Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Ako je život svet, onda je svet cijeli ljudski život
Ali iskušenje je slično: pretvoriti kršćanstvo iz poziva na obraćenje čovjeka i društva u oznaku političke pripadnosti. Tada netko vrlo brzo počinje određivati koja su pitanja ‘prava kršćanska pitanja’, a koja su navodno sporedna. Govori se o obitelji, pobačaju, rodnoj ideologiji, nacionalnom identitetu i kulturnim ratovima – i o svemu tome legitimno je govoriti. Ali što se događa kada se istodobno mnogo manje govori o političkoj i gospodarskoj korupciji?
Papa Lav XIV. pozvao je katolike da u rujnu mole za dostupnost čiste vode. Dio MAGA desnice reagirao je gotovo automatski: zašto papa ne govori o pobačaju? U toj reakciji krije se mnogo više od borbe na društvenim mrežama – otkriva napor da se kršćanstvo svodi na politički program jedne desnice.
Papa Lav XIV. učinio je nešto što bi u svakom normalnom kršćanskom svijetu trebalo biti gotovo samorazumljivo: pozvao je vjernike da mole za ljude koji nemaju pristup čistoj vodi. Ipak, dio američkog pokreta MAGA nije propustio priliku da čak i papinu molitvu pretvori u ideološki obračun. Mike Cernovich, jedan od poznatijih internetskih glasova pokreta MAGA, koji ima oko 1,5 milijuna pratitelja, na papin je video odgovorio:
„Mnogo je lakše objavljivati ovakve gluposti (!) nego raspravljati o pobačaju.“
Rečenica je kratka. Ali pitanje koje otvara mnogo je veće. Otkad je postalo potrebno papi objašnjavati o čemu smije govoriti? Otkad je molitva za ljude bez čiste vode postala politička izjava? I, možda najvažnije: otkad je briga za čistu vodu postala suprotna obrani života?
Jer život nije samo pitanje onoga što se događa u majčinoj utrobi. Život je i dijete koje pije onečišćenu vodu. Majka koja nema čime napuniti čašu. Obitelj koja svakoga dana strahuje od bolesti koje bi se mogle spriječiti nečim tako osnovnim kao što je pristup pitkoj vodi. Kršćanstvo ne poznaje takvu podjelu: braniti jedan život, a za drugi nemati vremena. Briga za život nije ideološki meni s kojega biramo samo ono što nam politički odgovara. Papa je pozvao na molitvu. Ništa više – i ništa manje. Možda bi upravo zato bilo dobro ponovno naučiti razlikovati vjeru od političkog refleksa. Jer ako nas je jedna molitva za čistu vodu uspjela podijeliti, problem možda nije u papinoj poruci.
Ako je život svet, onda je svet cijeli ljudski život. To je jedna od temeljnih ideja kršćanstva koju politička ideologija lako zaboravlja kada joj odgovara govoriti samo o pojedinim pitanjima. Crkva brani nerođeni život, ali istodobno govori o siromašnima, bolesnima, migrantima, radnicima, obitelji, miru, hrani, stanovanju i vodi. Govori o čovjeku čije dostojanstvo ne počinje političkom pripadnošću i ne završava rođenjem. Čista voda nije „lijeva“ tema. Nije ni „desna“. Ona je pitanje života. Dijete rođeno u obitelji bez pristupa sigurnoj vodi nije manje vrijedno od djeteta koje odrasta u bogatoj obitelji. Čovjek koji umire od bolesti povezanih s onečišćenom vodom nije manje vrijedan od čovjeka koji je svoj život zaštitio zdravstvenim osiguranjem. Ako je svaki život svet, onda se svetost života mora braniti i onda kada to nije politički zgodno.
Problem nije u pobačaju – problem je u svođenju kršćanstva na pobačaj. Naravno da Crkva ima pravo i dužnost govoriti o pobačaju kao stravičnom činu. Ali nije moguće cijeli kršćanski nauk pretvoriti u jednu političku temu. To bi bilo jednako pogrešno kao kada bi netko kršćanstvo sveo samo na socijalnu pravdu, samo na migracije, samo na mir ili samo na ekologiju. Kršćanstvo je veće od političkog programa. Upravo tu nastaje problem za dio – ne samo američke – desnice, koja je posljednjih godina pokušava kršćanski identitet čvrsto vezati uz određeni politički paket: pobačaj, oružje, migracije, nacionalni identitet, kulturne ratove i borbu protiv »liberalizma«.
