britannica bio oslonjen na britanske kolonije, pomorsku nadmoć i trgovinu. Nakon Drugog svjetskog govorimo pak o Pax Americana kao razdoblju relativnog mira, stabilnosti i ekonomskog razvoja u dijelovima svijeta pod utjecajem Sjedinjenih Država. Svi ovi modeli pokazuju koliko su ljudi kroz povijest pokušavali pronaći političke i institucionalne uvjete u kojima bi nasilje bilo ograničeno, a sukobi držani pod nadzorom, ali istodobno otkrivaju i granicu svakoga mira koji se prvenstveno oslanja na strukture moći.

Pomak u razumijevanju mira donosi ideja da ga ne treba promatrati kao konačno stanje, nego kao metodu i proces. Takav pogled ne umanjuje važnost država, međunarodnih organizacija, prava i institucija, nego odbija pretpostavku da će sama njihova prisutnost proizvesti mir među ljudima. Institucije mogu uspostaviti okvir u kojem je mir moguć, ali ne mogu stvoriti ni nametnuti uvjete za mir u svakodnevici života. Mir se ne gradi samo političkim sporazumima, nego i odnosima, postupcima i odlukama kojima se nadilaze nepovjerenje, predrasude i podjele. On nije tek cilj kojemu treba težiti, nego način na koji se već sada odnosimo prema drugima.

Kroz takvo je razumijevanje mira nastala inicijativa Mediteranskog saveza za mir. Polazi od uvjerenja da mir mora zaživjeti u svakodnevici ljudi i zajednica, i nudi okvir unutar kojega svatko može doprinositi miru. Ne tek svom unutarnjem miru, niti samo miru u krugu obitelji i prijatelja, već miru u svijetu, miru među narodima. Deset točaka koje Savez sadrži su deset obveza prihvaćanjem kojih se gradi globalni mir, putem kojih se stvara pravedniji, održiviji i čovječniji svijet. Taj svijet počinje na razini pojedinaca: u njihovim identitetima, njihovim odnosima, u njihovoj sposobnosti da vlastitim djelovanjem mijenjaju okolinu u kojoj žive.

Subjekti mira

Mir svi priželjkujemo, ali redovito očekujemo da ga osigura netko drugi. Okruženi brojnim ratovima i njihovim nebrojenim žrtvama, svjesni da kao mali ljudi ne možemo utjecati na odluke moćnika koji nastavljaju sa sukobima, smatramo se osuđenima na žalosnu pasivnost. Ipak, velika je razlika između toga da ne činimo ništa jer ne možemo učiniti sve i toga da činimo ono što možemo. Mir se ne događa samo u dvoranama u kojima se potpisuju sporazumi. U perspektivi mira kao aktivnosti pojedinac više nije samo onaj kojemu država, međunarodna zajednica ili neka druga institucija treba donijeti mir. On postaje njegov subjekt. Mir se događa prije svega u načinu kako oblikujemo vlastite predodžbe o drugima, kako koristimo svoj novac i društveni utjecaj te koliko smo spremni zauzeti se za onoga tko nema dovoljno snage da se sam zauzme za sebe.

To je zahtjevniji pogled na mir jer od čovjeka traži nešto više od slaganja s općim načelom da je mir dobar. Traži osobnu uključenost. Ne možemo odgovornost za mir neprestano premještati na političare, diplomate, vojsku, međunarodne organizacije ili vjerske vođe, a istodobno sebe promatrati kao neutralne promatrače vlastitoga vremena. Štoviše, mir počinje upravo ondje gdje prestajemo biti samo promatrači sustava koji generira nasilje i postajemo spremni graditi sustav utemeljen na pravdi, gdje počinjemo preuzimati odgovornost za zajednicu u kojoj živimo. Takva inicijativa košta, ali je cijena ravnodušnosti i pasivnosti daleko veća.

Mir kao savezništvo

Mediteranski savez za mir nije zamišljen kao članstvo u još jednoj organizaciji, nego kao savezništvo s jednim načinom života i jednim načinom odnosa prema drugome. Članstvo određuje tko pripada nekoj strukturi, dok savezništvo pretpostavlja odnos, povjerenje i odgovornost. Čovjek postaje saveznik kada odluči stati uz određenu vrijednost i onda kada ga to nešto košta. Ovo savezništvo se tako temelji na odluci da se ne sudjeluje u logici nasilja, ponižavanja i isključivanja, te da se surađuje s drugima koji žele djelovati na isti način.

Mir je duboko povezan s idejom savezništva jer ga ne možemo živjeti autoreferentno, sami sa sobom. Mir nestaje ondje gdje ljudi prestanu susretati druge, gdje njihove slike o drugima počinju stvarati strah i odbojnost. Nasuprot tome, kapacitet za mir se gradi ondje gdje postoji susret, napose s onima koji imaju drugačiju vjeru, kulturu, povijesno iskustvo, nacionalnu pripadnost ili pogled na svijet.

Mediteran je u tom smislu osobito snažan prostor za razmišljanje o miru. On nije samo geografsko područje koje povezuje tri kontinenta, nego prostor stoljetnih susreta, sukoba, migracija, trgovine, religija i kultura. Mediteranska povijest uči da je različitost zadana i da se mir mora naučiti živjeti unutar nje. Mir zato podrazumijeva sposobnost gledanja svijeta iz perspektive drugoga. Ta empatija označava spremnost da se vlastitim djelovanjem promijene odnosi koji proizvode isključenost, siromaštvo, nasilje ili poniženje.

Slika kiše

Mediteranski savez za mir ne nudi neku zadanu definiciju mira, niti uspostavlja mehanizme koji će mir jamčiti ili kontrolirati. Nije prva inicijativa ovakve vrste, niti donosi neke dosad neviđene prijedloge i ideje. On je skromna ponuda započinjanja jednog proces kojem ćemo zajedno učiti, provjeravati i izgrađivati. Slika koja dobro predstavlja ovo stremljenje je kiša koja pada mirno i tiho, kap po kap, na zemlju nad kojom nema kontrolu, koju možda uspije oploditi, a možda zasad ipak ne. Kiša ne može jamčiti plodnost, ali ipak ima sposobnost mijenjati ono što dodiruje. A sve to čini u zajedništvu, tako da iz pojedinačnih kapi nastaje nešto što nijedna od njih sama ne bi mogla stvoriti.

Kiša je na Mediteranu posebno važna. Njen izostanak znači žeđ, sušu i siromaštvo. Kiša ne može zaustaviti ratove, promijeniti odluke moćnika niti ukloniti nepravde koje su se taložile stoljećima. Ali može natopiti suhu zemlju, omogućiti novi život i stvoriti uvjete da izraste ono što se činilo nemogućim. Takva je i ambicija Mediteranskog saveza za mir. Ne obećava promijeniti svijet, ali odbija prihvatiti da je svijet nepromjenjiv. Ne nudi jamstvo uspjeha, nego poziv na sudjelovanje. U konačnici, vrijednost kiše ne mjeri se njezinom sposobnošću da promijeni cijeli krajolik, nego životom koji omogućuje ondje gdje padne.

Stanko Perica