Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXVII. nedjelja kroz godinu: Kad se “prvi” prozliju
Tragično je ako s Božjim i Isusovim imenom na usnama zapuštamo ili uništavamo vinograd, svoje bližnje; ako zavodimo i orobljavamo povjerenu braću i sestre, vjernike i narod, pogotovo malene i ranjive; ako radimo i živimo samo za svoju korist; ako smo posvojili Božju baštinu i postali gospodari vjere drugih; ako zato što smo “prvi”, mislimo da smo i najbolji, ako se nas kritizira, govorimo da se kritizira samoga Boga pa zavišću i prevarama uklanjamo i progonimo Božje ljude
Mt 21,33-43: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Usprkos zastrašujuće podloj zloupotrebi sentence “Rad oslobađa” (Arbeit macht frei) na ulazu u koncentracijski logor smrti, istina je da je čovjek radno biće; radom humanizira, kultivira prirodu i oplemenjuje samoga sebe; radom opravdava svoj boravak na zemlji i svoju društvenu korisnost.
Iznimno je vrijedno ako čovjek radi posao za koji ima talenta, za koji se osposobio i koji voli. Pogubno je baviti se poslom za koji smo neobdareni ili nestručni ili koji preziremo. Prvo je rijetkost, drugo je česta pojava. I među duhovnim ljudima, među ljudima koji obnašaju poglavarske pozicije u vjerskim i narodnima zajednicama ima ljudi kojima nedostaje jedno od spomenutih svojstava: ili nisu talentirani ili se nisu osposobili ili ne vole svoju službu. Naravno, ni u jednom poslu nema savršenih, ali je krajnje štetno za zajednicu i društvo neodgovoran odnos prema svome poslu i službi.
Rijetko nam se posreći da posve sami upravljamo svojim životom te da baš radimo ono što želimo i volimo. Čovjek je uvijek član neke zajednice pa je redovito podložan upravljanju drugih, raspodjeli poslova koju bi on zacijelo drukčije napravio. Čak i oni koji su se domogli mjesta i posla koji su željeli, nerijetko su “natmureni”, jer im ne uspijeva učiniti druge da se ponašaju i rade prema njihovoj zamisli. A redovito ima neke nepriznate nesreće i odgurnute grižnje savjesti ispod vanjski namještenih lica onih koji su laktašenjima, smicalicama i opakošću uzurpirali poziciju koja im ne pripada. No, umjesto da to priznaju i pokušaju popraviti štetu, takvi redovito ustrajavaju u svojoj laži i umišljenosti te nanose još veću nesreću drugima i zajedničkom dobru.
Ima poslova za koje su nas drugi zadužili ili nam ih povjerili kao nagradu, a mi za njih nismo ili ih ne volimo pa radimo nevoljko, tražimo da nekako proguramo radno vrijeme i maknemo se iz muke. Neki među nama radije će obavljati sve druge poslove, trčati od nemila do nedraga, samo da ne rade ono što su dužni raditi.
Razumljivo je također da sve što radimo treba donijeti neki rezultat, uroditi nekim plodom, materijalnim ili duhovnim. Učinili smo moralno dobar posao, izvršili smo Božju volju, ako i drugi imaju koristi od našega rada. U području vjere, službenici svetoga izvršavaju svoj posao ako njime proslavljuju Boga i ako svojom dužnošću pridonose spasenju ljudi, njihovoj sreći u Bogu i međusobnom skladu.
Upravo o radu i urodu govori Isus u svojoj usporedbi o vinogradu i upraviteljima vinograda. I ove nedjelje, slušali smo i prošle, Isus se prema Matejevu evanđelju obraća glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, prvima u narodu. Vinograd je slika za ovaj svijet, za religijsku zajednicu i narod, društvo, čovječanstvo u cjelini. Domaćin, gospodar vinograda je Bog. On je iznajmio, povjerio vinograd na upravljanje glavarima svećeničkim i starješinama narodnim.