Što se događa kada politički pokret počne određivati sadržaj kršćanstva? Tada se događa opasna zamjena uloga. Umjesto da Evanđelje prosuđuje politiku, politika počinje prosuđivati Evanđelje. Umjesto da kršćanin pita: „Što moja vjera traži od mene“, počinje pitati: „Što moja politička strana želi da moja vjera kaže?“ To je trenutak kada religija postaje politički instrument, a kršćanstvo se pretvara u ideološku značku. Upravo zato je reakcija na papin poziv na molitvu za čistu vodu toliko simptomatična. Nije problem samo u tome što se netko ne slaže s papom. Slobodno se ne slagati s papom. Problem nastaje kada netko pretpostavi da papa nema pravo govoriti o nečemu zato što se to ne uklapa u određeni politički narativ.
Ni Hrvatska nije imuna na isto iskušenje. Ne događa se u Hrvatskoj nužno na isti način i ne treba umjetno izjednačavati MAGA pokret s hrvatskim političkim prilikama. Ali iskušenje je slično: pretvoriti kršćanstvo iz poziva na obraćenje čovjeka i društva u oznaku političke pripadnosti. Tada netko vrlo brzo počinje određivati koja su pitanja ‘prava kršćanska pitanja’, a koja su navodno sporedna. Govori se o obitelji, pobačaju, rodnoj ideologiji, nacionalnom identitetu i kulturnim ratovima – i o svemu tome legitimno je govoriti. Ali što se događa kada se istodobno mnogo manje govori o političkoj i gospodarskoj korupciji? Što se događa kada se govori o obrani obitelji, ali se prešućuje kako politički klijentelizam uništava povjerenje građana? Što se događa kada se govori o kršćanskim vrijednostima, ali se javna funkcija pretvara u sredstvo za osobni ili stranački interes? Što se događa kada se od vjernika traži da budu glasni protiv jedne vrste nepravde, a šutljivi pred drugom? Tu nastaje problem. Jer kršćanstvo koje vidi grijeh samo na političkoj suprotnoj strani više nije proročko kršćanstvo.
Ako je opće dobro stvarno dobro, onda nema mjesta za stranački interes kao mjerilo. Ako je čovjek važan, nije dovoljno braniti njegov život samo na jednom trenutku njegova postojanja. Ova hrvatska priča opet se susreće s papinom porukom o vodi. Jer što je korupcija ako nije sustav u kojemu privatni interesi potiskuju nečije pravo na dostojanstven život? Kad netko dobije posao zato što poznaje pravoga čovjeka, ne oduzima drugome samo priliku – oduzima mu i vjeru da trud vrijedi. Kada javni natječaj nije stvarno otvoren za sve, to građaninu ne oduzima samo novac – oduzima mu i osjećaj jednakosti.
Zato je pogrešno kršćansku obranu života svesti samo na pitanje pobačaja. Život se ne brani samo zakonom koji štiti nerođeno dijete. Život se brani i kada se traži društvo u kojemu dijete može odrastati dostojanstveno. Brani se kada roditelj može živjeti od svoga rada. Brani se kada bolesnik može dobiti zdravstvenu skrb. Brani se kada čovjek ima pristup vodi, hrani i domu. Brani se kada sud štiti slaboga od moćnoga. Brani se kada političar ne smije javni novac tretirati kao vlastiti. Obrana života bez obrane dostojanstva života ostaje nedovršena.
