Posljednji sud – objava Božjega načina gledanja na čovjeka

---

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«

»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«

»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«

»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« Mt 25,31-46

---

Danas nam Isus govori o tome što će se dogoditi kada ponovno dođe na svijet. Pred nama je prizor posljednjega suda. Sin Čovječji dolazi u svojoj slavi, okuplja pred sobom sve narode i razlučuje jedne od drugih. Jedne postavlja sebi zdesna, druge slijeva.

No iznenađuje nas kriterij po kojemu se događa to razlučivanje. Isus ne pita tko je imao najispravnije odgovore, tko je najbolje poznavao Zakon, tko je najviše govorio o Bogu ili tko je najvjernije obdržavao vjerske običaje. Ne pita koliko smo puta izgovorili njegovo ime, koliko smo lijepih riječi izrekli o ljubavi ili koliko smo se puta prepoznali kao njegovi učenici.

On pita nešto mnogo jednostavnije i istodobno mnogo zahtjevnije: Jesi li vidio čovjeka koji je bio gladan? Jesi li primijetio onoga koji je bio žedan? Jesi li otvorio vrata strancu? Jesi li zastao pred bolesnikom? Jesi li posjetio čovjeka koji je bio zatvoren i zaboravljen? Drugim riječima: što si učinio s ljubavlju koju si primio?

U tome se nalazi jedna od najdubljih istina kršćanskoga života. Ljubav prema bližnjemu je mjesto na kojemu se naša vjera provjerava i postaje vidljiva.

Možemo mnogo toga znati o Bogu, a ipak ne prepoznati Boga koji nam dolazi u susret. Možemo govoriti o milosrđu, a ostati zatvoreni pred tuđom patnjom. Možemo sudjelovati u bogoslužju, a ne dopustiti da nas dotakne glad, samoća i napuštenost čovjeka koji stoji kraj nas.

Isus nas danas suočava s jednom neugodnom, ali oslobađajućom istinom: nije dovoljno ne činiti zlo. Potrebno je činiti dobro.

Oni koji su osuđeni u evanđeoskom prizoru nisu prikazani kao ljudi koji su počinili neka velika zlodjela. Nisu učinili ono što su mogli učiniti. Nisu nahranili gladnoga. Nisu napojili žednoga. Nisu primili stranca. Nisu posjetili bolesnika. Nisu se približili zatvoreniku. Možda nisu nikoga mrzili, ali nisu ni ljubili.

I upravo nas tu Isus želi probuditi. Jer postoji ravnodušnost koja ne izgleda kao grijeh. Postoji zatvorenost koja se skriva iza naših obveza, naših opravdanja, naših strahova i naše zauzetosti. Postoji način života u kojem ne povrjeđujemo nikoga izravno, ali istodobno ne dopuštamo da nas tuđa patnja dotakne. A možda je upravo to jedna od najvećih opasnosti za čovjekovo srce: naviknuti se na patnju drugih.

Isus, međutim, ne dopušta da čovjeka u potrebi promatramo kao nekoga tko nas se ne tiče. On ide još dalje. Sjedinjuje se s njim toliko da nam govori: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

To je gotovo nevjerojatna tvrdnja. Bog se ne skriva samo u onome što je veliko, lijepo, snažno i uspješno. On nam dolazi u susret u čovjeku koji nema što ponuditi. U onome koji je izgubio dostojanstvo u očima društva. U strancu koji nema nikoga. U bolesniku koji je postao teret drugima. U zatvoreniku kojega su svi već prekrižili.

Bog se poistovjećuje s onima koje bismo najradije zaobišli. I zato je posljednji sud, prije svega, objava Božjega načina gledanja na čovjeka. Bog vidi ondje gdje mi često više ne gledamo. Prepoznaje ondje gdje smo mi prestali prepoznavati. Približava se ondje gdje smo se mi udaljili.

Upravo se zato ovaj evanđeoski tekst ne možemo ograničiti samo na krug Isusovih učenika ili pripadnika jedne zajednice. Istina je da su prve kršćanske zajednice izraz „moja braća“ često razumjele kao naziv za Isusove učenike. Ipak, kada ovaj tekst čitamo u svjetlu cijeloga Evanđelja, osobito Isusova poziva na ljubav prema neprijateljima i njegova poslanja učenika svim narodima, otkrivamo da se obzor ljubavi neprestano širi.

Možda je najveći izazov ovoga evanđelja upravo u tome što nas ono ne poziva na neka izvanredna djela. Isus ne traži od nas da učinimo nešto spektakularno. Govori o kruhu, čaši vode, otvorenim vratima, posjetu, blizini.

To su male stvari. Ali u njima se događa nešto veliko. U njima čovjek prestaje biti nevidljiv. U njima netko ponovno osjeća da pripada. U njima se vraća dostojanstvo onome tko je mislio da ga je izgubio. U njima se Božja ljubav utjelovljuje u našim rukama, našim riječima i našoj prisutnosti.

Možda nikada nećemo moći promijeniti čitav svijet. Možemo ipak naučiti gledati drukčije. Možemo dopustiti da nam Krist otvori oči kako bismo u siromašnima, odbačenima, bolesnima, usamljenima i zaboravljenima prepoznali njegovu prisutnost. I tada ćemo razumjeti da je ljubav mjesto na kojemu Boga već susrećemo.

Jer na kraju ostaje samo ono što je bilo učinjeno iz ljubavi. A ondje gdje je bilo ljubavi, već je bilo i Kraljevstvo Božje.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---