Međutim, upravitelji se ponašaju neodgovorno. Nisu upravitelji darovanoga, službenici povjerenoga, nego su se prometnuli u goropadne gospodare. Umjesto da služe, traže da svi njima služe. U odgovarajuće vrijeme domaćin traži “urod” vinograda. Šalje sluge, šalje svoje ljude, i to neumorno, a uzurpatori vinograda ustaju na sluge (proroke), progone ih i ubijaju. Štoviše, u svojoj opakosti toliko su se osilili da ubijaju i domaćinova sina, baštinika (Isusa). Upravitelji ne polažu račun poslovanja nikome. «Boga se ne boje, ljudi se ne stide!» Rade što hoće.
Ova nas usporedba nagoni ponajprije da promijenimo sliku o Isusu. Ne bi se smjelo dogoditi da ublažavamo Isusove riječi, nikakvo skrivanje – kako to rado činimo – iza lažne brige za dobar glas poglavara, iza ušutkujuće fraze kako ne treba samo “gledati crno” ni kritizirati glavare svećeničke i starješine naroda jer se tobože tako razbija crkveno i narodno jedinstvo. Ustvari, Isus je jasan: šutnjom se samo omogućuje da i dalje opaki upravljaju Božjim vinogradom. Isus je potrošio/izgubio život da ukaže da je najgore kad se “prvi” prozliju te da prvi samim time nisu najbolji, nego da su skloniji izopačenju.
Povijest religijskih zajednica, ne samo židovske, pokazuje da upravitelji često koriste svoju službu za progone Božjih slugu, proroka. I danas se mnogi ponašaju bezočno: uklonili su zaglavni kamen – Isusa i njegovo evanđelje, a vlastito blagostanje, nezajažljivi ugodni život i novac postavili su kao glavni interes upravljanja. Koliko svećenika i narodnih prvaka sebično zarađuju na Isusu, na njegovoj patnji i križu? Koliki se skrivaju iza svoje uzvišene funkcije, a neodgovorno rade svoj posao?
Koliki su glavari svećenički i starješine naroda iznevjerili svoje poslanje, a vinograd im je sve pustiji, ne rade, ne vole prihvaćeni posao, ne donose plodove dostojne Božjeg kraljevstva i svoga kršćanskog poziva, nego, kako piše Izaija, rađa «vinjagom» nezadovoljstva i nerada, varanjem i otrovom sebeljublja.
Bog od svakog od nas zahtijeva da radimo, pošteno, strpljivo i ustrajno te da donosimo urod povjerena posla. Nije riječ o urodu koji će ljudi hvaliti, nego koji će izdržati ispit pred Bogom. Urod, uspjeh samo ljudski gledano, nije dobar saveznik nikomu i ni u kojem poslu, pogotovo ne u duhovnom, dakle svećenicima i poglavarima, nego uspjeh i urod su ona uvijek iznova probuđena svijest da nam je Bog dao veličanstvenu odgovornost za druge te da uvijek bolje služimo ljudima.
Tragično je ako s Božjim i Isusovim imenom na usnama zapuštamo ili uništavamo vinograd, svoje bližnje; ako zavodimo i orobljavamo povjerenu braću i sestre, vjernike i narod, pogotovo malene i ranjive; ako radimo i živimo samo za svoju korist; ako smo posvojili Božju baštinu i postali gospodari vjere drugih; ako zato što smo “prvi”, mislimo da smo i najbolji, ako se nas kritizira, govorimo da se kritizira samoga Boga pa zavišću i prevarama uklanjamo i progonimo Božje ljude.
Naša je tragičnost ako od služitelja postajemo gospodari, ako kao “prvi” izopačujemo Isusovu riječ za svoj sebični interes. Ako tako činimo, povjereno nam je već oduzeto, a mi promašili svoje poslanje!
Fra Ivan Šarčević