Kršćanin nema pravo biti slijep prema nepravdi kada ona dolazi iz »njegova« političkog tabora. Ne može korupciju nazivati zlom kada je čini protivnik, a »snalažljivošću« kada je čine njegovi. Ne može tražiti moralnost od oporbe, a tolerirati nemoral vlasti. Ne može govoriti o obrani kršćanske obitelji, a šutjeti kada mladi ljudi zbog nesigurnosti i nepravde gube vjeru da u vlastitoj zemlji mogu izgraditi budućnost. Ne može govoriti o dostojanstvu čovjeka, a pristajati na sustav u kojemu poznanstva često mjere dostojanstvo. To nije pitanje lijevo-desno. To je pitanje savjesti.
Što znači braniti život nerođenog djeteta, a istodobno ne pokazivati jednaku osjetljivost prema djetetu koje se rodi u siromaštvu? Što znači govoriti o dostojanstvu života, a ne pitati ima li obitelj pristup vodi, hrani i zdravstvenoj zaštiti? Što znači braniti obitelj, a ne pitati može li roditelj od svoga rada dostojno živjeti? Što znači govoriti o kršćanskoj civilizaciji, a istodobno prezirati siromašne, migrante ili političke protivnike? To nisu pitanja ljevice. To su pitanja kršćanske savjesti. I upravo je tu razlika između kršćanstva i političke ideologije. Ideologija bira pitanja koja joj odgovaraju. Evanđelje ne bira čovjeka kojemu će služiti.
Papa Lav XIV. nije dužan prilagođavati svoj govor političkim prioritetima američke desnice. Nije dužan svaki put kada govori o vodi dodati rečenicu o pobačaju. Nije dužan svaki put kada govori o siromašnima govoriti o migrantima. I nije dužan svoju vjeru prevoditi na jezik bilo kojeg političkog pokreta. Papa može govoriti o vodi upravo zato što govori o čovjeku. A čovjeku je voda potrebna prije nego što postane republikanac ili demokrat, konzervativac ili liberal, katolik ili nevjernik.
Svaka politika koja čovjeka najprije promatra kao pripadnika neke skupine na kraju gubi sposobnost vidjeti čovjeka. Ako je netko prije svega »naš«, tada mu opraštamo ono što drugome ne bismo oprostili. Ako je netko »njihov«, tada i njegova patnja postaje sumnjiva. Tada politička pripadnost počinje dijeliti i vjeru. A to je upravo suprotno onome što bi kršćanstvo trebalo biti. Kršćanin ne bi trebao prvo pitati: »Je li ovaj čovjek naš?« Trebao bi pitati: »Je li ovaj čovjek moj bližnji?« To je mnogo teže pitanje. Jer bližnji nije samo onaj koji glasa kao mi.
Paradoks je u tome što poziv na čistu vodu uopće nije apolitičan. Naprotiv. On otvara pitanje kakvo društvo želimo. Društvo u kojemu osnovna dobra ovise o tome koliko netko ima novca? Ili društvo u kojemu dostojanstvo čovjeka postavlja granice tržištu, politici i privatnom interesu? U tom smislu papin poziv nije bijeg od politike. To je podsjetnik politici na njezinu svrhu. Vlast postoji da služi čovjeku. Novac postoji da služi životu. Institucije postoje da štite dostojanstvo. A politika postoji zbog općeg dobra, a ne zbog stalne proizvodnje novih kulturnih neprijatelja.
Čim politika počne govoriti Crkvi o čemu smije govoriti, više nije riječ samo o politici. Riječ je o pokušaju da netko Boga i Evanđelje stavi u službu političkog identiteta. A to je upravo ono od čega bi kršćanstvo trebalo čuvati i Crkvu i društvo. Papa Lav XIV. pozvao je na molitvu za čistu vodu. Nije time rekao da pobačaj nije važan. Rekao je nešto mnogo jednostavnije: čovjek je važan. I možda je upravo to poruka koju bi dio politike najradije zaboravio. Jer čovjek kojega treba braniti nije samo čovjek koji se uklapa u naš politički narativ. Čovjek je čovjek i prije rođenja i nakon rođenja, i kada je bogat i kada je siromašan, i kada glasa za nas i kada glasa protiv nas. Ako to zaboravimo, možemo još dugo govoriti o obrani života. Ali više nećemo govoriti jezikom Evanđelja. Govorit ćemo jezikom političkog interesa.
Krešimir Cerovac, polis.ba